Saopćenje za javnost Vakufske direkcije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini povodom pritisaka na rad pravosuđa u slučaju Sultan Sulejmanove džamije u Jajcu

Još se sjećam tog jedinog Bajrama na koji smo otišli zajedno u džamiju. I kako me je čekao ispred ulaznih vrata. Bio sam već momčić i danas na to gledam kao na nekakav ritual: svih ranijih godina bio sam premlad, dijete. Bila je to i poruka okolini: evo ga, sad ga možete smatrati odraslim muškarcem. Možda nije bilo ništa od toga, možda nisam razumijevao ništa od društvene dinamike sela, možda se memorija opet igra sa mnom “držeći zajedno” ono što je inače nespojivo i neodrživo da bih ostao na okupu[1]. Ako je tako, onda je to zato što pamtim kako smo napadnuti kao dio nečega većeg od nas samih, a to nešto je moralo počivati na kakvim-takvim društvenim temeljima, sa vlastitom historijom, ritualima, unutrašnjom strukturom i logikom. Takav napad nije i ne može biti ličan. Da, lična patologija će doći do izražaja, ali u tretmanu ne postoji razlika između dojučerašnjih komšija i potpunih stranaca. Oduzimanje ljudskosti U priznanju Dragana Obrenovića, načelnika štaba Zvorničke brigade, u julu 1995. godine – pretpostavljam da se u takvim situacijama svaki zatvorenik sjeti svih iskupljujućih djela, svih izgovorenih i iskupljujućih riječi – navodi se epizoda iz augusta 1995. godine: „General Krstić došao je u Zvornik i tražio je da ga odvedem na teren vojnicima koji su učestvovali u najžešćim bitkama. Odlučio sam da ga odvedem do desnog boka 7. bataljona gdje su ljudi držali položaje u rovovima. Stajao sam sa generalom Krstićem pored rova gdje je jedan vojnik slušao mali tranzistorski radio. Na programu koji je emitovala Radio Tuzla, jedan od preživjelih sa strijeljanja je govorio o tome šta mu se desilo. Stajali smo tu oko dva minuta i slušali preživjelog, a zatim je general Krstić naredio da se ugasi radio i rekao da ne treba da slušamo neprijateljski radio. Pitao me je da li sam izdao naredbu da se ne sluša neprijateljski radio i ja sam mu rekao da nisam. Na putu nazad razmišljao sam o priči ovog preživjelog na radiju i to me je navelo da pitam generala Krstića zašto su se desila ta ubistva. Rekao sam da znamo da su ljudi koji su pobijeni bili obični ljudi i pitao sam ga zašto su morali biti pobijeni. Rekao sam mu da bi, čak i da je toliko pilića pobijeno, morao za to postojati neki razlog. Iskorijenjivanje ‘turskog’Stav da su Ratko Mladić i njegovi oficiri navodno „ukaljali“ sjajnu srpsku vojnu tradiciju je - mit. Štaviše, njihov odnos prema civilnom muslimanskom stanovništvu tokom devedesetih godina prošlog vijeka dolazi iz glavnog toka srpske tradicije ratovanja: od Prvog srpskog ustanka, Balkanskih ratova preko Drugog svjetskog rata do ratova devedesetih. General Krstić me pitao gdje sam ja bio. Rekao sam mu da sam bio na terenu na Snagovu kao što mi je naređeno. Krstić me prekinuo i rekao mi da o tome više nema priče.”