U žepčanskom džematu Jastrebac, koji broji svega 80 domaćinstava, 4. augusta upriličeno je svečano otvorenje nove džamije Riječ je o prelijepom objektu s 360 kvadratnih metara iskoristivog prostora, a uz džamiju se izgradila i vakufska kuća, spomen-česma s imenima šehida ovog džemata te hajr-česma sa stalnim izvorom. Džamija je izgrađena, uglavnom, sredstvima džematlija uz pomoć dijaspore porijeklom iz ovih krajeva. Džemat je kamen-temeljac za  projekat postavio 2006. godine na zemljištu koje su uvakufili Nezir i Aiša Derlić. Džamija je prema arhitektonskom rješenju Maida Alispahića bila već 2013. u funkciji, ali su džematlije odlučile upriličiti svečano otvorenje kada se završe svi popratni objekti kao i putna infrastruktura. Inače, u džematu postoji i stari mesdžid čija izgradnja potječe iz 19. stoljeća i koji je uz redovno renoviranje dugo vremena služio kao jedini vjerski objekt. Ostavili trag budućim generacijama Svečanosti su prisustvovali, između ostalih, i bivši glavni imam Medžlisa Žepče Izet-ef. Efendić, koji je dao značajan doprinos u izgradnji džamije, sadašnji glavni imam Medžlisa Žepče Džafer-ef. Gračić, muftija zenički Ejub-ef. Dautović i izaslanik reisu-l-uleme Mustafa-ef. Spahić. U svom obraćanju glavni imam Gračić je kazao da  je ovaj po broju mali džemat gradio 12 godina džamiju, ali sigurno i kvalitetno “kao simbol njima i svima nama koji će pokazivati njihovu spremnost da očuvaju svoj vjerski i nacionalni identitet i da žive s drugima u miru i ljubavi. “Ove džematlije nose duboko u sebi da je ljudsko dostojanstvo najveća svetinja na ovom svijetu”, kazao je efendija Gračić. Muftija zenički Ejub-ef. Dautović je u svom govoru istakao: “Hvala vam što ste došli u ovo malo mjesto da podijelite radost i uspjeh ovoga džemata koji je pokazao da voli islam, Allaha i Poslanika te da vole da ostave trag na ovim prostorima, a najljepši trag koji čovjek može ostaviti jeste Allahova kuća koja može svjedočiti o nama kakvi smo. Ove naše džematlije su čestiti, darežljivi i spremni da daju svoj imetak radi općeg dobra. Ostavljaju ovu džamiju u emanet budućim generacijama da se u njoj odgajaju u skladu s Kur’anom i Sunnetom.“ Nakon obraćanja izaslanik reisul-uleme Mustafa-ef. Spahić je proglasio džamiju i njen kompleks vakufom Islamske zajednice, te uručio ključeve vakifima za svečano otvorenje vrata džamije. Hiljade sati rada Na svečanosti organizatori su se prisjetili rahmetli Husejna Bećirovića, predsjednika Građevinskog odbora koji je bio jedan od najzaslužnijih aktivista u gradnji džamije, a čiju je ulogu preuzeo Nijaz Derlić. Džamiju su otvorili hadžija Ezib Derlić, koji je dao kao pojedinac najveću donaciju za gradnju džamije, i Šefik Bećirović kao najistaknutiji aktivista pri izgradnji. “Mene i hanumu Sadžidu Allah je počastio da damo ovaj doprinos džamiji i svom mjestu. Nastojat ću da osjećaj koji imaju vakifi prenesem svojim potomcima kako bi i oni jednoga dana bili vakifi i pomagali svojoj zajednici“, kazao je hadžija Ezib. “Samo smo materijal morali kupiti, sve ostalo su džematlije svojim rukama izgradile. Džematlije su pored izgradnje džamije učestvovali i u obnovi puta i druge infrastrukture“, kazao je džematlija Šefik. Upravo je aktivizam i volonterizam ovog džemata rezultirao grandioznom džamijom s kubbetom i pratećim objektima, kao i novim asfaltom do naselja. Hiljade sati i dnevnica džematlije različitih generacija su uvakufili u proteklom periodu.  Prema riječima imama džemata Jakub-ef. Hadžića džemat se nalazi 15km od Žepča, ima 80 domaćinstava i jedan je od manjih džemata na ovim prostorima. Mektebu se pridaje posebna pažnja. “Prije će neko dijete izostati iz škole nego s nastave u mektebu. Jednostavno, mekteb je ovdje važan roditeljima. Inače, 33 djece je u mektebu i sva uče u Kur’anu“, kazao je za Preporod Jakub efendija, koji je u džematu od 1999. godine.

Džemat Vitez, zajedno sa Mrežom mladih MIZ Vitez organizovao je prvu ljetnu školu Kur'ana.

Za hafiza Traljića se govorilo kako “taj čovjek” sve pamti, sve zna, svega se sjeća... Jednom sam se našalio i rekao: “Pa vi ste, hafize, kao trafostanica, samo se treba priključiti na vaš informatorij”, a on se, sjećam se, nasmijao i rekao da svako treba prenijeti ono što zna, čega se sjeća, i hrana se pokvari ako se dugo čuva u nekom zatvorenom prostoru. Postoje ljudi koji vam prirastu srcu odjednom, u prvom ih susretu osjetite bliskima, dragima, iskrenima, svojima, kao da su vam bili prijatelji i onda kad se niste nikako poznavali, tako bih nekako mogao početi svoje sjećanje na hafiza Mahmuta Traljića (1918.-2002.), vrijednog i temeljitog istraživača bosanskoga muslimanskog naslijeđa. Hafiz Traljić bi često navraćao u redakciju Islamske misli u onim osamdesetim godinama prošloga stoljeća kad sam u redakciji bio angažiran ka olektor, uvijek u kapi francuzici i uvijek s toplim, prijateljskim, dobroćudnim osmijehom. U to vrijeme, dok je na čelu Starješinstva Islamske zajednice za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju bio dr. Ahmed Smajlović, uveliko se radilo na organiziranju Informativno-dokumentacionog centra pri Starješinstvu Islamske zajednice, u čemu su, sjećam se, vrlo entuzijastično sudjelovali dr. Muhamed Hadžijahić i hafiz Mahmut Traljić. U organiziranje Centra bio je uključen i tadašnji glavni i odgovorni urednik Islamske misli Ismet Bušatlić, Muharem Omerdić, šef Kabineta predsjednika Starješinstva Islamske zajednice profesora Smajlovića, i dr. Dokumentacioni centar će, odlaskom profesora Smajlovića, biti gotovo pa uništen, papiri su, kažu, odvoženi kamionom, u smeće, nekome je, bit će, bilo važno da povjesnosti, sjećanja, dokumentaciona građa unutar bosanskoislamske organiziranosti ostanu i dalje haotična, ideološki ispolarizirana, mutna, pogodna ideološkopolitičkim manipulacijama svih vrsta, ima tu, doduše, i tipičnoga orijentalističnog nemara, u onome izvornom bosanskom pakovanju, danas ne znam koliko je šta od svega toga spašeno, popravljeno, iskontinuirano. Za hafiza Traljića se govorilo kako “taj čovjek” sve pamti, sve zna, svega se sjeća, njegova se memorija razumijevala nešto kao nevjerovatni ljudski fenomen. A ono što je znao rado bi prenosio drugima, imao sam osjećaj da bi se obradovao svakom pitanju vezanom za povijest i tradiciju Bosne i muslimanske prisutnosti na Balkanu, i ne samo da bi rado dao odgovor, nego bi uputio na literaturu onoga koji pita, gdje je šta pisano, ko je šta i u kojemu povodu objavio, tačno se sjećajući i autora, i publikacije gdje je šta publicirano, i godine izdanja, čak i u kojoj se biblioteci određeni časopis ili koje drugo izdanje može naći. Jednom sam se našalio i rekao: “Pa vi ste, hafize, kao trafostanica, samo se treba priključiti na vaš informatorij...”, a on se, sjećam se, nasmijao i rekao da svako treba prenijeti ono što zna, čega se sjeća, i hrana se pokvari ako se dugo čuva u nekom zatvorenom prostoru. Hfz. Mahmud Traljić rođen je 28. aprila 1918. godine, u uglednoj sarajevskoj porodici. Nakon završene osnovne škole, upisuje Gazi Husrevbegovu medresu, poslije Medrese odlazi (1940.) na Višu islamsku šerijatsko-teološku školu, gdje diplomira 1944. godine. Ubrzo se upošljava u Gazi Husrevbegovoj biblioteci, gdje radi do 1947. godine. U istom je periodu bio i profesor u Gazi Husrevbegovoj ženskoj medresi, te imam u džamiji Sinan Vojvoda Hatun na Vratniku. Godine 1947. biva uhapšen i, u montiranom političkom procesu, osuđen na zatvorsku kaznu od deset godina. U istoj grupi osuđenika bili su i Kasim ef. Dobrača, Derviš ef. Korkut, dr. Jusuf Tanović, dr. Kasim Turković, dr. Salih Udžvarić, Abdullah ef. Dervišević, Ibrahim Karalić, Muharem Avdihodžić, Hasan Avdić, Mustafa Hebović, Hasan ef. Ljevaković i dr. U zatvoru je odležao devet godina i osam mjeseci. Izlaskom iz zatvora upošljava se u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine (Odjeljenje: Specijalističke zbirke) i na tom radnom mjestu provodi dvadeset sedam godina, sve do penzionisanja 1984. godine. Sve to vrijeme bio je imam u Ćurčića Jahja-pašinoj džamiji u Sarajevu, gdje je predvodio džemat sve do 1996. godine. Važno bi bilo pripomenuti da je od 1987. pa do 1992. godine bio profesor kiraeta na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu (danas, Fakultet islamskih nauka). Na Ahiret je preselio 28. decembra 2002. godine; dženazu je, dan kasnije, predvodio tadašnji reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić. Mezar mu se nalazi u haremu Ćurčića Jahja-pašine džamije u Sarajevu, gdje je hafiz bio dugogodišnji imam. Hafiza je bilo lijepo slušati dok priča. Bilo je, ipak, nešto o čemu nije volio mnogo govoriti. U pitanju je ona decenija “otetog života” koju su mu pojeli komunistički skakavci. Jednom su, sjećao se hafiz Mahmut Traljić, morali izići iz svojih zatvorskih soba u dvorište, moralo se izići u šetnju, nema veze da li pada kiša, pada li snijeg, prži li sunce, ima da se šeta, mora se obaviti jedna dnevna robijaška obaveza i gotovo... Bijaše proljeće, svaki dan je padala kiša, kao da nije ni prestajala, i tog je proljetnog dana padala jaka kiša. I ja, priča hafiz Traljić, koračam uz Derviša ef. Spahića i više za sebe negoli za ikoga drugoga, kažem: “Svaki dan kiša, ove godine ljetina neće ponijeti!” Čuo me Derviš-efendija Spahić, kaže hafiz Traljić, pa reče: “A ja mislio, moj hafize, da si ti ozbiljan čovjek, šta se imaš pačati u Božije alamete!” Malo me, što jest jest, postidješe riječi Derviš-efendije, i Bog dade da baš ta godina ponese kao nijedna druga ranije, rodilo je kao nikad prije; eto, toga se sjećam, govorio je hafiz Mahmut Traljić. Onako skroman i tih, bio je jedan od bosanskih muslimana koji su najduže ostali u zatvoru. Jednom je rekao da nije htio podnijeti molbu za nekakvo pomilovanje jer bi morao potpisati izjavu da se kaje za ono što je uradio, a nije uradio ništa, bio je potpuno nevino osuđen, kao i mnogi drugi. Sjedeći u redakciji Islamske misli, često bi se u šali požalio na svoje radno mjesto u potkrovlju Vijećnice, gdje je bila smještena Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, morao je svaki radni dan preći devedeset četiri stepenice, to je kao da se svaki dan penješ na najvišu munaru. U tekstu Muharem-efendije Omerdića, koji je 1981. sarađivao s hafizom Traljićem u vrijeme organiziranja Informaciono-dokumentacionog centra pri Starješinstvu Islamske zajednice za Bosnu i Hrecegovinu, Hrvatsku i Sloveniju te prijateljevao s hafizom do njegova preseljenja na Onaj svijet, mogu se pronaći važne informacije o sačuvanoj i bogatoj istraživačkoj građi koju je iza sebe ostavio ovaj vrijedni alim i istraživač. Hafiz Mahmut ef. Traljić pisao je o ljudima, vremenima, sudbinama, postoji nekoliko stotina bibliografskih jedinica gdje se on pojavljuje kao autor. U ono se vrijeme govorilo da je pripadao krugu “Sedmerice“ (hafiz Omer Mašić, Kasim ef. Dobrača, Muhamed ef. Fočak, hafiz Ibrahim ef. Trebinjac, Mehmed Mujezinović, Fejzulah ef. Hadžibajrić i hafiz Mahmud Traljić) pa bi se na petnaestodnevnim ili rjeđim sastancima prijateljski razmišljalo o načinima poboljšanja vjerskoga života muslimana na području tadašnje jugoslavenske državne zajednice. Raspravljalo se i o stanju islama i muslimana u svijetu. Hafiz Traljić je šest godina vodio kurs učenja Kur’ana i proširene vjerske obuke za odrasle u Hadži Sinanovoj tekiji. Ono što je najznačajnije u Traljićevu doprinosu očuvanju bošnjačkoga duhovnog i kulturnog naslijeđa jest njegova trilogija iz kulturno-duhovne povijesti Bošnjaka. Knjige su objavljene za vrijeme njegova života: Istaknuti Bošnjaci  (Zagreb, 1994., prvo izdanje, i Sarajevo, “El-Kalem”, 1998., drugo izdanje), Mali podsjetnik značajnih datuma islamske prošlosti Bošnjaka, Sarajevo, “El-Kalem”, 1996.), Iz kulturne historije Bošnjaka (Travnik, 1999.). O ljudima i njihovim djelima pisao je neposredno, iskreno, činjenično, utemeljeno, ne propuštajući ni jedan bitni momenat iz pojedinog života i ostvarenoga znanstvenog djela. Pišući o mnogim svojim savremenicima alimima, nastojao je i dati sliku vremena i društvenopolitičkih uvjetovanosti u kojima su oni djelovali. Hafiz Mahmut ef. Traljić bio je od onih Bošnjaka koji je dobro znao da su sjećanja bez konkretnih dokumenata, činjenica, arhivskih građa samo puka pučka emocionalna prašina koju će lahko raspuhati najmanji ovozemaljski vjetar. Sjećanja su osobna i prolazna, povijesti mogu biti trajnije samo u mjeri koliko ih se podupre dokumentiranim sjećanjima. Svaka je historija sumnjiva ako ne počiva na provjerljivim činjenicama. Zato se balkanske historije uglavnom doimaju kao mitovi, ideološki sedativi, narogušena ili sirota “predskazanja” u tamo neku svoju nacionalnu prošlost. Hafiz Traljić je želio da se što više prenese, zapiše, upamti, pohrani, dokumentuje, da se u jasnim činjenicama amanetuje generacijama koje dolaze... Jednom je, sjećam se, s osjetnom tugom primijetio kako “mnoge ove”, unutar Islamske zajednice, koji svoja znanja o islamu i vremenu donose s Orijenta, iz arapskoga svijeta, baš briga za dokumente, dokumentiranja, za čuvanje arhivske građe i svijest koliko je važno dokumentirati vlastitu nacionalnu i duhovnu tradiciju... I mene tuga uhvati kad se sjetim šta sve nisam upamtio, čije sve riječi i blagorodna sjećanja nisam zapisao! Rahmet strpljivoj i predanoj duši hafiza Mahmut-efendije Traljića!

