Muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović priredio je, u srijedu 23. maja, iftar za zaposlenike u institucijama Islamske zajednice sa sjedištem u Tuzli i alime koji su uključeni u misiju Islamske zajednice u ovome gradu.

A robovi su Milostivog oni koji po zemlji hode skrušeno, a kad ih neznalice oslove, kažu: "Mir vama". (El-Furkan, 63).

U sklopu manifestacije ''Dani Kur'ana''  u četvrtak večer je u prostorijama Iranskog konzulata u Mostaru otvorena izložba kaligrafskih radova, iluminacija i drvoreza.

Svaka pozitivna kritika je određeni izvor informacija, iz koje se može zaključiti ili naučiti nešto novo. Dakle, nije nužno da kritika bude negativna. Opravdanu kritiku ne treba doživljavati kao uvredu, jer nema uspješnog rada i napretka bez spremnosti i aktivnog odnosa prema kritici iz okruženja. Sa spremnošću na drugačije mišljenje, pa i kritiku, prihvatamo mogućnost promjene i osiguravamo sebi lakši put do uspjeha. Bježati od konstruktivne primjedbe ili kritike u diskusiji znači potvrđivati svoju nesigurnost. S druge strane, osobi koja je u ulozi kritičara, taj kritički stav treba da posluži kao instrument za promišljanje o stvarima, pojavama, prijedlozima i rješenjima problema. Jedan od faktora uspjeha u formiranju zdrave ličnosti jeste zauzimanje kritičkog stava naspram negativnih pojava u društvu, onoga što se dešava oko nas i u nama samima. Kroz kritiku se osobama, institucijama ili društvu, daje do znanja da trebaju kvalitetnije raditi na nečemu konkretnom, nuditi im rješenja i upozoravati na propuste. Polemika i rasprava koja se vodi s plemenitom namjerom i lijepim ponašanjem ima, naravno, svoje koristi. Podsticanje na istraživanje, izučavanje, promišljanje, donošenje kvalitetnijih zaključaka pa makar i kroz kritički vokabular, samo su neke od njih. Međutim, način upućivanja kritike je od velike važnosti. Ona mora da bude biranim riječima. Uzvišeni Allah nam u Kur‘anu poručuje: “…i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj…”  (En-Nahl, 125.) Ovakav savjet se ogleda u prijaznom, iskrenom i razumljivom govoru, na lijep način, uz poštovanje osobe kojoj je upućen, bez vrijeđanja i omalovažavanja, kako ne bi došlo do nesporazuma i svađe. Konstruktivna kritika se treba uvijek konkretno odnositi na stavove, ponašanja, a nikada direktno na osobu. Za podnošenje kritike su vrlo važni argumenti kojima se ona potkrjepljuje. Važno je navesti i ono što je vrijedno, ispravno i pozitivno, i to, prije svega, pohvaliti. Sve ovo čovjeka čini konstruktivnim kritičarem. Nažalost, živimo u vremenu u kojem je malo onih koji upućuju kritiku na ovaj način. U to se možemo uvjeriti čitajući i slušajući, između ostalog, i mnoga reagovanja, komentare i kritike u novinama i na internet portalima, koji sadrže žestoko protivljenje drugačijem mišljenju, novim idejama i interpretacijama islamskih propisa. Obično takve primjedbe i reagovanja ne sadrže skoro ništa od konstruktivnosti i nerijetko se usmjeravaju samo na ličnost. Tako često čujemo nipodaštavanje, omalovažavanje i ismijavanje određenih osoba zbog njihovih stavova, pripisujući im nekompetentnost i površnost. Razlog tome je ubjeđenost takvih kritičara da oni sve najbolje shvataju i da imaju pravo da kritikuju svakoga ko ima drugačiji stav. U pozadini svega se, možda, krije generalno nezadovoljstvo ili čak skrivena zavist prema ljudima koje se kritizira. Kur’an Časni nije zabranio razgovor i logičke rasprave, ali je to zabranjeno i neprihvatljivo ukoliko je popraćeno ružnim riječima, grubošću i udarom na ljudsko dostojanstvo. Uzvišeni nam poručuje da se prema svim ljudima