[2] Dehumanizacija je ireverzibilan proces. Oni koji su to jednom prestali biti, teško, ako ikad, ponovo mogu postati ljudi. Na jednom, fundamentalnom nivou, dehumanizacija je dvostran proces. Poricanje tuđe ljudskosti je moguće samo po cijenu gubitka vlastite, duhovnog osiromašenja i gubitka najvažnije stvari koju jedan narod može steći: obostrano korisnih veza sa drugim sličnim grupama. Dehumanizacija je, nažalost, proces koji radi i među žrtvama. Vrlo teško se, naime, suočiti sa individualnom ljudskošću jednog, još manje svih svojih sunarodnika. Svoju krhkost krijemo iza brojeva. Ukradeni život u sto riječi Negdje pred kraj 2004. godine dobio sam poziv da se priključim radu na Memorijalnoj sobi Memorijalnog centra u Potočarima. Ideja je bila da odem u Tuzlu, u zgradu u kojoj se nalaze predmeti pronađeni u srebreničkim masovnim grobnicama, izaberem predmete koji najbolje govore priču, identifikujem njihove vlasnike i u razgovoru sa njihovim obiteljima pokušam da ispričam njihove živote. U sto riječi. Sto riječi na bosanskom, sto riječi na engleskom. Radio sam skoro cijelu zimu. Nikad ni u šta se nisam unio toliko kao u tih 26 pričica, 26 sličice ljudskih života. Od njih 26, izabrane su 22 za stalnu postavku u Memorijalnom centru; 22 priče koje najrječitije govore o našem zajedničkom iskustvu opsade, onome što joj je prethodilo, iskustvu pada. Shvatio sam da je pamćenje zajedničke katastrofe moguće samo ako ponovo humaniziramo svakog pojedinačnog čovjeka, svakog muškarca i svaku ženu, koje smo izgubili. Samo tako je, naime, moguće doći do zaključka o veličini zajedničkog gubitka: on se mjeri izgubljenim potencijalom, onim što smo mogli biti da tog gubitka nije bilo. O svakom budućem pokolju se sudi na osnovu posljednjeg. Ali, jedno je – u logističkom, ideološkom i političkom smislu – uništiti brojnu evropsku manjinu, raštrkanu u nekoliko nezavisnih i suverenih država, na jednoj strani, a potpuno drugo jugoslovensku manjinu, grupu čije je postojanje samo po sebi historijska fusnota, devijacija od glavnog toka historija i kuriozitet. Dvije su stvari, međutim, manje-više iste: količina resursa koja je tome posvećena u relativnim okvirima, te proces društvene konstrukcije žrtve. Ubijanje - u vrhu liste prioriteta Obrenović, ponovo, u priznanju navodi kako se 15. jula 1995. godine, uplašio da bi se kolona preživjelih koja se od Srebrenice probijala prema Tuzli mogla okrenuti u pravcu Zvornika, koji je bio skoro nebranjen: dio vojnika učestvovao je u napadu na Žepu, a drugi zauzet ubijanjem. I da vojnika za ono što se moglo smatrati legitimnim vojnim aktivnostima nije bilo zato što je ubijanje bilo više na ljestvici prioriteta njegovih nadređenih: „Otišli smo direktno u komandu 4. bataljona na Baljkovici i stigli smo oko 14:00 sati. Vidio sam tamo Ristića i članove njegovog štaba na isturenom komandnom mjestu uključujući veziste i pozadince. Vidio sam da je parkirana i “Praga”. Premjestio sam grupu od oko 60 ljudi koje sam prethodno poslao u 4. bataljon i razmjestio ih na položaj na brdu iznad isturenog komandnog mjesta. Sa Ristićem sa razgovarao o vojnim stvarima i oko sat do sat i po kasnije podsjetio sam ga na naš razgovor o zarobljenicima iz Srebrenice koji smo vodili 14. jula. Ranije sam od njega tražio da jedan vod dođe u pojačanje linije i on mi je rekao da nema ljudi, a u Orahovac ih je ipak poslao.