 Nakon okupacije Bosne i Hercegovine vjersko-duhovni život bosanskohercegovačkih muslimana, koji je  obuhvatao i vršenje hadža, hodočašća Mekke i Medine, odvijao se pod kontrolom upravnih  organa. Da bi se spriječile nezgode koje su se ranije dešavale za vrijeme hodočašća, Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine je neposredno nakon okupacije poduzela brojne mjere. Već od 1879. godine hodočasnicima su izdavani pasoši za putovanje na hadž, uz obavezu da daju jamca. Od 1881. godine je to ozvaničeno naredbom da hodočasnici u Mekku moraju imati putne listove, što je sa druge strane omogućilo da se stalno ima uvid u evidenciju.   Putovanje na hadž u Mekku iz Bosne i Hercegovine je obično počinjalo četvrtog dana Bajrama. Prije nego što krene na put, hodočasnik je sačinjavao testament i opraštao se od rodbine i prijatelja, moleći ih da mu oproste ako im je nekad nanio zla ili nepravde. Mnoštvo vjernika je izlazilo na ulicu kako bi ispratili hadžije. Potom su zajedno s njima odlazili u džamiju. Tamo ih je dočekivao muftija i drugi vjerski uglednici, kao i kadije, učitelji, djeca... U raznim krajevima Bosne i Hercegovine postojali su posebni običaji ispraćaja hadžija.  U Sarajevu se njihovom ispraćaju pridavala posebna pažnja. U vrijeme austrougarske uprave ispraćali su se iz Ali-pašine džamije. Ranije se to činilo iz  Večil-Harač džamije – poznate kao Hadžijska džamija, džamije sa najprostranijim i najljepšim dvorištem, smještenoj u mahali Alifakovac, pokraj Šeher Čehajine ćuprije, odakle su hodočasnici kretali balkanskim putevima koji vode prema Arabiji. Među njima su se nalazili i tzv. bedeli, koji su za novac hodočastili Mekku umjesto onih kojima godine ili zdravlje nisu dozvoljavali da to sami obave. Svi koji ispraćaju hadžije molili su  se sa njima, nakon čega je i i počinjao dugi put za Mekku. Italijanski putopisac Gino Bertolini opisao je detaljno jedno putovanje na hadž bosanskohercegovačkih hodočasnika. Do Istanbula se putovalo danju, a odatle, poslije prvog dužeg odmora, noću, kako bi se izbjegla dnevna žega. Ponekad se dešavalo da karavane hodočasnika napadnu beduini... Kada hodočasnici ugledaju zidine Medine, zastajali bi kako bi se očistili i oprali, kako bi s poštovanjem ušli u to mjesto. Zatim su odlazili u Poslanikovu džamiju, poljubili zemlju, obišli mezar i stupili na molitvu. Poslije te međupostaje, nastavljao se njihov put u Mekku. Oni su tada mogli birati dvije ceste – staru, koja je vodila kroz pustinju i kojom je trebalo deset dana putovanja do Mekke i novu, koja se račvala za Džidu, mjesto gdje je mezar plemenite majke Have. Oni koji su izabrali novu cestu, nakon dolaska u Džidu imali su još dva dana putovanja kroz pustinju do Mekke. Većina se ipak odlučivala krenuti starom cestom. Ovuda su kretali i sultanovi vojnici, koji su svake godine u Mekku nosili vrijedne poklone i koji su usput štitili hodočasnike. Kada ugledaju obrise Mekke vjernici su silazili sa svojih kamila, kako bi u sveti Grad ušli pješice. Sedam puta su kružili oko Kabe, svetog mjesta za muslimane. Kompleks oko Kabe imao je 17 ulaza, sedam munara, 150 kupola koje su stajale na 500 mermernih stubova, povezanih impresivnim lukovima. Otprilike tri stuba su nosila jednu kupolu. Čitav taj monumentalni kompleks je bio okićen arabeskama i kaligrafijom. U centru se nalazi Kaba – Bejtullah. Do nje je vodilo sedam ulaza. U istočnom uglu Kabe nalazi se crni kamen, kojeg hodočasnici ushićeno ljube. Kaba je prekrivena pokrivačem izvezenim zlatnim i srebrnim harfovima. Ti prekrivači, zlatnim i srebrenim citatima iz Kur´ana  ukrašeni, izrađivali su se od sredstava koje je davao sultan. Ćilimi od prethodnih godina su se predavali čuvarima ove relikvije, koji su ih dijelili na komade. Njih su kupovali hodočasnici i darovali ih džamijama u svom kraju. Po predanju Ibrahim, a.s., je Mekku sagradio na izvoru Zem–zem, izvoru kojeg je našla njegova žena Hadžera, izvoru koji gladne hrani, žednima utažuje žeđ, a bolesne iscjeljuje. Vodu Zem–zema su točili hodočasnici i nosili je svojoj kući kako bi je podijelili rodbini i prijateljima. Arefat, visoravan udaljena tri sata od Mekke, bila je posljednja stanica hodočasnika. Za vrijeme dok su hadžije vršile obred na Arefatu, vjernici iz njihovih mjesta u džamijama su se molili za njihov sretan povratak.   Vremenom se broj bosanskohercegovačkih hodočasnika sve više povećavao  Pri povratku u Bosnu i Hercegovinu hodočasnici su u pograničnim stanicama bili pregledani od ljekara, a njihove stvari dezinficirane. Taj postupak se vršio sve do 1890. godine i sve više usavršavao. Iz izvještaja koji je reisu-l-hudžadža za 1890. godinu Nezir Škaljić po povratku dostavio Zemaljskoj vladi u Sarajevu 5. februara 1891. godine može se u cjelosti rekonstruisati putovanje i uvjeti pod kojim je obavljeno hodočašće. Te godine na hodočašću su uzele učešća 102 osobe. Putovalo se u dvije grupe, jedna je putovala kopnom, a druga morskim putem. U prvoj se nalazilo 78 osoba, i to iz Donje   Tuzle 18, Sarajeva 21, Cazina 10, Tešnja 7, Bosanske Krupe 4, Banje Luke, Mostara i Bosanskog Petrovca po 3, Zenice i Jajca po 2 i po jedna osoba iz Žepća, Kostajnice, Livna i Visokog. U drugoj grupi se nalazilo 13 hodočasnika iz Prijedora, 3 iz Sanskog Mosta, dva iz Zvornika i po jedan hodočasnik iz Bosanske Gradiške, Konjica, Vlasenice, Zenice i Žepča. Prva grupa je krenula iz Sarajeva 26.  Maja, a druga grupa od 27 hodočasnika, koja je putovala morem, krenula je 9. juna 1890. i  stigla u Trst 16., gdje se ukrcala na parobrod “Meduza.” Putovanje do Jenbua je trajalo l0 dana. Nakon što su unajmili kamile priključili su se karavanu koji je išao za Medinu, gdje su prispjeli 2. jula i susreli sa hadžijama koji su na put krenuli kopnenim putem. Iz Medine su putovali karavanom i 17. jula stigli u Mekku. Do tada su za vrijeme putovanja umrla trojica hodočasnika iz Bosne i Hercegovine. Kad je 1893. godine na području Bosne i Hercegovine prijetila opasnost od kolere, koja se posebno proširila u blizini granice, poduzete su još strožije mjere u vezi sa povratkom hadžija. Cijelo vrijeme putovanja oni  su bili stavljeni pod nadzor zvaničnog liječnika; njihove su stvari morale za vrijeme njihovog višesedmičnog boravka u karantenima u El-Toru i u Klazomeni biti više puta dezinficirane. Pri povratku u zemlju hadžije su bile stavljene pod petodnevni nadzor. Kad se doznalo da je na putu i veliki prtljag hadžija koji su umrli u Mekki, a da on nije bio podvrgnut zdravstveno-policijskom postupku, Zemaljska vlada BiH je naredila da se taj prtljag mora spaliti, pri čemu su dragocjeni komadi bili izdvojeni i prepušteni daljem transportu nakon temeljno provedene dezinfekcije. Za spaljene stvari hadžijama je isplaćena primjerena odšteta iz zemaljskim sredstava. U godinama u kojima su na Dalekom istoku harale kuga i kolera, Zemaljska vlada nije propuštala priliku da u smislu općih želja izraženih u međunarodnim konvencijama, muslimanima preporuči napuštanje hadžiluka, te je odustala od pružanja bilo kakvih olakšica, naročito od toga da za hadžije isposluje popust u troškovima prijevoza. Šta više, ona je 1897. objavila da će im se u slučaju, ako bi u Hidžazu izbila kuga, zabraniti povratak u zemlju za vrijeme trajanja ove epidemije. Takva zabrana se izdala i 1899. te je ostala na snazi za vrijeme trajanja opasnosti. Naprotiv, Zemaljska vlada nije smatrala za shodno da zabrani samo hodočašće jer je pored protesta od strane muslimana zbog ovakve mjere bio upitan i njen efekat, jer bi pojedinci sebi lahko pribavili putne isprave za Tursku, te bi odatle sa turskim putnicima tajno pošli u Mekku. Zbog toga bi evidencija o njima postala iluzorna pa time i ljekarski pregled i administrativno-policijski postupak sa hadžijama prilikom njihovog povratka. Ispravnost takvog mišljenja Zemaljske vlade potvrdila je okolnost što se u godinama kada su Rusija i Francuska svojim muslimanskim hodočasnicima zabranile hadžiluk, konstatirano da je znatan broj hadžija iz Alžra, Tunisa i južne Rusije stigao u Džidu.   Zdravstveno-policijske mjere Godine 1901. nadležni organi su izdali tačne instrukcije o zdravstveno-policijskom postupku sa hadžijama, koje su se u osnovi temeljile na zaključcima Druge Venecijanske konferencije. Tom instrukcijom se najtačnije uređivao postupak sa hadžijama pri njihovom dolasku u Bosanski Brod, njihov smještaj u Zavod za dezinficiranje, dezinficiranje njihovih stvari i tijela. Dalje je regulirano kako treba postupati sa hadžijama koji se odvojeno od glavne skupine vraćaju preko Metalke i sa sličnim putnicima  (bedelima), kako se treba postupati sa hadžijama koji se vraćaju drugim pravcem ili namjeravaju ući u zemlju bez kontrole, kao i šta treba uraditi sa stvarima koje se hadžijama šalju u zemlju. Ovim propisom je bilo i regulirano da svi troškovi ovog postupka sa hadžijama padaju na teret zemaljskog erara. Primjenom tih mjera postiglo se da je  bilo  spriječeno unošenje zaraznih bolesti u zemlju, pa je Zemaljska vlada i dalje kontinuirano radila na provođenju mjera za pružanje pune zaštite. Pri tome, nije imala namjeru da na bilo koji način spriječi ili oteža muslimanima da prema vjerskim propisima islama izvrše zavjetnu dužnost u pogledu hodočašća u Mekku.  Prema zvaničnim podacima 1905. godine iz Bosne i Hercegovine je na hadž  putovala 121 osoba, 119 muškaraca i dvije žene. (Vidi prilog- popis hodočasnika za 1905. ). Iz Sarajeva je bilo 27, Donje   Tuzle 13, Mostara 10, Bijeljine 7, Brčkog 6, po 5 iz Bihaća, Tešnja i Gračanice, po 4 iz Visokog i Čajnića, po 3 iz Gornje Tuzle i Prijedora 3, po 2 iz Zvornika, Jajca i Goražda i po jedan hodočasnik iz Ključa, Travnika, Bosanske Gradiške, Donjeg Vakufa, Bugojna, Bosanske Krupe, Bosanskog Petrovca, Puratića, Maglaja, Srebrenice, Prozora, Žepča i Dervente. Ako se promatra socijalna struktura hodočasnika onda se može konstatirati da je od ukupnog broja hodočasnika bilo 22 hodža, 28 poljoprivrednika, 22 veleposjednika, 15 trgovaca, 6 imama, 2 muezzina, 3 krojača, po dvojica piljara, kafedžija, staretinara, cvjećara, i po jedan raznih zanimanja: mesar, kuhar, derviš, sluga, obućar, remenar, pekar, slobodni seljak, baš muhtar, pisar, gostioničar, kočijaš, privatnik i nadničar.   Kontrola putovanja na hadž u toku 1907. godine nije u sanitarnim odnosima bila povoljna, posebno s obzirom da je prethodnog ljeta u septembru i oktobru u Džidi zabilježen veliki broj slučajeva kuge. Zbog toga je vladala dvojba da li će se zaraza u cjelosti uspjeti suzbiti i da li će stanovništvo uprkos poduzetim mjerama po povratku unijeti zarazu u zemlju. Već na početku organizovanja putovanja na hadž 1908. godine bilo je poznato da je usljed izbijanja kolere i kuge u Hidžazu putovanje bosanskohercegovačkih hodočasnika u Mekku kao i povratak u Bosnu i Hercegovinu povezan sa opasnostima. Posebno je opreznost zahtijevala činjenica da se veliki broj bosanskohercegovačkih hodočasnika namjeravao vraćati iz Mekke kopnenim putem preko Medine i dalje,  uz izbjegavanje karantene u El-Toru, željeznicom od Hidžaza do Damaska, pri čemu ne bi podlijegali dovoljnom sanitarnom nadzoru.  Usljed toga je naloženo da sanitarno-policijski tretman povratnika sa hodočašća bude sa velikom preciznošću i strogošću proveden. Budući da se u ranijim godinama dešavalo da se pojedini hodočasnici, da bi izbjegli sanitarno-policijske mjere, vraćaju u zemlju više sedmica kasnije i nakon završetka aktivnosti oko hodočašća,  počela se voditi evidencija povratnika i onima koji  su nedostajali je zbog tajnog povratka zaprijećeno strogim kaznama. Također su poduzete odgovarajuće mjere da se i prtljag hodočasnika ne unosi tajno u zemlju. Ulazak hodočasnika u zemlju je mogao biti samo preko Bosanskog Broda. Pogranični organi su dobili nalog da svakom hodočasniku, koji nije mogao predočiti certifikat o obavljenim sanitarno-policijskom tretmanu u Bosanskom Brodu, ne dozvole ulazak u zemlju. Zahvaljujući poduzetim i strogo provedenim mjerama, hodočašće, na kojem su uzele učešća 164 osobe, obavljeno je bez posljedica za zemlju.   Utjecaj aneksione krize na smanjenje putovanja na hadž Naredne, 1909. godine u Mekku su putovale 73 osobe, gotovo upola manje nego prethodne godine. Najveći broj hodočasnika je putovao preko Carigrada, samo pet osoba je izabralo putovanje preko Trsta. Devetnaest hodočasnika se preko Carigrada uputilo Hidžazkom željeznicom u Medinu, a odatle u Mekku. U povratku su putovali preko Džide, zatim brodom preko Sueckog kanala do Carigrada i dalje u Bosnu i Hercegovinu. Drugi dio je do Mekke putovao od Carigrada preko Sueckog kanala do Džide, da bi se vratili Hidžazkom željeznicom.          U toku 1910. na hadž je krenulo 56 hodočasnika. Putovanje je slijedilo preko Sueca za vrijeme Bajrama, a najveći dio je putovao preko Carigrada. Dvadeset hodočasnika je putovalo željeznicom dok su ostali putovali od Sueca do Džide. Povratak hodočasnika nije prošao bez problema. U karanteni u Tebuku morali su  hodočasnici kampovati pod šatorima što je posebno noću, kada se znatno spuštala temperatura, bilo prilično neprijatno. I samo putovanje željeznicom je bilo povezano sa brojnim teškoćama, budući da se broj hodočasnika povećao u znatnijoj mjeri.  Austrijski Loyd je putovanje od Trsta do Haife i povratak od Bejruta do Trsta nudio po umjerenoj cjeni od 50 kruna.     U toku 1911. godine, za razliku od prethodne dvije, povećao se broj hodočasnika. Hodočašće je obavila 101 osoba, od kojih je 96 krenulo na hadž iste godine dok se pet osoba godinu ili duže nalazilo u Hedžasu i u povratku se priključilo ostalima. U međuvremenu je u Bosanskom Brodu bio  izgrađen veliki parni uređaj za dezinfekciju za temeljno i brzo obavljanje propisanih radnji za osobe i njihov prtljag.    Godine 1912. najveći dio hodočasnika je putovao uobičajenim putem Beograd - Carigrad - Džida - Mekka - Medina, dok je povratak slijedio Hidžazkom željeznicom. Budući da je u toku hadžiluka izbila kolera, nakon povratka bosanskohercegovački hodočasnici su smještani u karantenu i poduzete su oštre sanitarne mjere. U toku 1913. godine hodočašće je obavilo 75 osoba, od kojih su četiri za vrijeme putovanja umrle od uobičajenih bolesti. Zdravstveni odnosi bosanskohercegovačkih hodočasnika su se pokazali dosta povoljnim, što je jednim dijelom trebalo zahvaliti sanitarnim mjerama poduzetim od osmanske vlade, a sa druge strane uspostavi sanitarne administracije u Hidžazu  Poseban značaj je imalo  snabdijevanje hodočasnika u Džidi čistom vodom za piće. Zahvaljujući svim poduzetim kontrolama među hodočasnicima nije bio zabilježen ni jedan slučaj oboljenja. U vrijeme Prvog svjetskog rata 1914.-1918. hodočašće u Mekku je, uslijed ratnog stanja, bilo u potpunosti obustavljeno.   [1]  Šira verzija članka je objavljena u:  Časopis Saznjanja, Tuzla 2008, str. 69-85.