trebamo odnositi sa poštovanjem i lijepim ponašanjem: „I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način... (Al-Ankebut, 46) (Ako sa sljedbenicima druge Knjige treba voditi raspravu na najljepši način, kako se onda tek trebaju muslimani jedni prema drugima odnositi?!) Ispravan način jeste upućivanje argumentovane kritike na stavove koje određena osoba iznosi, bez potcjenjivanja i umanjivanja vrijednosti te osobe, bilo zbog njenog ubjeđenja, porijekla, spola, mjesta u kome živi i sl. Ovo je posebno važno kada se kritika upućuje u javnosti, jer u tom slučaju treba ponuditi korisnu raspravu iz koje će javnost nešto naučiti, dokučiti neku novu spoznaju i saznati šta je bolje i ispravnije. Neargumentovana reagovanja i kritike sa omalovažavanjem i izrugivanjem, nisu ono što jedan čitatelj ili slušatelj treba i očekuje. Takvo ophođenje samo pokazuje loš primjer nepoštivanja i netolerancije. Naši prijašnji učenjaci i velikani mezheba, od kojih učimo i danas, imali su često drugačije stavove i različita mišljenja jedni od drugih, ali su imali edeb pri raspravljanju. Takva kultura ponašanja im je omogućila da ostave veliko naslijeđe islamskoj nauci. Da su njihove rasprave i kritike bile prožete nepoštovanjem i napadima, sigurno ne bi postigli takav uspjeh. Tako je imam Šafija rekao: ’’Nisam nikad ni sa kim raspravljao, a da nisam želio da on pobijedi, istinu da rekne i bude njome nadahnut, da bude pod Allahovim nadzorom i zaštitom, i nisam ni sa kim raspravljao, a da mi nije bilo svejedno da li će Allah iznijeti istinu mojim ili njegovim jezikom.“ A Ebu Hanifin učenik, imam Ebu Jusuf, rekao je: ”Nisam nikada iznio svoje mišljenje koje se suprotstavlja Ebu Hanifinom, a da to nije bilo i njegovo mišljenje od kojeg je odustao.” Mnogi od njih, poput Imama Ahmeda, imali su po određenim pitanjima dva ili više različitih mišljenja, što govori o tome da su bili veoma fleksibilni i da su imali za cilj da dođu do najboljeg rješenja i odluke, slušajući i uvažavajući jedni druge. Iz takvog ponašanja bi današnje generacije muslimana, posebno oni koji se bave islamskom naukom, trebali uzeti pouku, kako ne bi bili uskogrudni i osorni prema neistomišljenicima. Ako se na samom početku stavovi i ideje neke osobe doživljavaju previše emocionalno (iracionalno) i ne razmišlja se o racionalnim aspektima tih stavova, automatski se traže i čuju samo greške i nedostaci. Ovakav vid komunikacije ne može imati pozitivan ishod. Nijedan dosadašnji ljudski stav, razumijevanje ili zaključak nije na stepenu Božije objave, te o svakoj novoj korisnoj ideji i mišljenju, koji će doprinijeti boljitku naše zajednice i našeg društva treba razmisliti i pokušati je razumjeti, a ne odbijati je izričito u samom startu. Realno gledajući, zar nam uistinu nije potrebno preispitivanje nekih dosadašnjih stavova i propisa, kao što je npr. odnos prema ženi i njenoj ulozi u društvu, suživot u široj zajednici i sl. Svjesni smo da doba u kojem živimo postavlja nova pitanja i suočava nas sa problemima i izazovima koji zahtijevaju drugačiji pristup od onog dosadašnjeg. Jasno je da javno izlaganje ne garantuje samo pohvale, niti da će sve kritike koje čovjek dobije biti konstruktivne ili dobronamjerne. Ne možete spriječiti druge da vas kritikuju, ali ono na šta možete utjecati je vaš odnos prema kritici. Ne dozvolite da vas negativne i destruktivne kritike pokolebaju u vašim ciljevima i radu, a pozitivne iskoristite u poboljšanje svoje vlastite produktivnosti, jer kako Aristotel davno reče: „Postoji samo jedan način kako da izbjegnete kritiku: ne radite ništa, ne govorite ništa, i budite ništa.“