“ U Orahovcu je 14. jula ubijeno između hiljadu i dvije hiljade ljudi[3], dok je Obrenović strahovao za slučaju da se kolona – čiji je dio bio naoružan – umjesto prema Tuzli usmjeri prema navodno nebranjenom Zvorniku. Ubijanje je bilo važnije. Za Genocid nad Bošnjacima – bratska logistička podrška iz Srbije Samo organizacija deportacije i prijevoza zarobljenika zahtijevala je mobilizaciju svih prijevoznih sredstava na raspolaganju: „Popodne 12. jula u Potočare je stigao velik broj autobusa i drugih vozila. Autobusi su stizali sa cijelog tog područja, pa i iz Srbije. Ministarstvo odbrane RS naredilo je da se svi raspoloživi autobusi i minibusi koji pripadaju VRS-u stave na raspolaganje komandi Drinskog korpusa. U Dnevnom borbenom izvještaju Bratunačke brigade navodi se da je tog dana izvršen transport bosanskih Muslimana iz Potočara: dva autobusa koja je mobilisala Bratunačka brigada koristila su se u Potočarima za transport bosanskih Muslimana iz srebreničke enklave. Osim toga, razne jedinice VRS-a i civilne vlasti mobilisale su civilna vozila.“[4] Autobusi su bili iz transportnih preduzeća: “Raketa” iz Titovog Užica, “Lasta” iz Beograda, “7. juli” iz Šapca i “Strela” iz Valjeva. Lista naređenja izdatih od različitih nivoa civilne i vojne vlasti, navedena u fusnoti ovog pasusa iz presude Vidoju Blagojeviću, komandantu Bratunačke brigade, pruža otriježnjujući uvid u uložene napore i resurse: naređenje Ministarstva odbrane Republike Srpske/Sekretarijat Zvornik, 12. juli 1995., u skladu sa zahtjevom Glavnog štaba za mobilizaciju najmanje 30 autobusa i vozača iz opština Zvornik, Višegrad, Vlasenica, Milići i Bratunac: prema naređenju, vozači su se s autobusima najkasnije do 12. jula 1995. u 14:30 sati trebali javiti na stadion u Bratuncu; naređenje generala Živanovića iz Drinskog korpusa koje je Bratunačka brigada primila 12. jula 1995. u 08:35 sati, u vezi s “obezbeđenjem autobusa za evakuaciju iz enklave Srebrenica”; naređenje Drinskog korpusa u kojem se citira naređenje Glavnog štaba da treba obezbijediti 50 autobusa i gorivo za evakuaciju bosanskih Muslimana iz enklave Srebrenica; zahtjevi Ministarstva odbrane Sekretarijatu odbrane u Bijeljini za mobilizaciju najmanje 20 autobusa iz Pala, Sokoca, Rogatice i Han Pijeska koji treba da se 12. jula 1995. jave u Bratunac; spisak preduzeća, registarskih tablica i raspodjele goriva, 12. juli, koji je pronađen u Bratunačkoj brigadi: brigada je imala dva mobilisana autobusa koja su korišćena za prijevoz, dva kamiona marke TAM, dva kombija za dostavu, tzv. “tamića”, i traktore za prijevoz opreme i hrane. Kad postojeća dva autobusa nisu bila dovoljna za prijevoz vojnika Bratunačke brigade, privremeno su konfiskovani dodatni autobusi transportnog preduzeća “Vihor”.[5] Iskorijenjivanje ‘turskog’ Dnevni borbeni izvještaj Bratunačke brigade za 12. juli 1995. godine kaže: “U toku je prevoženje turskog stanovništva (muslimanskih izbeglica) iz reona s. Potočari prema Kladnju. Ogroman broj (10.000) izbeglica očekuje prevoz iz s. Potočari prema Kladnju.” Malo je dokumenata kao što je ovaj u kojima se na ovaj način u interakciji susreću društvena konstrukcija žrtve i logistički napori potrebni za provođenje genocidne namjere u djelo. Blagojević, koji je izvještaj potpisao, o civilnom stanovništvu u Potočarima govori kao „turskom“, iznoseći istovremeno hladno i suhoparno ocjenu stanja i slijedeće korake za njihovu neometanu deportaciju, odnosno