Javnosti je uveliko poznata informacija o kretanju imigranata koji se trenutno nalaze u Bosni i Hercegovini, tako da je i Livno vrlo često adresa na koju dolaze sa željom da se domognu državne granice, odnosno Evrope. U proteklim mjesecima u Livnu se mogao sresti tek poneki imigrant. Kretali su se pojedinačno, ili u grupama po dvoje ili troje, ne privlačeći posebnu pažnju javnosti, jer su odmah nakon intervencije policije bili primorani vratiti se prema Sarajevu, Bihaću ili Mostaru. Takav je bio i slučajni susret sa jednim od imigranata kojeg je imao Mahir ef. Kevrić, imam u Ćurčinici džamiji, o čemu kaže: „Prilikom dolaska u džamiju na  akšam namaz zatekao sam nepoznatog mladića od dvadesetak godina sa ruksakom. Na prvi pogled pretpostavio sam da se radi o nekom od imigranata. Nakon namaza prišao sam mu te smo razgovarali u susjednoj aščinici. Mladić porijeklom iz Maroka silno je želio otići u Njemačku, a mladalački avanturistički duh bio mu je poletna snaga. Nakon kraćeg susreta, ispratio sam ga na autobusnu stanicu i objasnio mu kako da ode do najbližeg prihvatnog centra, mada mi se činilo da mu je ta putanja prilično poznata.“   Grupe s djecom Situacija nije bila alarmantna sve do dana kada su u Livno pristigle grupe žena sa djecom. Neko ih je dovezao do autobusne stanice i tu ostavio, odakle su pješke otišli prema granici koja je od Livna udaljena 20 km. U grupi su bile 4 mlađe žene, jedna nana, 10 djece i 5 mladića. Bila je čak i šestomjesečna beba. Policija ih je vratila odmah nakon što je prijavljeno njihovo kretanje prema granici. Možemo samo pretpostaviti s koliko poteškoća su se suočavali tokom pješačenja sa tolikim brojem maloljetne djece. Grupa je zatim smještena na autobusnu stanicu u Livnu. Ured za strance u saradnji sa MUP-om u Livnu organizirali su njihov povratak u prihvatni centar Salakovac. Čekajući organizirani prijevoz ostavljeni su na stanici okruženi policijom. Sam taj prizor izazivao je jezu, podsjećao na ne tako davnu prošlost naših naroda u BiH, pa ne iznenađuju ni reakcije građana koji su ih tu zaticali tokom dana. Rijetki su im ipak prilazili. Tek poneki građanin se zanimao za njihovo stanje. Medžlis Livno dobija dojavu o njihovom prisustvu od strane službenika policije. Dvoje djece je imalo povišenu temperaturu, pa su zbrinuti u kantonalnoj bolnici u Livnu na intervenciju hitne pomoći. Glavni imam Dževad ef. Hadžić o tome je rekao: „Kada smo obaviješteni od strane policijske službe o njihovom prisustvu na stanici, odlučio sam napustiti itikaf, smatrajući da je važnije nekome pomoći, te u prijepodnevnim satima sa predsjednikom Medžlisa odlazim da im ponudim pomoć i podršku. Ništa im nije trebalo, a trebalo im je sve...Vratili smo se u Ćurčinicu zbog džuma namaza s namjerom da im poslije pružimo svaki vid pomoći koji im bude potreban, pa čak i da ih smjestimo u džamiju u kojoj bi mogli ugodnije da se odmore.“ Nakon džuma namaza, do grupe odlaze muallime Medžlisa Šejla Mujić-Kevrić i Alma Poljić-Alić sa osvježenjem i slatkišima za djecu, te higijenskim potrepštinama za najmlađe. Muallime su ostale sa grupom sve dok autobus nije stigao i odvezao ih, jer najviše što im je tada trebalo je ljudskost, osmijeh, topla riječ. Bili su uplašeni, izmoreni, ucviljeni. Muallima Šejla razgovarala je sa prisutnima, te joj jedan mladić s bolom priznaje da mu je otac ubijen, metkom u srce, da nema čemu da se nada, prepušten je Bogu i Njegovom određenju. Trogodišnja Sara veselo je trčkarala oko grupe. Djeca su se malo okrijepila na stanici nakon teške noći i pješačenja od 20 km. U kasnim poslijepodnevnim satima napustili su Livno i organiziranim prijevozom vraćeni su u prihvatni centar.   Potreba za osnivanjem fonda Nakon ove ranjive skupine koju niko nije mogao ravnodušno da posmatra, a da ne zahvali dragom Bogu na svome stanju i da ne poželi nikada nikome da napusti svoj dom, te da tako, s ruksakom luta hiljadama kilometara daleko od svoga ognjišta, u Livno nastavljaju pristizati nove grupe. Policija nastavlja da poziva Medžlis Livno na intervencije, a članovi kolektiva se odazivaju i pomažu svakoj grupi sa kojom se susreću prilikom dojava. Međutim, poteškoća je nastala kada je za svaku grupu trebalo izdvojiti najmanje 200 km, kako bi im se obezbijedila hrana i platile autobusne karte, a neljudski bi bilo okrenuti im leđa i reći da se samostalno snalaze. Autobusne karte su skupe, a do odredišta uglavnom moraju presjedati. Grupe su brojale u prosjeku između 9 i 12 osoba, što je iziskivalo veće sume novca. Brojne džematlije su željele dati svoj doprinos, međutim, bilo je vrlo teško ih uključiti s obzirom da su intervencije bile nepredvidljive i u kasnim noćnim satima. Zbog toga, dolazi do zajedničke ideje o osnivanju fonda za imigrante pri Medžlisu Livno, putem kojeg svi građani mogu da pomognu u ovoj maloj misiji. Fond osnivaju Mahir ef. Kevrić i muallima Šejla M.K. na čelu sa glavnim imamom koji im daje punu podršku. Putem javnog poziva građani su obaviješteni, a ususret izlazi i lokalni radio Studio N kojeg uređuje cijenjena novinarka Željka Mihaljević. Naravno da odaziv građana nije bio na zavidnom nivou, te su se mahom odazvale najaktivnije džematlije i nekoliko Livnjaka iz dijaspore, ali u svakom slučaju, fond je olakšao brigu o novopristiglim imigrantima. U ovih nekoliko sedmica imami i muallime Medžlisa Livno pomogli su imigrante iz Sirije, Iraka, Alžira, Maroka, Afganistana, a to će nastaviti i ubuduće.