Nakon što su posmrtni ostaci izgorjelih u Hemlijaškoj lomači prebačeni u zajedničku grobnicu u mezaristanu u Hemlijašima 1997., 2016. su ekshumirani, identifikovani i konačno, nakon 26 godina čekanja, ukopani u svoje mezare Allah me ostavio da svjedočim za ove tabute Tog 8. maja 1992. godine među deset zarobljenih Bošnjaka u štali strijeljanih, a zatim spaljenih, bio je i Alija Ibrišević, danas jedini preživjeli svjedok ovog užasnog zločina o kome neumorno svjedoči 26 godina. „Cijeli taj dan je pucalo. Bili su nam sve bliže i bliže, a nas samo deseterica. Morali smo pobjeći u šumu. Spustiti smo se u potok, a četnici došli s obje strane. Dozivali su se muslimanskim imenima, Huso, Alija..., i predveče nas zarobili u onoj šumi tamo – Jasik se zove, a onda odveli u štalu kod potoka. Štala mala, tri sa tri“, prisjeća se Ibrišević i pokazuje u pravcu šumice nedaleko od džamije u Hemlijašima, a zatim nastavlja: „Prvo su rekli da ispraznimo džepove i uzeli nam sve što smo imali. Onda su se dogovarali ko će nas strijeljati. U sebi sam govorio: Bože ja te volim, pa dao i smrt, hvala ti.“ -„Uđoše u štalu i jedan kaže ubijaj ovu turu, a ja ću sljedeću“, nastavlja Ibrišević, koga su meci rafalne paljbe mimoišli. Dva metka su mu prošla kroz jaknu. „Čujem viču: daj sjeno, pali!“ Jedan viče: uđi vidi jesu’l balije žive, ali, žurilo im se ... Ja vidim nisam oštećen, a srce hoće da iskoči“, prisjećao se Ibrišević preživljavajući po ko zna koji put strahote kojima je svjedočio. Alija se uspio izvući iz štale i dok je bježao prema šumi zaustavio ga je drugi preživjeli, teško ranjeni Omer Mehmedović. „Vodio sam ga uz rijeku, vukao za sobom i preživio je hvala Bogu. Umro je prije nekoliko godina“, kaže Alija i dodaje: „Allah mene ostavio da svjedočim. Ko bi sad prič’o da mene nema? Vidiš ove tabute. Tabuti šute. Oni ne mogu govoriti, ja za njih svjedočim dok sam živ.“ „Omera su rafalom pokosili po stomaku. Drob koja mu je od toga izišla, košuljom je stegao i puzeći izašao kroz prozor u štali kroz koji se baca džubre...“, slušamo kako priča Ismeta Vildić, supruga Mustafe Vildića izgorjelog u Hemlijaškoj lomači sa još pet članova ove porodice. Sa njom je i Ibran Vildić koji je u ovoj dženazi u Hemlijašima ukopao oca i brata, Ibrahima i Pašana i amidžu Muju. „Tužilaštvo BiH do sada nije uradilo ništa. Postoje svjedoci, jedan od njih je još uvijek živ. Znaju se imena počinilaca, a i ovih osam mezarova su dokaz tog zločina“, kaže Ibran koji je u ovoj dženazi ukopao i dajdžu Ibrahima Turkića, oca Mihnete Halilović koja je na ovu dženazu došla iz Danske. Njen brat Ismet je prvi vidio zgarište sa spaljenim kostima i od tog strašnog prizora u maju 1992. pogodio ga je infarkt.   