iskorijenjivanje. Rekonceptualizacija identiteta se odnosi na proces u kojem su žrtve konstruirane kao: a) “strane (tuđe) političkoj zajednici; ” b) “gotovo nadljudski moćan neprijatelj čiji nastavak egzistencije prijeti samom opstanku političke zajednice;” i paradoksalno c) kao niža vrsta ili neka vrsta koja uopće ne pripada ljudskoj vrsti[6]. Rekonceptualizacija je provijavala kroz sve segmente srpske proto-države u Bosni i Hercegovini. Slijedeći pasus iz presude Radovanu Karadžiću ilustruje sva tri „okidača“ rekonceptualizacije: „U januaru 1993., drugi poslanici, naprimjer Vlado Kovačević, govorili su u Skupštini bosanskih Srba o prijetnji s kojom se suočava srpski narod, opisujući islamsku i katoličku prijetnju kao ‘dvoglavu aždaju’ koja želi da uništi srpski narod i da Evropa želi da ih zatvori ‘u tamni vilajet islama’. Krajišnik je zahvalio Kovačeviću na govoru i pohvalio ga riječima: ‘Moram konstatovati da ste najbolji kad imamo protivnika’. Krajišnik je dalje rekao da bosanski Muslimani nisu nacija, ni narod i pozvao je Skupštinu bosanskih Srba da zauzme stav da su Muslimani grupa nevjernika, sekta, ‘komunistička tvorevina i da predstavljaju vjersku skupinu turske orijentacije’. Krajišnik je takođe rekao: ‘Hoćemo li onda sada da rasrbimo muslimane za sva vremena?’.“ Zaključak je jednoglasno prihvaćen. [7] Ljubiša Beara, načelnik Službe bezbjednosti Glavnog štaba VRS i dirigent genocidne operacije u Srebrenici, u dokumentu od 18. jula 1995. godine, govori o balijskoj enklavi Žepi. Obavještavajući Vrhovni vojni sud i Vojno tužilaštvo smješteno u Bijeljini da su formirani specijalni timovi koji će isljeđivati pripadnike Armije Republike BiH (ARBiH) zatočene u zatvoru u Foči[8], kaže: “U KPD Srbinje će biti prikupljeni svi zarobljenici bivše balijske enklave Žepa (pripadnici 285. lpbr. tzv. A BiH). Od organa bezbjednosti VRS i MUP RS je formiran istražno-operativni tim koji će saslušavati zarobljene balije sa ciljem stvaranja krivično-pravne dokumentacije, kojim se dokumentuju krivična djela protiv međunarodnog prava i čovječnosti, a da bi na osnovi te dokumentacije mogli potraživati bivše pripadnike jedinice iz Žepe koji se sada nalaze u Republici Srbiji.”[9] Izjava Ratka Mladića u centru Srebrenice 11. jula da je „napokon, došao trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru“, nije bila nikakav „grandstanding“. To je bila politika. I nije nimalo specifična i jedinstvena za juli 1995. godine, kada se to moglo pripisati brutalizaciji trogodišnjeg pokolja. U decembru 1992. godine, nakon što u Zvorniku nije bilo više muslimana, Drinski korpus – koji će tri godine kasnije odigrati ključnu ulogu u genocidnim operacijama u Srebrenici – izvještava da: “Dolaskom paravojne organizacije u opštinu Zvornik, tačnije, dolaskom Arkana i njegovih ljudi, teritorija je oslobođena od Turaka. Turci su sačinjavali 60% populacije opštine, sada je opština očišćena i naseljena etnički čistim srpskim stanovništvom“.