Jedna od najrazornijih pojava koja rastura naš vjerski život jeste rušenje našeg džematskog namaza, počevši od same pripreme za namaz pa kroz svaku njegovu fazu. U našoj višestoljetnoj tradiciji strogo su se poštovala pravila o pripremi za namaz. Mislim prije svega na pripremu u pogledu čistoće. Kur’anski zahtjev koji glasi: ...kada pristupate namazu, operite lice svoje, ruke svoje... sure el-Maide, 6. ajet. Udarna igla u ovom ajetu je, operite... a ne u onom onom što je ulema stoljećima razglabala, da li je ono erdžulekum vezano za ruusekum ili za ejdijekum. Dakle treba li noge, u abdestu, prati ili samo potrati mokrom rukom. Takva tumačenja odvodila su od ključne intencije u ovom ajetu, a koja glasi očistite. Na osnovu ovog kur’anskog zahtjeva formulisano je jednostavno fikhsko pravilo: u namaz se može stupiti samo ako nam je potpuno čisto tijelo, odjeća i mjesto gdje ćemo klanjati. Dakle, nulta tolerancija nečistoće u namazu i oko namaza. Na tom principu utemeljena je kultura življenja svakog muslimana. Danas je postalo normalno da vidite, naročito kod bajram namaza da čitavi saffovi mladića glume klanjanje bajram namaza, stojeći u cipelama i bez namaskih ruknova. U tom njihovom stajanju nema ni “n” od namaza. Sve se to dešava u uvjetima kada svakome pojedincu stoje na raspolaganju sva moguća sredstva da namaz može obaviti u njegovoj punoći. Zar je teško sa sobom ponijeti male namaske sedždžade ili hasure koje svako može nabaviti za nekoliko maraka i krenuti na bajram potpuno siguran da će moći obaviti svoj namaz na propisan način. Međutim, oni to ne rade jer ih je neko poučio da se to može obaviti i na tako karikaturalan način. Bio sam prisutan u jednoj džamiji na bajram, kada imam objašnjava tim mladim ljudima da se u cipelama ne može klanjati, ali onda dodaje: postoji predanje da je Poslanik, a.s., u nekoj prilici klanjao u obući. To je isto kao da je, nakon što je potpalio vatru u svom šporetu u taj šporet ubacio petardu. Kakvo crno predanje može biti pripisano Poslaniku u kome se on ruga Allahovim riječima: fagsilu-operite. Zbog ovakvog naopakog shvatanja propisa o čistoći, vi možete danas vidjeti ljude, dođoše one koji dolaze iz velikog islamskog svijeta, koji skinu svoje cipele ispred sofe Gazijine džamije, a onda, preko harema u čarapama odšetaju u džamiju. Zašto, zato što ih je neko poučio da treba cipele izuti kao takve, zbog toga što im je tako ime, a ne zbog toga što su prljave za namaz.   Kada, ovako obučeni muslimani i zanijete za imamom oni ga ne slijede, ni u jednoj namaskoj fazi. Ruke dižu na svoj način, sa njima udaraju po prsima, a kada stanu u namaz raskorače se tako da djeca mogu prolaziti između njihovih nogu. Ako ih upitate zašto to tako čine, ako vam uopće hoće odgovoriti, onda ćete čuti odgovor da je tako Poslanik, a.s., radio. Nije slučajno veliki Ebu Hanife, u svom akaidskom djelu Fikhu-l-ekber - Sveobuhvatno razumijevanje islamskog vjerovanja, podijelio Poslanikovo naslijeđe na Sunnet, a to je ono što jeste poteklo od njega i Hadis u šta je ubrajao sva predanja koja se pripisuju Muhammmedu, a.s. Kada imam preda selam, ovi inovatori, to ne čine sve dok imam ne preda selam i na lijevu stranu. Pita se čovjek pa zašto su uopće nijjetili za tim imamom ako ga ne žele slijediti. Vidljivo je da naše mlade džematlije, a i neki stariji, ne razmišljajući o smislu namaza i njegovom dostojanstvu, nakon što imam preda selam, odmah izvrću noge ispod sebe i zauzimaju stavove neprilične namaskog čina. Do prije tridesetak godina, nezamislivo je bilo da naš džematlija ne ostane na koljenima sve dok muezzin ne okonča zikr riječima El-Fatiha. Kako se može pozivati na Poslanika kako bi se činio nered. Ako muslimani ne mogu zajednički namaz obaviti na jedinstven način, zar je moguće očekivati od ovih ljudi da na bio koji način budu organizovani u bilo kojoj drugoj situaciji u životu. Džematski namaz, onakav kakav se prakticirao u našoj tradiciji, simbol je reda, dostojanstva, skrušenosti, ponosnog i jedinstvenog pokreta u svakoj njegovoj fazi. Tu se ništa ne moše niti dodati niti oduzeti. Takođe je vidljivo da naši gosti iz nekih dijelova islamskog svijeta, navodno zakasne nekoliko minuta u džematski namaz pa onda formiraju svoj džemat i to na vrlo bučan način, bar za naše prilike. Nisu oni zakasnili nekoliko minuta nego nekoliko stoljeća. To su, i ako ne baš svi, sljedbenici Muhammeda Abdu-l-Vehhaba (1703-1687) čiji je prvi uzor bio Tekjuddin ibn Tejmijje (1263-1328), poznat po mnogim rigidnim razumijevanjima i tumačenjima islamskog učenja, a biser te rigidnosti jeste njegova tvrdnja da ne-Arap u namazu, ne može imamiti Arapu. To naš svijet treba da zna.