Mina Mujanović je došla iz Njemačkoj da sa sestrom isprati oca Smaila Vildića. Nedžibu Zuliću su na dženazu došle tri kćerke sa porodicama, Zarfija Selimović, Refija Smailović i Zejfa Sinanović. Sa njima je i Sadeta Husić koja je prije pet godina u Potočarima ukopala muža Suada Husića. „I ja sam ukopala samo nekoliko košćica od muža. Čekala godinama da se nađu. Djeca ga nisu ni upamtila. Jedno mi dijete imalo samo 40 dana, drugo dvije i po godine kad smo krenuli za Tuzlu, a on ost’o u Potočarima. I eto te košćice pronašli prije 5 godina, a djeca se sve nadala doći će babo ... Dok se kosti ne nađu sve se nadaš nekom čudu, doći će, ispašće odnekud živ... Davali smo im pare kad su govorili da je živi, da je u nekom logoru, da ga mogu izvući ...“, s uzdahom govori Sadeta. Oni koji su ovaj zločin počinili neće se smiriti ni na Ovom, ni na Onome svijetu Najstarija žrtva koje je pronađena u ovoj masovnoj grobnici bio je Mustafa Kuduzović koji imao 67 godina kada je ubijen. Mnogobrojna rodbina i prijatelji su ispratili njega, kao i sve druge žrtve Hemlijaške lomače. „Ne može ljudski um pojmiti takav zločinački i osvetnički čin, čin spaljivanja živih ljudi, sinova Ademovih“, kazao je tuzlanski muftija Vahid-ef Fazlović u svom obraćanju nakon dženaze. Podsjetio je da Allahove riječi u Kur’anu govore o vrsti ljudi koja je spremna da druge ljude baci u vatru i da ih spaljuje samo zato što su drugačiji, zato što su vjernici, a zatim zapitao: „Zamislite šta bi sa ljudskom civilizacijom bilo kad bi ljudi ustali jedni protiv drugih da se uništavaju zato što su različiti’!“ „Mi ne možemo shvatiti da se taj zločin može počiniti. Mi smo muslimani. Naša vjera, naš Šerijat nam strogo naređuje da u vatru, koju zapalimo zbog naših potreba, ne smijemo ništa živo spaliti. Kad palimo vatru u prirodi moramo dobro gledati ima li neki mrav da ga ne bi plamen vatre dokačio. To je naš din, naša kultura, civilizacija i naš duh“, kazao je muftija. Istakao je da su se duše ukopanih odmah smirile čim su se s tijelom rastavile. „A oni koji su to počinili, nikada, ni na Ovome ni na Onome svijetu, neće biti mirni. Moraju to znati i generacije koje dolaze poslije nas u ovoj našoj lijepoj zemlji u kojoj želimo živjeti sa svima koji je vole i zajedno s nama grade“, poručio je muftija Fazlović.    