[10] Stav da su Ratko Mladić i njegovi oficiri navodno „ukaljali“ sjajnu srpsku vojnu tradiciju je - mit. Štaviše, njihov odnos prema civilnom muslimanskom stanovništvu tokom devedesetih godina prošlog vijeka dolazi iz glavnog toka srpske tradicije ratovanja: od Prvog srpskog ustanke, Balkanskih ratova preko Drugog svjetskog rata do ratova devedesetih. Sjajni srpski (i crnogorski) oficiri u jugoslovenskim partizanima nisu prije svega sebe smatrali srpskim oficirima i nisu uzore i model ponašanja tražili u srpskim osvajačkim i „čistačkim“ poduhvatima, te nisu dio te historije. O korijenima te vojne tradicije piše srbijanski historičar Vladimir Petrović da se temelji na tome što se državnost Srbije tokom tri četvrtine 19. vijeka „gradila u oštroj opoziciji prema otomanskom političkom i kulturnom nasleđu i u otvorenom neprijateljstvu prema islamskim vernicima. Njihov progon se rutinski opisivao kao očišćenje.“[11] Genocid nad Bošnjacima moguće je, ako je ovo slučaj, razumjeti samo ako se razumije da „ljudi prema objektima, uključujući i druge aktere, djeluju na temelju značenja koja ti objekti imaju za njih“. Ponašanje je uslovljeno „distribucijom znanja“ na kojem se temelji njihova koncepcija sebe i drugih. Kolektivna značenja, navodi Alexander Wendt, čine „strukture koje organizuju naše djelovanje“; akterima su potrebni identiteti – relativno stabilno razumijevanje uloge i očekivanja o samom sebi – da bi učestvovali u takvim, kolektivnim značenjima“. I dok svako od nas ima mnogo identiteta, povezanih sa institucionalnim ulogama, a obavezanost i značaj svakog identiteta varira, svaki je inherentno društvena definicija aktera utemeljena u teorijama koje akteri imaju o sebi i jedan o drugom i koje su temelj strukture društvenog svijeta.[12] I zato biram da vjerujem da je naš prvi zajednički odlazak u džamiju na Bajram nešto značio, tačnije značio još nešto osim toga, odlaska na molitvu. Da je imao još neke implikacije, ne samo za mene i za njega, nego i za zajednicu, da je predstavljao neki društveni obred. Jer, ako nama u tom smislu nije značilo ništa, nekome je sigurno značilo nešto.   [1] Borislav Pekić, “Godine koje su pojeli skakavci“, knjiga 1, BIGZ-Jedinstvo, Beograd, 1988., str. 223 [2] Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i ostalih, Izjava o činjenicama kako ih je naveo Dragan Obrenović  (“Tab A” “Aneksa A” “Zajedničkog prijedloga za razmatranje Sporazuma o izjašnjavanju o krivici između Dragana Obrenovića i Tužilaštva”), 20. maj 2003. [3] „Velika grupa zatvorenika koje su preko noći držali u Bratuncu, rano ujutro 14. jula 1995. godine odvezena je konvojem od 30 autobusa u školu u Grbavcima kod Orahovca. Kad su stigli, školska gimnastička sala već je bila napola puna zarobljenika koji su stizali od ranih jutarnjih sati, da bi se za nekoliko sati zgrada potpuno napunila. Preživjeli procjenjuju da je tamo bilo 2000 – 2500 ljudi, među kojima je bilo i vrlo mladih i vrlo starih, iako optužba sugeriše da je to možda pretjerana procjena i da je vjerovatnije da je na toj lokaciji bilo oko 1000 zarobljenika. Gimnastička sala je bila pretrpana i zagušljiva: stražari bi povremeno zapucali u plafon kako bi smirili uspaničene zarobljenike. Neke zarobljenike su izveli napolje i tamo ubili. U jednom trenutku, kako se sjeća jedan svjedok, došao je general Mladić i ljudima rekao: “Eto, vaša vlada vas ne želi pa se ja moram za vas pobrinuti”. Nakon što su ih u gimnastičkoj sali držali nekoliko sati, muškarce su toga poslijepodneva u manjim grupama odvodili na stratišta. Na