Za one koji nisu znali sve vrijednosti Hatidže Mehmedović, evo još jedne. Naime, kada sam kao kustos-istraživač Zemaljskog muzeja BiH dobila zadatak da pregledam etnološke i folklorističke odlike prognanika iz istočne Bosne (u tom svojstvu imala sam prednosti insidera i poznavala sam mnoge od njih), neko mi je rekao da majka Hatidža pamti mnoge starine i narodne umotvorine. Odmah sam krenula k njoj, jer bile smo bliske odranije, a nikada nismo razgovarale o ovim temama, jednostavno nisu mogle doći na red. Kao i obično, bila je krajnje susretljiva i otvorena. Počela je pripovijedati:   Moj je otac bio bogat i znalo se u selu gdje se može svratiti na konak. Kraći put iz Srebrenice za Sarajevo vodio je preko naših sela i prije, kada se konjima putovalo preko planine i kada se roba nosila na Telale (najpoznatiju sarajevsku prijeratnu tržnicu, koje sada više nema), odmaralo se u našem hanu. Svraćali su mnogi ljudi. Sjedili su oko mangale, odmarali, razgovarali i pušili, a u njihovu sobu ulazile bi žene samo da unesu čaj, kahvu, spotaknu žar u mangali i prinesu ga do čibuka uglednim gostima. Izlazile bi iz selamluka uvijek licem okrenute gostima, nikad, ne daj Bože, leđima. Šteka se otvarala desnom rukom iza leđa, i ponovo, leđima ka vani, izlazilo se iz sobe. Sva ta nepisana pravila ponašanja koja su izrasla iz dugačke tradicije civiliziranog međuljudskog saobraćaja posmatrala je i pamtila malena djevojčica, negdje iz prikrajka, uvijek s velikom željom i radoznalošću da čuje šta izlazi iz ovih mudrih i sijedih glava na uzbudljivim susretima musafira koji su zastali da se odmore, ali i da progovore koju, baš tu, u Bektića hanu, prema čijem prezimenu je naljepši kraj sućeških sela dobio ime. Slušala je narodne i životno utemeljene mudrosti, različita iskustva, dobronamjerne savjete. Imala je priliku čuti kako se nadmudruju, možda smišljaju nešto što bismo danas u najkraćem opisali zaključivanjem da nije svaka mudrost čestita, ali i da čuje pjesme koje je najradije pamtila jer one su, u formi u kojoj su izgovarane, najlakše i bivale zapamćene. Nije mi, naravno, sve kazala u prvom susretu, ali jednom kada smo započele ovu temu, često smo se nalazile i pripovijedala mi je, zastajala i ponovo se vraćala na one dijelove koje je nakratko izgubila iz sjećanja. Kasnije bi me nazvala telefonom i dopunjavala ono čega bi se u međuvremenu sjetila. Tako je to trajalo nekoliko godina, najmanje pet. Radile smo zajedno, a Hatidža je razumijevala zašto je sve ovo meni bilo važno.   Hatidža, čuvarica narodnog blaga Na kraju, ili negdje u sredini, ne znam, ali najzad desilo se to što je u mom istraživačkom iskustvu odjeknulo kao posebno otkrovenje – pomjeranje granica znanja. Imala sam mnogo kazivačica, ali ovaj fenomen otkrila sam uz Hatidžu. Usmeni pjesnik u procesu transmisije određene pjesme uvijek utkiva djeliće vlastitog razumijevanja, bez obzira što se uvijek, zapravo veoma često, trudi da prenese pjesmu onako kako ju je čuo. Ne čuju, međutim, uvijek svi isto i ne zapamte svi jednako, ali oni najuspješniji, u potpunosti prenose onaj doživljaj koji osjete prilikom slušanja i potom ga ispolje prilikom kazivanja. U tom lancu prenosilaca živi određena pjesnička tvorevina čiji je autor narodni kolektiv, a pojedinci koji su je zapamtili i prenijeli do narednog kazivača, imali su priliku proširiti je, obogatiti stilskim sredstvima ili određenim pjesničkim slikama ili pak suziti, ovisno o potencijalu vlastite percepcije i vještine pripovijedanja. Naime, među brojnim lirskonarativnim pjesmama koje sam zabilježila od Hatidže Mehmedović našla se jedna iz ciklusa pjesama o Đerzelez Aliji, koja se, na tematskoj razini, dodiruje sa usmenim epskim pjesništvom starim nekoliko vijekova. Đerzelez Alija poznati je epsko-muslimanski junak kojeg nalazimo u bošnjačkoj, bošnjačko-sandžačkoj i albanskoj pjesničkoj tradiciji, ali i u srpskoj i hrvatskoj, uglavnom kao neprijatelja.[1] U kasnijem radu, naići ću na još dvije-tri varijante ove pjesme koju sam zabilježila od Mehmedovićeve, ali nijedna od njih nije imala taj odsudni Hatidžin baladni završetak. Kada sam prije nekoliko godina prvi put na naučnoj konferenciji u Sarajevu predstavila prinose sa terena iz Srebrenice, profesorica i kolegica Almedina Čengić, koja se bavi dramskim tekstovima, pokazala mi je jedan rukopis A. H. Bjelevca „neodigrane drame“ u tri čina pod nasovom Smrt Alije Đerzeleza. Među podacima koje je Čengićeva uspjela o navedenoj drami dobiti je i stav autora o iznesenom pitanju koji se otprilike vidi u sljedećem navodu: „I njegov vijek je prošao! Narodni pjevač uznio je njegova djela i njegovo junaštvo nad sve junake, samo se plašio da mu opjeva smrt...“ Ne bi me iznenadio ovaj Bjelevčev stav da nije za ostvarenje svoje drame koristio varijantu pjesme o Aliji Đerzelezu iz Kurtove zbirke u kojoj se Đerzelez ponovo i slavodobitno vraća kući živ i zdrav. Ali, u najmanju ruku, slutio je šta bi narodna tradicija mogla ponuditi. U jenom od naših susreta, Hatidža mi je kazala ovu pjesmu, ali ne do kraja, kako je rekla, malo je zastala i razmišljala o mogućem završetku. Nakon nekoliko nedjelja, nazvala me. Otišla sam do nje i snimila pjesmu „u cijelosti“. Hatidža je bila uvjerena da mi je drugi put pjesmu ispjevala do kraja, a i ja sam bila potpuno sigurna jer čula sam jednu zaokruženu cjelinu.   Drugačiji ‘Đerzelez Alija’ Naime, sižejni obrazac spomenute pjesme, u svim pronađenim izuzev Hatidžine varijante, pratio bi sljedeće događanje: Alija boluje u planini, a njegova snježnobijela košulja prkosi patnji; sivi ga soko polijeva vodicom iz kljuna dajući mu snagu i prijeko potrebno osvježenje; na upit zašto to čini, soko odgovora kako mu je Alija spasio „ptiće“ od najezde vojske koja bi ih sigurno pogazila da ih on nije podigao u „jelove grane“; Alija moli sokola za uslugu i to da mu prenese novosti iz kuće u njegovu odsustvu; soko mu saopćava da je njegova ljuba isprošena, jer svi vjeruju da se on nakon devet godina izbivanja neće vratiti živ; Alija dobiva neočekivanu snagu, ustaje i presreće svatove od kojih zatraži da ga daruju; oni to i učine, a kada upita „vjernu ljubu“ na čije ime daruje sadaku, ona mu odgovara riječima iz kojih Alija razabire da ga njegova ljuba još uvijek voli; Alija obznanjuje svoj identitet i „vjernu ljubu“ vraća sebi. Inačica pjesme koju sam zabilježila od H. Mehmedović, ne razvija sižejni obrazac prema priželjkivanom obrtu u kojem će Đerzelez povratiti junačku snagu, slavu i moć. Konačno, evo te pjesme iz Hatidžina sjećanja: Razbolje se Đerzelez Alija, U planini, pod zelenom jelom. Bijeli mu se košulja kroz grane, Kao snijeg u proljetne dane. Nit’ mu pere mati, nit’ sestrica, Nit’ njegova ljuba vjerenica. Kiša pere, žarko sunce suši, Alija se od bolova guši. Bol boluje, tužne snove sniva, Niko ne zna šta se s njime zbiva, Osim gavran što graknu na jeli: «Alija se sa dušicom dijeli!» Doletje mu sokol ptica crna. Iz kljuna ga vodicom zaliva: Progovara Đerzelez Alija: «Oj, sokole, ptico najmilija, Kakvu sam ti napravio zgodu, Pa mi hladnu ti donosiš vodu?» Soko svoje podignuo krilo: «Znaš, Alija, nije davno bilo, Kad si iš’o poljem zelenijem Sa svojijem atom vilenijem – Moji ptići istom poletjeli, U zelenu travu popadali. Ti sakupi moje ptiće male, Pa ih stavi u jelove grane: Moji ptići nejmadoše krila – Umalo ih vojska pogazila. To ja tebi zaboravit neću, Moj Alija, nikad i umrijet ću!» Progovara Đerzelez Alija: «Ej, sokole, moja ptico siva, Podigni se ti na svoja krila Brzo sleti niz Ivan-planinu, Selam nosi mojoj miloj nani, Jer su moji odbrojani dani.» [2] Na kraju, ostaje moguća nedoumica da li je Hatidža svjesno opjevala Đerzelezovu smrt. Nije. Ona se, zapravo, danima trudila da dokuči moguće događanje, da se prisjeti završetka pjesme koju je slušala. Hatidža je, ustvari, prenijela istinski, nepatvoreni doživljaj i, u njegovoj transmisiji, nesvjesno, a Freud nas uči da je to iznad svega ono istinito, pomjerila granicu historije. Ovaj zapis dogodio se u njenoj kući na Vidikovcu, jednom od srebreničkih naselja, negdje u zimu 2016. Bila je uzor među prvim povratnicama, koje su hrabro i dostojanstveno svojim prisustvom prkosile politici brisanja etnički drugog i drugačijeg. Ispraćena je iz tišine svoga doma na pravedniji svijet 25. jula 2018. u jednoj od najvećih i najdostojanstvenijih pojedinačnih dženaza koje pamtim.   [1]  Proučavajući turske popisne deftere iz 15. vijeka, potom zbirni katastarski popis iz 1455, te detaljne popisne deftere bosanskog sandžaka iz 1485. i 1489, historičarka književnosti i etnologinja Đenana Buturović ustanovila je da opjevani Đerzelez Alija odgovara stvarnoj historijskoj ličnosti, timarniku-spahiji Gürs Ilyasu, koji je u drugoj polovini 15. stoljeća živio u Bosni. O ovome srednjevjekovnom junaku pisao je i ugledni turski historičar Ibn Kemal (1468-1536). [2]  “Razbolje se Đerzelez Alija”, FAZM, LXVIII – G, 16469.

S ciljem da se na što bolji način pokaže povijest Mekke prema uputama Sudijske komisije za turizam i starine 2006. godine osnovan je Muzej Al-Zaher palače u Mekki. Svrha osnivanja muzeja je omogućiti posjetiocima da se na jednostavan i pristupačan način informiraju i educiraju o historijskom razvoju grada Mekke od prahistorije do danas. Muzej je smješten u Al-Zaher palači na površini od 3425 m2. Palaču je dao izgraditi saudijski kralj Abdul Aziz Al-Saud 1946. godine i neko vrijeme je korištena isključivo za primanje državnih gostiju. Nekoliko godina kasnije, 1958. u njoj je smještena srednja škola Al Zher, a 2006. godine, nakon opsežnog zahvata restauracije i rekonstrukcije u prostorijama palače smješten je muzej.  Šetnjom kroz muzej posjetilac kreće s upoznavanjem osnovnih informacija o Saudijskoj Arabiji. U odjelu za prahistoriju prikazan je čovjek i njegov prirodni okoliš te njegova interakcija s prirodom, upotreba prvih kamenih alata, ukrašavanje kamena, pripitomljavanje životinja kao i upoznavanje čovjeka s poljoprivredom. Nakon prahistorije izloženi su predmeti vezani za geološku i prirodnu povijest Mekke uz primjerke životinja koje nastanjuju grad i njegovu okolicu. U dvorani za predislamsku povijest govori se o nastanku grada Mekke, starim tržnicama, prvim ljudskim aktivnostima na tom području kao i o izgradnji Kabe. Tu je predstavljena religija Arapa prije islama te događaj poznati kao Godina slona. Na gornjem katu muzeja posjetioca dočekuju predstave o biografiji poslanika Muhameda, s.a.v.s., od rođenja do smrti. Tu je i pregled povijesti arapskog pisma od njegovih početaka, različitih vrsta slova kao i primjerci najljepših kaligrafskih djela iz Mekke. Povijest hadža je prikazana kao jedan proces koji i dalje traje. Razvoj putnih pravaca, mnoštvo starih karata, fotografije, različiti načini prijevoza hadžija, kod posjetioca bude ushićenost svetošću ispunjenja te islamske obaveze. Posebna dvorana muzeja je posvećena prikazu razvoja Velike džamije u Mekki. Od samih početaka koje su poduzimale prve halife preko Omejevića, do Abasija i Osmanlija do nagle ekspanzije džamije u moderno vrijeme. Tu su prikazane faze izgradnje Kabe, izloženi su primjerci Kiswe (pokrova Kabe), kao i opći plan današnjeg džamijskog kompleksa. Kao zaključak posjete muzeju u Mekki posjetiocu su na raspolaganju najljepši predmeti islamske umjetnosti koji su kroz dugi tok historijskog razvoja Mekke darivani tom svetom gradu.