Direktor Uprave za vjerska pitanja u Rijasetu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini mr. Nusret ef. Abdibegović predvodio je jaciju - namaz i održao predavanje u džematu Vesela. Prema riječima mjesnog imama, Kemal ef. Tokmića, bivši muftija je uvijek rado viđen, kako u ovome džematu, tako i na prostorima cijelog Muftiluka Travničkog, kao i širom države i regiona. {gallery}vesela:::0:0{/gallery} Korisno predavanje i ugodna atmosfera obilježila je ovu lijepu noć u džematu Vesela.

23. maja ove godine, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović u pratnji svojih saradnika obišao je gradilište nove Upravne zgrade Rijaseta.

Pripadnici Vojske RS-a su 25. maja 1995. godine u 20 sati i 55 minuta u Tuzli sa Ozrena ispalili granatu na sami centar grada. Granata je pala na omiljeno mjesto susreta mladih – šetalište Kapiju i usmrtila 71 mladi život, a ranila 150 drugih.

Radost u hafiskoj porodici Spahić i Behram-begovoj medresi: Hafiska dova Lamiji Spahić, učenici Behram-begove medrese, proučena je u četvrtak 10. maja 2018. godine u džamiji ove škole. Hafiza Lamija Spahić rođena je 17. septembra 2000. godine u Tuzli. Osnovnu školu „Novi Grad“ završila je sa superodličnim uspjehom. Bila je polaznica mekteba džamije „Kralj Abdullah“ pred hafizom dr. Edin-ef. Peštalićem i na takmičenjima u testu općeg znanja osvajala prva mjesta na nivou medžlisa. Behram-begovu medresu upisuje 2015. godine i uključuje se u sekciju hifza. Hifz završava za tri godine, te ga polaže pred komisijom Rijaseta Islamske zajednice u periodu od 2. do 16. aprila 2018. godine. Prethodne dvije godine učila je žensku hafisku mukabelu u Tuzli. Hifz je Allahova blagodat - Kako je počeo tvoj put učenja hifza? Hafiza Spahić: Odrasla sam u hafiskoj porodici, a rasti u takvoj atmosferi je velika čast. Za moj hifz je najviše zaslužan moj otac, a velika motivacija su mi bili brojni ajeti i hadisi. Podrška su mi tokom cijelog puta bili prije svih moja majka, ali i sestra i braća, odnosno cijela porodica. Želja za učenjem hifza je Allahova blagodat. Ima tu mnogo truda svakog hafiza, ali to ne bi bilo moguće da nije Allahove milosti. Kad sam odlučila da počnem učiti hifz moj otac je to rado prihvatio. Put hifza je veoma težak i traži dosta odricanja, vremena i ljubavi prema Kur’anu. - Kako si uskladila sve obaveze, organizovala vrijeme? Hafiza Spahić: Uskladiti sve školske obaveze i učenje hifza nije bilo baš lahko ali ne mogu reći da je preteško jer kad se nešto voli i kad se hoće ništa nije teško. Mnogo je važno postaviti sebi cilj i prioritete u životu. Ti moraš znati da li ti je prioritet da svoju mladost potrošiš na svakodnevnu zabavu, izlaske isl. ili ti je prioritet da svoj ovodunjalučki život provedeš tako što ćeš zaslužiti Allahovu milost i nagradu. Meni je velika čast što sam dio odjeljenja IIIb u Behram-begovoj medresi. Pored mene ima još jedna hafiza i ima još par djevojaka koje su na putu da to postanu. U tom odjeljenju stalno vlada hafiska atmosfera, da je tako nazovem. Imala sam veliku podršku od drugarica i profesora i ovom prilikom im se puno zahvaljujem na tome. Koja je tvoja poruka mladima? Hafiza Spahić: Poručila bih svim mladim osobama da postave sebi cilj i prioritete u životu i da ne žale na Allahovom putu žrtvovati sve svoje slobodno vrijeme jer ono što mi dajemo na Allahovom putu mnogo više ćemo dobiti na ahiretu. Molim Allaha dž.š. da sve one koji su postigli ovaj cilj obilato nagradi, a sve one koji idu ovim putem ili žele da krenu da ih Allah ojača.  

Tradicionalnim mimohodom od centra Kozarca do Šehidskog mezarja u Kamičanima, Kozarčani su 24. maja ove godine podsjetili na stradanja bošnjačkog naroda, koje se dogodilo prije 26 godina. Tokom mimohoda kolona je zastala kod Spomen-obilježja u centru, gdje su uklesana imena 1.244 ubijenih žitelja ovog područja, i proučila fatihu.

Manifestacija "Dani Kur'ana" otvorena je u četvrtak u prostorijama Iranskog konzulata u Mostaru, u organizaciji Kulturnog centra Ambasade Irana te u saradnji s Muftijstvom mostarskim.

U utorak, 22. maja 2018. godine Gazi Husrev-begovu medresu posjetila je delegacija Diyaneta Republike Turske.

Medžlis Islamske zajednice Mostar sinoć je organizirao zajednički iftar za sve uposlenike Medžlisa i Medžlisovih pravnih subjekata.

U nedjelju, 20.5.2018.godine, sa početkom u 18:15 sati održana je promocija hafiza amme džuza Škole hifza MIZ -a Kakanj.