odlasku iz gimnastičke sale, svaki zatvorenik je dobio povez za oči i nešto vode. Zatvorenike su zatim kamionima odvozili na stratišta udaljena manje od jednog kilometra. Muškarce bi postrojili i pucali im u leđa. One koji su preživjeli prvu paljbu ubili bi dodatnim hicem. Korišćene su dvije susjedne livade: kad se jedna napunila tijelima, egzekutori su se preselili na drugu. Dok su se vršile egzekucije, kako su izjavili preživjeli, teška mehanizacija je kopala jame. Svjedok N, koji je preživio strijeljanje pretvarajući se da je mrtav, izvijestio je o tome da se general Mladić dovezao u crvenom automobilu i posmatrao neke od egzekucija.“ Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, 2. august 2001. godine, paragrafi 220 i 221, str. 94-95 [4] Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića, Presuda, 17. januar 2005., paragraf 180, str. 68 [5] Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića, Presuda, 17. januar 2005., paragraf 180, str. 68 [6] Maureen S. Hiebert, Constructing Genocide and Mass Violence: Society, Crisis, Identity), (New York, Routledge, 2017, str. [7] Pretresno vijeće, Tužilac protiv Radovana Karadžića, Javna redigovana verzija presude, 24. mart 216. godine, paragrafi 250 i 751, str. 1027-1208 [8] Foča je jedan od nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini čije je, da posudim čak i ime „etnički očišćeno“. Većina dokumenata srpske provinijencije nastalih između 1992. i 1995. stoga umjesto Foča koriste naziv Srbinje. [9] Glavni štab Vojske Republike Srpske, Sektor za bezbjednosno-obavještajne poslove, Uprava bezbjednosti, Strogo povjerljivo, Br. 12/46-575/95, 16. avgust 1995. godine [10] Izvještaj Drinskog korpusa, 17. decembar 1992. [11] „Srpski sveštenik i diplomata, prota Mateja Nenadović, jedan od vođa Prvog ustanka, priseća se u memoarima ‘kako se Požarevac preda i očisti od Turaka’. Opisujući početne faze ustanka, i Vuk Karadžić piše: ‘Pošto Srbi zauzmu i očiste Biograd od Turaka godine 1807, premjesti se Sovjet iz Smedereva u Biograd’. Da je čišćenje predstavljalo više od pobedničkog ekscesa, svedoči drugi Karadžićev opis strateških aspekata čišćenja na terenu današnjeg Sandžaka: ‘Kara-Đorđije, očistivši tako onaj kraj od Turaka, i sastavivši Srbiju s Crnom Gorom, ostavi ondje nešto vojske...’. Konstantin Nenadović, Karađorđev biograf, opisuje ulazak svog heroja u Beograd: ‘Kako dođe u Beograd, u tajnom zasedanju Sovjeta, rečeno bude: da se svi Turci i iz donjeg Grada očiste... I tako do 10 sati pre podne budu iz sve varoši Turci istrebljeni i varoš zauzeta.’ Pisac zaključuje da ‚dođe vreme da se i taj Beli-grad od kuge Azijatske očisti’. Dubina ove eufemističke normalizacije zločina postaje jasnija kada joj se protivstave opisi istih događaja kod kasnijih autora. Stanoje Stanojević, na primer, kratak je i jasan: ‘U to ustanici prirede pokolj među Turcima u Beogradu i Šapcu’”. Petrović, Vladimir. “Etnizacija čišćenja u reči i nedelu: Represija i njena naučna legitimizacija”, Hereticus, 1/2007, str. 15 [12] Wendt, Alexander. „Anarchy is what states make of it: the social construction of power politics”, International Organization, 46/02, mart 1992., str. 396-398

Svečno otvorena manifestacija “Slobodarski dani viteškog grada Bužima 2019.