U izdanju Medžlisa Islamske zajednice Tuzla nedavno je izašla knjiga “Allahov Poslanik i njegova porodica (Ehli-bejt)”. Radi se o prvoj knjizi na bosanskom jeziku koja sveoubuhvatno govori o Ehli-bejtu (porodici) Muhammeda, a.s. Autor djela je Jusuf Džafić, nama odranije poznat po prijevodima i komentarima klasičnih hanefijskih knjiga (Nuru-l-idah, El-Muhtar li-l-fetva, Hanefijski fikh Šurunbulalija). Recenzenti su dr. Mensur Valjevac i Kadrija-ef. Murić.   Knjiga ima uvodno poglavlje koje se sastoji iz šest cjelina: 1. Jezičko značenje izraza ehli-bejt; 2. Terminološko značenje izraza ehli-bejt; 3. Propisi o Ehli-bejtu; 4. Dužnosti muslimana prema Ehli-bejtu; 5. Odlike Ehli-bejta; 6. Odgovornosti i dužnosti Ehli-bejta. Nakon uvodnog poglavlja nalazi se  kratka sira – biografiju Allahovog poslanika Muhammeda, a.s. Dalje su obrađene biografije 79 pripadnika ehli bejta (48 biografija muškaraca i 31 biografija žena) iz ranog islamskog doba: biografija Poslanikovog oca, 3 biografije Poslanikovih sinova, biografija h. Alije, 3 biografije Poslanikovih unuka, 14 biografija muških potomaka h. Husejna, 9 biografija muških potomaka h. Husejna, 2 biografije Poslanikovih amidža, 12 biografija Poslanikovih amidžića (ne računajući već spomenutu biografiju h. Alije), 3 biografije muških potomaka Poslanikovih amidžića, biografiju Poslanikove majke, 4 biografije Poslanikovih kćerki, 13 biografija Poslanikovih žena, 4 biografije Poslanikovih unuka i kćerki h. Alije, 4 biografije ženskih potomaka h. Husejna, 3 biografije ženskih potomaka h. Hasana, 1 biografija Poslanikove tetke po ocu i 1 biografija Poslanikove amidžične. Također, knjiga sadrži i 40 dova Poslanika, a.s., i drugih članova njegovog Ehli-bejta. Prijevod dova je naveden u tekstu, njihova transkripcija u zagradi, a arapski tekst dova u fusnoti. Na kraju knjige je zaljučak u kojem je iznešeno 15-ak zapažanja do kojih je autor došao kroz proučavanje ranih ličnosti iz Ehli-bejta.   U knjizi je svaka ehli-bejtska ličnost obrađena kroz tri aspekta: porodica, životopis i odlike (fadileti). Autor je kroz djelo prikazao i rodbinske i intelektualne veze između Ehli-bejta, ashaba, uleme (učenjaka) i općenito sunnija. Pri pisanju knjige Džafić se služio sa skoro 450 djela, uglavnom na arapskom jeziku. Popis korištene literature se nalazi na samom kraju.  Recenzenti ističu da ovo djelo predstavlja pravo osvježenje, budući da je popunilo dugopostojeću prazninu u našoj islamskoj literaturi na bosanskom jeziku, naročito u ovim burnim vremenima, kada se susrećemo sa izazovima omalovažavanja, nipodištavanja i pokušajima preispitivanja naše ljubavi prema Ehli-bejtu od strane određenih netradicionalnih stranih krugova.

Džamija – islamski centar je dimenzija 28 x 22 metra plus sofe 10 x 5 metara. Podignuta je na najljepšoj lokaciji, uz magistralnu cestu Cazin - Bihać Svečanom otvorenju nove džamije – islamskog centra na Ostrošcu kod Cazina, koje se desilo četvrtog augusta 2018. godine, prisustvovalo je oko pet hiljada Krajišnika i gostiju iz drugih krajeva BiH i dijaspore. Među zvanicama bili su i zamjenik reisu-l-uleme Husein ef. Smajić, muftija bihaćki Hasan ef. Makić, glavni imam Medžlisa IZ Cazin Said ef. Mujakić, premijer Unsko-sanskog kantona Husein Rošić, gradonačelnik Cazina Nermin Ogrešević i mnogi drugi. Kažimo na samom početku da je novosagrađena džamija - islamski centar podignuta na najljepšoj lokaciji na Ostrošcu, uz magistralni put Cazin – Bihać, da je multifunkcionalan, te da nudi mogućnost za razne edukativne i kulturne sadržaje. Dakako, džamija je najdominantnija i spade među najveće u ovom dijelu BiH. U izgradnji ovog objekta učestvovao je veliki broj vakifa, a donacije su se kretale od 5 do 70.000 KM. Najveću donaciju od 70.000 KM dao je braćni par Mujo i Đula Memić, te im je pripala čast da otvore džamiju. Preko 380 vakifa dalo je iznos veći od 1.000 KM. Tu je i dobar broj onih koji su, pored novca, na brojne druge načine, primjerice obavljenim radovima ili kupovinom materijala, dali svoj vakuf. Uoči otvorenja džamije, između akšama i jacije, upriličena je svečana dodjela vakufnama koje su podijelili Suad ef. Mahmutović, Muharem ef. Štulanović i Said ef. Mujakić. Munara visoka 44 metra Oficijelni program svečanosti započeo je odlomkom Kur’ana Časnog koji je proučio Ale ef. Ćehić, imam iz Glogovca. Potom su govorila dvojica najistaknutijih ljudi u izgradnji ovog objekta. Imam Hajrudin ef. Gobeljić svojim je angažmanom na novoj džamiji – islamskom centru dao pečat imamskoj karijeri, jer izgradnjom džamije odlazi u zasluženu penziju. Ovaj put je kazao i slijedeće: “Pomogli su nam i imami MIZ Cazin, i naš Medžlis, i naše Muftijstvo, a nije izostala ni pomoć Rijaseta. Nas četrdesetak je dobilo vaše povjerenje i nadam se da smo završetkom ove džamije to povjereenje ispunili. Molim Allaha da nagradi sve one koji su dali svoj doprinos, a bilo je više od 3000 uplatnica. Onima koji su bili kočničari ovog projekta nek Allah da bolju pamet.” Ismet Đuzelić, predsjednik Građevinskog odbora je kazao: “Kamen temeljac položen je 28. 8. 2015. godine. Džamija je podignuta na vakufskoj parceli uz magistralni put Cazin – Bihać pa će biti dostupan i putnicima namjernicima koji budu prolazili kroz naše mjesto. Dimenzije džamije su 28 x 22 metra, a tu su i sofe 5 x 10 metara. Kupola je prečnika 18 metara, a visoka je 9. Munara je visoka 44 metra. Ukupna korisna površina džamije je 1800 m2. U suterenu su uslužne prostorije, abdesthane, gasulhana, multifunkcionalna sala dimenzija 28 x 15 metara.” Uslijedilo je obraćanje Enesa ef. Ljubijankića, direktora Medrese “Džemaludin Čaušević“ iz Cazina. Zahvaljući se svima koji su pomagali Medresu, kazao je i ovo: “Zanemarimo pripadnost strankama, shvatimo da smo Bošnjaci i da nam je Bosna i Hercegovina jedina domovima koju imamo i da smo muslimani.” Dvadeset osma postratna džamija na području MIZ Cazin Said ef. Mujakić, glavni imam MIZ Cazin, u svom je govoru istakao: “Ovo je 28. Otvorena džamija na našem Medžlisu. Sve one su sagrađene uz pomoć naših džematlija, bez donacija izvan BiH. Jedino je džamija u izgradnji u Pećigradu dobila donaciju iz Kuvajta.” Hasan ef. Makić, muftija, odlično poznaje svaki džemat na području Muftijstva. U svom obraćanju je rekao: “Bez ovih džamija mi bismo bili niko i ništa. Ove džamije i ovi imami odgajaju nas i našu djecu. Trasiraju naš put.” Posljednji govornik bio je Husein ef. Smajić, zamjenik reisu-l-uleme koji je, prenijevši selama od reisu-l-uleme kazao: “Krajišnici zaslužuju da im se češće dođe iz Sarajeva. Pokatkada je nama iz srednje Bosne žao što nismo Krajišnici ili kao Krajišnici. Porušili su mnoge džamije. Svaka porušena džamija, mesdžid, tekija, nišan bit će obnovljeni i ljepši nego što su bili. To je naša obaveza.” Splet ilahija i kasida proučili su članovi hora MIZ Cazin. Oficijelni dio programa završen je odlomkom Kur’ana Časnog koji je proučio hafiz Aziz Alili. Riječ naroda U blizini džamije bit će izgrađen još jedan objekat dimenzija 20 x10 metara u kojem će biti imamski stan, biblioteka, mektebske učionice, gasulhana, abdesthana i mokri čvorovi. Radovi u suterenu podrazumijevaju uređivanje multimedijalne sale sa preko 250 kvadrata, te restorana i kuhinje sa bosanskom hranom. Planirana je izgradnja i obdaništa za djecu, kao i još neki sadržaji koji neće narušavati džamijski red i kompleks. Nana Ajša Dizdarević na svečanost je došla iz Bihaća: “Vajik dolazim na ovakve svečanosti. Kad dam prilog za džamiju lagahna sam k’o pero.” Slična je i priča ostroškog dida hadži Ahmeta Dželalagića koji sa suzama u očima govori o svom imamu Gobeljiću. On spade među najstarije džematlije. Hadži Mujo Memić: “Želja mi je da otvorim pet džamija i pet puta odem na hadždž. I da na kraju nekog pošaljem na hadždž ko nema sredstava da ode o svom trošku”. Aida Mehagić je sa svojom firmom iz Gornjih Ćoralica okupljenom narodu podijelila oko 3000 šoljica kahve. Vakif Edis Begić, koji živi i radi u Bregencu (Austrija), pomagao je redarskoj službi. Od drugih sam saznao da je za džamiju donirao preko 40.000 KM. I ne samo za ovu džamiju. Stipenditor je studenata i đaka. Mustafa Bašić, predsjednik MIZ Rudo: “Dosta je uloženo u objekat. Odlično izgleda.” Ahmed ef. Ćuprija: “Rođen sam u Višegradu, a u džematu Glogovac bio sam imam 42 godine. Ovdje sam stekao porodicu, zaradio penziju i odlučio da ostanem do kraja života. Ostrožac je dobio veleljepnu džamiju.” Asim ef. Nukić: “Ja sam rođen u okolini Vlasenice. U džematu Miostrah 41 godinu bio sam imam. I ja sam ostao da živim u Krajini. Džamija je ukrašena, a očekujem da će džematlije svojim posjetama džamiji donijeti onaj njen najveći sjaj.