Ambasador Bosne i Hercegovine u Kraljevini Norveškoj Nedim Makarević predstavio je Ljetnu školu za studente iz BiH i Norveške, što je zajednički projekat Univerziteta jugoistočne Norveške s Univerzitetom Džemal Bijedić i Sveučilištem u Mostaru, koja traje od 21. maja do 2. juna. Kako je ambasador Makarević kazao Feni jedan od ciljeva njegove misije u Norveškoj je i podsticanje obrazovanja, odnosno zajedničkih programa između Norveške i BiH. Dodao je da u konkretnom slučaju nije bilo posebnih preduvjeta za upis u ovu školu, osim poznavanja engleskog jezika. - Cilj je mladima ponuditi u relativnom kratkom vremenskom roku nastavu na osnovu koje ce dobiti ECTS bodove (European Credit Transaction Sistem) koji su priznati na evropskim univerzitetima - istaknuo je Makarević, a studenti će ostvariti 7,5 ECTS bodova. Pojasnio je da će profesori Lars Petter Soltvedt i Arnt Rebu u Mostaru omogućiti nastavu u domenu socijalnih nauka i prava, a ljetna škola podobna je za studente koji studiraju po programima fokusiranim na socijalne nauke, prava, političke nauke i obrazovanje. Pohađanje škole je besplatno (FENA)  

  Džonatan Safran For, mladi američki pisac, rođen je 1977. godine. Do sada je objavio tri romana: Sve je osvijetljeno (Everything is Illuminated, 2002), Neobično glasno i nevjerovatno blizu (Extremely Loud and Incredibly Close, 2005) i Drvo kodova (Tree of Codes, 2010), kao i popularno djelo dokumentarne proze Životinje za ručak (Eating Animals, 2009). Forov prvi roman Sve je osvijetljeno pojavio se na međunarodnim listama najboljih knjiga objavljenih 2002. godine, dobio je nekoliko prestižnih nagrada za književnost (pored ostalih National Jewish Book Award i Guardian First Book Award) i objavljen je u više od dvadeset zemalja svijeta. Roman je 2005. godine adaptiran u istoimeni igrani film. For trenutno radi kao profesor kreativnog pisanja na Univerzitetu Njujork. Samu knjigu možemo podijeliti na dva dijela. Rat i nasilje u porodici. Priča romana govori o mladiću koji je došao u Ukrajinu, da nađe ženu koja je spasila njegovog djeda od nacista. Pisac, opisuje čin rata i nasilja koji su Nijemci vršili prema Jevrejima. Toliko je istinito opisana situacija kada su svi građani iz malog sela poređani u liniju nepomično stajali i čekali svoju smrt. Nijemac je pitao „Ko je Jevrejin?“ Jedan od glavnih junaka, bio je u tom redu. Sa njegove lijeve strane stajala je žena koja ga je držala za ruku a drugom rukom držala je njihovu tek rođenu bebu. Sa njegove druge strane, nalazio se njegov najbolji drug, Jevrejin… Prišao mu je Nijemac i pitao ga „Ko je Jevrejin?“ Ćutao je. Ako ne kažeš, ubićemo ti porodicu… Rekao je, ko je Jevrejin, odao je svog najboljeg i jedinog druga, zarad svog djeteta. Šta biste vi uradili? Kada između dva zla, morate da birate jedno?   Rat ne donosi dobro, i toga smo svi svjesni, ili možda nismo? Trenutno stanje u svijetu, migrantska kriza, građanski nemiri u državi, dovode do toga sa se historija opet ponovi. Nadam se, da do toga neće doći. Aleks, je glavni junak romana koji ima dvadesetak godina i trpi nasilje od svog oca. Ponekad, trpi nasilje i od djeda, koji se promijenio od kad je baka preminula. Da li je promjena izgovor za nasilje? Nasilje je nasilje i ne može ga opravdati nikakvi sinonimi kao što su ljubav, ljubomora, smrt, neki vid zavisnosti… Iako je rođen u takvoj porodici, Aleks nije nasilnik. Skuplja novac da ode u Ameriku i da sa sobom povede mlađeg brata Igora i mamu. Do kraja romana, skupio je novac. Na kraju, ipak nisu otišli u Ameriku. Novac je dao svom ocu kako bi ih konačno napustio. Aleks je našao rješenje. Zaustavio je nasilje u svojoj porodici. Uspio je. Svako može da uspije, jer ima izbor….