Džamija koja je sagrađena u našem selu Ježincu (Medžlis islamske zajednice Srebrenik), pred sami početak rata ‘90-tih godina, po svemu je bila drugačija. Ratno vrijeme svi pamtimo kao vakat u kojem su džamije uglavnom bile pune i kada se znatno više obraćala pažnja jednih na druge. Međusobno se dijelilo ono najvrednije, i od imetka i od insanijeta. U džamiji je, pamtim to, Sifet-efendija Jahić predano izvršavao svoje obaveze, a najveću pažnju poklanjao je djeci. Sa svojim angažmanom u rodnom mjestu počeo je kao već iskusan imam. Do tada je radio u mnogim džematima izvan Tuzlanskog muftijstva. Odmah poslije ženidbe počeo je raditi u džematu Kolibe, danas MIZ Bosanski Brod, potom u džematu Krčevine, MIZ Zavidovići, a do 1982. godine svoj doprinos u organizaciji vjerskog života davao je i u džematu Klokotnica, MIZ Doboj. Najzad, vraća se u svoj Medžlis (tada Odbor Islamske vjerske zajednice) i počinje raditi prvo u džematu Špionica, sve do 1985. godine, kada prelazi u džemat Rapatnica i tu ostaje dvije godine. Do prelaska u džemat Ježinac, radio je još u džematima Falešići i Lušnica, također na području srebreničog medžlisa. Prije agresije na našu zemlju, kao svoju najzapaženiju ulogu u ovom Medžlisu, Sifet-efendija je imao kao Predsjednik Odbora Islamske vjerske zajednice i kao član Sabora Islamske vjerske zajednice. Prema informacijama koje sam dobio od njegove hanume Ramze i mjesnog imama Omer-ef. Majstorovića, Sifet-efendija je rođen 27.05.1946. godine u Ježincu. Osnovnu školu je pohađao u Špionici, a 7. i 8. razred završio je u Rapatnici. Svoje školovanje nastavio je u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, kao, koliko mi je poznato, prvi softa iz ovog sela. Gazijinu medresu je završio 1968. godine. Nakon školovanja služi vojsku, a zatim se 1969. godine ženi Ramza-hanumom s kojom je kasnije dobio tri kćerke. Bio je student Pravnog fakulteta u Doboju, ali studij zbog posvećenosti poslu i stalnog premještanja u svojoj imamskoj karijeri nije uspio privesti kraju. To svakako ne govori o njegovom odnosu prema obrazovanju. Stalno nas je kao svoje učenike savjetovao da čitamo i obrazujemo se, baš onako kako je to radio i sa svoje tri kćerke koje su obrazovanje upotpunile na uglednim fakultetima. Kada sam se, nakon dvije godine boravka i rada u jednom džematu u Sjevernoj Americi, vratio u Bosnu i Hercegovinu, nazvao me je i rekao: ‘’Muhamed-efendija, treba da upišeš postdiplomski studij, a za novac računaj na mene.’’ Po završetku agresije na našu zemlju, Sifet-efendija odlazi iz džemata Ježinac u novoformirani džemat Bare, gdje započinje gradnju jedne od najljepših džamija na području Srebrenika. Takva sudbina u bogatoj imamskoj karijeri pratila ga je u većini džemata u koje bi dolazio, ili bi gradio džamiju ili džemat, a nerijetko oboje kao u slučaju džemata Bare. Na takve izazove Sifet-efendija je odgovarao kao pravi imam, lider, u svim akcijama prvo bi od sebe izdvajao priloge za izgranju džamije ili onoga što se procijenilo kao važan projekat džemata. Do kraja svog imamskog poziva radio je i u džematu Centar u MIZ Srebrenik. Nakon što je podvrgnut teškoj operaciji 2006. godine, Sifet-efendija je penzionisan 2007. godine i sve do 24.06.2018. godine uspješno je odolijevao bolesti. Dženaza mu je obavljena u ponedjeljak, 25.6.2018. godine, u džematu Ježinac, a dženazu je predvodio Muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović koji se, u prisustvu velikog broja kolega iz svih medžlisa gdje je Sifet-efendija radio, kao i velikog broja prisutnih vjernika, zahvalio u ime Islamske zajednice Sifet-efendiji i njegovoj porodici za veliki hizmet kojeg je činio za svoju Zajednicu, njenu misiju i dobro svih ljudi, poručivši da je od nas otišao ‘’drag i blag čovjek’’. Neka je Božija milost njegovoj plemenitoj i blagoj duši.

„Muslimani“ žele nametnuti svoje vjerske zakone U junu ove godine, stručna grupa Vijeća Evrope je upozorila da je u Evropi na djelu “stalni rast” ksenofobnog populizma i govora mržnje. Pomenuta grupa upozorava da populisti migraciju i izbjeglice smatraju prijetnjom društvenoj koheziji i sigurnosti, često zanemarujući “dokaze temeljene na činjenicama.” A do koje mjere mediji utječu na imidž muslimana među nemuslimanima pokazuje i podatak - da ljudi koji lično poznaju barem jednog muslimana u većini slučajeva imaju pozitivno mišljenje o muslimanima i Islamu. S druge strane, istraživanje je pokazalo da osobe koje nisu nikada upoznale muslimana (a koje tvrde da znaju ponešto o Islamu) imaju lošije mišljenje o muslimanima i Islamu. Primjera radi, u Švicarskoj - državi koja ima 6% muslimanskih stanovnika - 48% ispitanika koji lično ne poznaju muslimana misle da je konačan cilj muslimana nametanje svog vjerskog zakona na sve ostale stanovnike države u kojoj žive. S druge strane, među ispitanicima koji lično poznaju barem jednog muslimana, 85% ih odbacuje takvu tvrdnju. Istraživanje je pokazalo da i u drugim evropskim zemljama postoji ogroman jaz među nemuslimanima koji lično poznaju ili ne poznaju muslimane: u Velikoj Britaniji, 37% ispitanika koji lično poznaju muslimana ne slaže se da tvrdnjom da muslimani žele nametnuti svoj vjerski zakon; u Austriji ta razlika iznosi 35%; u Njemačkoj 34%; u Irskoj 27%; u Danskoj 26% dok je u Francuskoj 24%. Istraživanje je dodatno pokazalo da više ispitanika u Zapadnoj Evropi lično poznaje muslimana nego što je slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama gdje svega 45% punoljetnih ispitanika lično poznaje barem jednog muslimana.  Muslimani danas čine 4.9% stanovništva Evropske Unije (uključujući Norvešku i Švicarsku). Procenti su znatno veći u pojedinačnim državama koje imaju dužu historiju doseljavanja muslimana: tako u Francuskoj muslimani čine 8.8% stanovništva, u Velikoj Britaniji čine 6.3% a u Njemačkoj 6.1% stanovništva. Čak ukoliko momentalno Evropska Unija prestane primati nove ekonomske migrante i izbjeglice iz pretežno muslimanskih zemalja, projekcije su takve da će se uzlazni trend rasta muslimanskog stanovništva nastaviti. Upravo taj podatak – rast muslimanskog stanovništva u Evropi – populističke stranke akcentiraju i zloupotrebljavaju kako bi potkrijepile svoju anti-islamsku retoriku i mobilizirale glasačke mase u cilju donošenje zakona koji sužavaju vjerske slobode muslimanima, drastično ograničavaju priliv muslimanskih izbjeglica i migranata i utječu na oblikovanje vanjske politika svojih država prema muslimanskim zemljama. 

Hafiza Emina Bećarević Rođena je 1993. godine u Tuzli od oca Mehe i majke Mirsade. Osnovnu školu je završila u Banovićima 2008. godine, a mektebsku nastavu je pohađala kod hafiza Mirsad-ef. Mrahorovića u džematu Repnik. Behram-begovu medresu u Tuzli završila je 2012. godine, a Fakultet islamskih nauka u Sarajevu 2016. godine. Hifz je položila pred komisijom Rijaseta IZ-e 2. jula 2018. godine. S povodom Kur’an donosi mir u srce - kazala je nakon hafiske dove za naš list nova hafiza Emina Bećarević  - Kako ste počeli učiti hifz? Hafiza Emina: Hifz sam počela učiti u medresi kod prof. Mirnesa Spahića. Moja prijateljica je jedan dan krenula da je hafiz presluša naučene stranice i pozvala je i mene da idem s njom. Tada me hafiz Mirnes pitao jesam li i ja naučila stranicu pa da i mene presluša. Nisam prije toga razmišljala o učenju hifza. Počela sam učiti jednu po jednu stranicu. Nakon završetka medrese nastavila sam učiti hifz kod našeg asistenta na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu hafiza Abdulaziza Drkića. Ipak, zbog obaveza u školi, a kasnije i na fakultetu, moje učenje u tom periodu nije bilo intenzivno. Nakon završetka fakulteta potpuno sam se posvetila samo učenju hifza i danas sam presretna.  - Šta smatrate izuzetno važnim tokom učenja hifza? Hafiza Emina: Mnogo vremena sam posvetila učenju hifza, bila sam uporna, istajna i disciplinovana. Odrekla sam se mnogo toga što je mladima svakodnevnica, ali ni za čime ne žalim i svjesna sam da sam time mnogo dobila. Primijetila sam to prije svega na samoj sebi, na svome ponašanju. Mnogo sam smirenija, jer kada učite Kur’an on vas smiruje, donosi vam mir u srce. Želim da i dalje Kur’an bude moja stalna preokupacija. Za onoga ko uči hifz važna je podrška porodice, posebno roditelja, i muhaffiza. Ako roditelji imaju razumijevanja, ne vrše pritisak i ne požuruju hafiza tokom učenja, nego su mu uvijek podrška i podsticaj, mnogo je lakše. Posebno je važna saradnja s muhaffizom. Ta duhovna povezanost daje dodatnu snagu. Moj muhaffiz mi je bio moj najveći motivator. Kada god bih posustala on me je bodrio da nastavim. Ne mogu pronaći riječi kojima bih se zahvalila mojim roditeljima, muhaffizu, hafizima Mirnes-ef. i Mirsad-ef. i svima koji su se zaista srcem radovali, zajedno sa mnom, na ovom putu. - Koja je tvoja poruka budućim hafizima i hafizama? Hafiza Emina: Kada sam tek počela učiti hifz sve mi je izgledalo daleko, skoro nemoguće, ali jaka želja i ljubav prema Kur’anu pobijede svaki strah i nesigurnost. Treba istrajavati. I u momentima kada dođe do sumnje u uspjeh treba ostati uporan, jer sama odluka da se krene putem učenja hifza je veliki korak i znak da je Allah, dž.š., u srce te osobe smjestio ljubav prema Njegovoj riječi.

- priča Hasan Džakmić, koji nakon što se borio od prvih dana odbrane BiH, sada bez posla vodi drugu bitku - onu za svoje zdravlje i egzistenciju U svrhu naše teme vezane za postratni sindrom (PTSP), kojega psiholozi još nazivaju i ‘vijetnamski sindrom’, potražili smo sagovornika kako bismo onako iz prve ruke doznali kroz šta su sve oni koji su se borili prolazili u ratu i kroz šta prolaze sada u miru. Kažemo ‘potražili’, jer mnogi od njih nisu željeli „otvarati stare ratne rane“ i time otkrivati  svoju intimu. No, iako se stidio položaja u komu je danas, Hasan Džakmić je pokazao dovoljno hrabrosti da govori o posljedicama koje je rat ostavio na njegovo zdravlje.  Sada govoriti o onome za šta nije kriv, govoriti o situaciji do koje su ga dovele ratne posljedice i , nadasve, društvo koje o  njemu i njegovim saborcima treba da vodi brigu izgleda kao ‘nemoguća misija’. Tu čak i ona mudrost da vrijeme liječi sve gubi svoj smisao. Štaviše, pomoć onima koji imaju dijagnozu postratnog sindroma za društvo postala je opterećujuća pošto  podrazumijeva sistemsko uključivanje svih segmenata djelovanja, počev od one psihološke, socijalno-ekonomske, i svake druge naravi. A, za to treba vremena, novčanih sredstava, i nadasve volje. Razgovor sa Hasanom Džakmićem započeli smo  spontano,  njegovim prisjećanjem na ratne dane. Hasan priča: -Po agresiji i ratu u BiH, u Sarajevu smo se onako džematile organizirali u vojne jedinice. Jedan od osnivača jedinice Fatih, da se ne hvalim, bio sam i ja. U toj jedinici bila su i četiri hafiza i desetak do petnaest efendija, svršenika Gazi Husrev-begove medrese. Nakon, pojedinih akcija među kojima je bila i ona oko kasarne na Bistriku i odlaska generala Kukanjca, odlučio sam otići u Sedmu muslimansku brigadu, gdje sam ostao do kraja rata. Tu sam dogurao do pomoćnika komandanta za bezbjednost. Bilo je mnogo ratnih akcija i mnogo ranjenih i ubijenih. O tome bi se dalo nadaleko pričati. Rizici bez ikakve satisfakcije Na pitanje je li bilo straha u tim akcijama, Hasan nam odgovara: -Za divno čudo, vjerovali ili ne, nisam se toliko plašio. Bilo je pedesetak akcija i direktnih borbi, ali u tom metežu i iščekivanju nije bilo mjesta za razmišljanje. Svaki put je bilo sa Božijom pomoći. Da budem iskren nisam osjećao neki veliki strah. Čak sam u tim akcijama bio izuzetno uspješan i spretan. Prilikom jedne akcije iz 1994.godine  kada je bilo gusto i kada je život visio o koncu, a mi napadali, pitao sam se - Bože mili, ako  ovo preživim i ako rat prestane  da li će ovi momci  sa kojima sam išao u prve redove i  zajedno oslobađali teritorij – da li će imati ikakvu nagradu za to. Rizikovali su živote, a da li će za to biti nagrađeni. Plašio sam se da li će steći ikakve zasluge, barem one minimalne  da njihove porodice neće oskudijevati ni u čemu. Međutim, na kraju rata je bilo kud koji mili moji. Ništa od toga. Bilo je snalazi se. Nije bilo nikakvog reda i nikakve brige. Sa te strane mi smo očekivali da će sve ići po nekim zaslugama.  Što se tiče samog Hasana za njega problemi počinju od 2003 .godine kada je izgubio posao. On kazuje: -Radio sam u općini Stari Grad na obezbjeđenju. Od te 2003.godine kada sam izgubio posao sve mi je krenulo naopako, što se kaže niz stranu. Sa nekim prijateljima sam pokrenuo neki posao, ali nije išlo. Tada su nastali i problemi u kući. Sa ženom je bilo nekih nesporazuma pa i svađa, ali je svijetla tačka bilo to što su mi dva sina došla do četvrte  godine na  Pravnom fakultetu. Njihovo školovanje  pomogli su svastika (sestra moje žene) i badžo. Ukratko, po gubitku posla nisam se nikako mogao snaći. Čak sam se odao i lošem društvu. Štaviše, oni koji su me znali prije rata kao vjernika koji se pridržava džemata i namaza  čudili su svemu tome. Pitali su me jesam li uopće normalan, šta radim. Ibretili su se. Rekao sam im da i sam ne znam šta se to dešava sa mnom. Morao sam se suočiti sa sobom i svojim greškama. Bila je to žestoka utakmica. Sada je stanje bolje i stabilnije, ali još treba popravki na meni. Proces liječenja Svjestan svojih grešaka Hasan je na nagovor amidžića i još trojice ahbaba odlučio posjetiti psihologa. O tom dijelu liječenja priča: -Bilo me je isprva sramota. Oni su me savjetovali da odem gore (u bolnicu za duševne bolesti Jagomir i Kliniku). Kontam, po logici dvije glave više znaju, poslušam njih četvericu i odem. Prvi put sam se pokajao što sam otišao. Eto, oni su mislili da ja bolujem od posttraumatskog sindroma, a bilo je još svega toga. Poslije sam bio još pet puta, ali tada se nisam pokajao. Odmorio sam se po mjesec- dva  i stabilizirao. Ljekari su  u nekoliko navrata razgovarali  sa mnom i dali mi neke lijekove. Pitali su nas svakoga pojedinačno koga šta žulja i tišti. U Jagomiru sa nama je dugo radio dr. Omer Čemerlić, a sad dr. Muhamed Ahmić. Tu sam sretao ljude koji nisu ni alkoholičari niti ovisnici o drogi, pa još i klanjaju, ali se vidi da nisu baš nešto dobri u glavi. Svi oni imaju neke boljke. Meni su dali i neke lijekove koje baš i ne pijem redovno. Iskreno ću ti reći -ti lijekove me malo izbace i uspore. Zato ne smijem reći da ih ne pijem stalno. Od Hasana Džakmića doznali smo i ovo da je podnio i zahtjev za penziju. Na osnovu papira da se liječi na Klinici  trebao bi odmah da direktno ide u penziju. Ovako, dok se to ne riješi on će muku mučiti kako da stekne koju marku. No, najveća muka je ta što se njegovo učešće u ratu nije adekvatno vrjednovalo i što neki drugi ubiru zasluge od države za koju se on iskreno i zdušno borio.

U Begovoj džamiji 21. jula upriličena je hafiska dova Lejli Ljevaković-Kuč iz Sarajeva koja živi u Australiji Lejla Ljevaković-Kuč, rođena 1988. godine u Rijadu, Kraljevina Saudijska Arabija, završila je kao odličan učenik i student Gazi Husrev-begovu medresu i arapski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Australiji i koordinator je Mreže mladih Islamske zajednice u Australiji za grad Perth. Lejla je prva hafiza Islamske zajednice Bošnjaka u Australiji, u smislu da je ovo prvi put da je Bošnjakinja sa stalnom adresom u Australiji postala hafiza. Hafiza s mužem Irfanom živi u Australiji   I najmlađa kćerka hafiza Lejla je najmlađa kćerka Enesa i Ruvejde Ljevaković iz Sarajeva, čije su starije dvije kćerke također hafize: Esma Ljevaković-Hafizović i Sumeja Ljevaković-Subašić, koja je bila i muhaffiza Lejli. Na svečanosti u Begovoj džamiji prisutnima se obratio glavni imam Medžlisa Sarajevo hafiz Kenan-ef. Musić koji je bio i u svojstvu izaslanika muftije sarajevskog, odnosno dr. Enesa Ljevakovića koji je, ipak, ovaj dan želio biti “samo“ babo Lejli. Hafiz Musić je čestitajući Lejli i roditeljima, između ostaloga, kazao da najbolja opskrba, najbolje što čovjek može dobiti na Ovom svijetu jeste Kur’an. “Allah vas počastio kao što ste vi počastili nas i Islamsku zajednicu ovim mubarekom, hafiskom dovom“, kazao je hafiz Musić. Hafiza Lejla s roditeljima, sestrama i bratom    Bosanski ponos Izaslanik reisu-l-uleme na hafiskoj dovi bio je hafiz Mensur-ef. Malkić, direktor Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, koji je s prisutnima podijelio sjećanje kada nije mogao zbog drugih obaveza prihvatiti obavezu muhaffiza tokom školovanja Lejle u Medresi. “Sjećam se njenih suza. Danas sam iznimno radostan što je završila hifz. Bio sam muhaffiz Esmi i Sumeji, a Sumeja je bila muhaffiza Lejli, tako da sam, na određen, način i sam bio Lejlin muhaffiz. Današnje suze radosnice će izbrisati one prve suze i, ako Bog da, sve teškoće u njenom životu“, kazao je hafiz Malkić. Diplomu uručio hafiz Mensur-ef. Malkić   “Čestitam muftiji Enesu, ocu Lejle i majci Ruvejdi hanumi, koji su doživjeli da se i njihova treća kćerka upiše među plemiće Muhammeda, a.s. Čestitam im što su izveli na selamet tri kćerke koje su hafize. Rijetko ćete u svijetu pronaći ovakav slučaj. Ova hafiska je posebna i po tome što je jedna od sestara bila muhaffiza. Lejla je rođena u Saudijskoj Arabiji, živi u Australiji, ali ona se školovala i odrasla u našoj domovini, ovdje je i položila hifz. Stoga, ona je naša, kazali bismo naš “originalni proizvod“. Svi smo ponosni na nju!“, zaključio je hafiz Malkić, koji je i uručio hafizi Lejli diplomu.   Razgovor: Glavna motivacija mi je bilo druženje s Gospodarem  Otkud želja za hifzom? Hafiza Lejla: Želja za učenjem i memorisanjem časnog Kur’ana bila je prisutna još od medresanskih dana. Međutim, stjecajem oklolnosti, tek došavši u Australiju, početkom 2017. godine se odlučujem na ‘učenje‘ hifza. Uz znanje o brojnim džennetskim nagradama koje čekaju hafize, moram biti iskrena pa reći da to nije bila glavna motivacija za hifzom. Glavna motivacija bila je ‘druženje’ sa Gospodarem kroz učenje i razumijevanje Njegovih ajeta. Ističem razumijevanje ajeta, jer lično nisam mogla učiti napamet ukoliko ne razumijem značenje svake kur’anske riječi, tako da se tokom učenja hifza uz mene uvijek nalazio i jedan od poznatih tefsira. Poznavanje arapskog jezika je ključni faktor u procesu učenja hifza. Arapski jezik je neodvojiv od Kur’ana. Stoga, smatram da svako ko pristupi učenju hifza treba da dobro vlada arapskim jezikom. Naravno, nije neophodno da se poznaje arapski jezik da bi se naučio Kur’an. Međutim, nepoznavnjem arapskog jezika, jezika Kur’ana, budući hafiz ostaje uskraćen za dublje razumijevanje Allahovog Govora. Namjeravaš li se baviti Kur’anom s naučne pozicije? Hafiza Lejla: Arapskim jezikom se, svakako dalje namjeravam baviti, nastavkom studija na jednim od australskih univerziteta, kao učitelj ili prevodilac arapskog jezika. Kad postanete hafiz, Kur’anom se svakodnevno bavite, ali da li će ‘lične’ studije Kur’ana postati i naučne, još ostaje da se vidi. Je li bio izazov učiti hifz u drugoj zemlji i ko ti je pomogao u ovom procesu? Hafiza Lejla: Izazov učenja hifza u zemlji, gdje ovaj tip učenja nije tako čest, bio je tehničke naravi, prvenstveno u komunikaciji s muhaffizom. S obzirom na različitu vremensku zonu između Australije i Bosne, morali smo uskladiti vrijeme za preslušavanja. Također, izazov je bio i slušati Kur’an preko skypea ili mobilnih telefona. Ipak, svi izazovi se prevaziđu s upornošću, voljom i Božijim određenjem. Moja sestra hafiza Sumeja, koja mi je ujedno bila i muhaffiza, pružila mi je najveću podršku tokom učenja hifza. Naravno, babo i mama, sestra Esma, brat Muhamed i suprug Irfan, te svekar i svekrva Muhamed i Medina, također, su dali ogromnu i nemjerljivu podršku. Svima sam neizmjerno zahvalna. Kako porediš dvije zemlje u svjetlu islamskih principa? Hafiza Lejla: Jedan od centralnih principa u vrijednosnom sistemu australskog društva jeste tzv. fair go ili tretiranje osobe na pravedan način bez obzira na religiju, boju kože ili etničko porijeklo. To se najbolje vidi prilikom zapošljavanja gdje poslodavci uglavnom poštuju taj princip. Po meni, to je umnogome i kur’anski i islamski princip. Nažalost, koliko vidim u Bosni i Hercegovini to nije takav slučaj, jer se prije svega dolazi do posla preko ‘veza’ i konekcija, a ne na osnovu kompetentnosti. To dovodi do korupcije u društvu koja se u Kur’anu spominje kao jedan od glavnih faktora propasti društva.

U nedjelju, 02.09.2018. godine u Derventi je svečano otvorena u ratu porušena Gornjačka džamija.