Vakuf će nositi ime po Raminoj supruzi rahmetli Hanki Bajrić, a ovo je samo još jedno u nizu dobročinstava koje je hadžija Ramo realizirao kroz institucije Islamske zajednice

Hanefijski mezheb je „nivo mektebskog znanja“, a ostalo je „ispravno slijeđenje Sunneta“

Na jednoj od sjednica EP-a 2018. godine izjave pojedinih evropskih parlamentaraca ukazivali su na odsustvo objektivnijeg sagledavanja situacije u pogledu migracija, te su vezivali porast migranata u BiH sa porastom ekstremizma. Mario Borghezio, italijanski zastupnik (iz eurospektičnog i desničarskog bloka ENF – Evropa nacija i slobode) govorio je da se među migrantima na balkanskoj ruti nalaze borci ISIS-a koji će radikalizirati mlade muslimanske populacije u BiH.

U ponedjeljak, 29.07.2019. godine je učenjem Fatihe, polaganjem cvijeća, predavanjem hatma - dove pred šehidske duše Drežnice i prigodan program tradicionalno obilježen Dan šehida Drežnice, u Memorijalnom centru „Drežnica“.

Bosna Bank International (BBI) nastavlja sa podjelom stipendija iz Fonda „Sheikh Saleh Kamel“. Pravo na prijavu za konkurs imaju djeca bez jednog ili oba roditelja, učenici osnovnih i srednjih škola i redovni studenti fakulteta, državljani Bosne i Hercegovine, sa teritorije regiona jugozapadne BiH, koji obuhvaća teritorije Herecegovačko-neretvanskog kantona, Zapadno-hercegovačkog i Kantona 10, te općine: Trebinje, Ljubinje, Bileća, Berkovići, Nevesinje, Istočni Mostar, Gacko, Kalinovik i Foča.

Foto: AA Sarajevo, 02. august 2019. (MINA) – Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović u okviru manifestacije "Odbrana Bosne i Hercegovine - Igman 2019" održao je danas hutbu u Igmanskoj džamiji. Današnju hutbu prenosimo u cijelosti: - Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. On nas je uputio na put bratske ljubavi i pažnje. On nam je darovao ljepotu džemata i zajedništva. Mir i spas neka su na Njegovog posljednjeg poslanika, pouzdanog i povjerljivog Muhammeda. Salavat neka je na njegovu plemenitu porodicu i uzorite ashabe i sve njegove sljedbenike u svim vremenima. Posebnu milost ištemo za sve bosanske gazije i šehide, koji su svojom borbom, životom i krvlju zaštitili našu nejač i naše potomke i odbranili našu domovinu od agresora i izdajnika. Molimo Te, Uzvišeni Allahu, neka naša djela budu u sjeni milosti Tvoje i pomoći; neka svaka naša dova i svako naše djelo u ime Tebe započne i u ime Tebe se i dovrši! U suri Alu Imran stoji: O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte one kojima možete vjerovati; ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate. (Alu Imran, 118) I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. (Alu Imran, 139) Ako vi dopadnete rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide – a Allah ne voli silnike. (Alu Imran, 140) Zar mislite da ćete ući u džennet, a da Allah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji u borbi ne posustaju? (Alu Imran, 142) Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći? I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici. (Alu Imran, 160) Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kad im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi. (Alu Imran, 164) Draga braćo i sestre. Kao i svake godine, na platou Igmana pored Vojničke džamije, okupimo se radi podsjećanja na naše junake, naše gazije. Podsjetimo se na veličinu njihove zakletve: čuvati domovinu i vjeru, štititi narod i braniti zemlju od dušmana. Bili su i goli, i bosi, i gladni, i promrzli, svjesni da imaju samo svoje živote i vjeru u Boga Jedinoga, Koji ih štiti. Vodila ih je mudrost iz ajeta koje smo citirali. Bili su ubijeđeni da su Allahova milost i pomoć na strani pravde, istine i čovjekoljublja. Bili su ponosni što im je Allah omogućio da se bore za te plemenite ideale. Njihov zavjet, kao i zavjet naših hrabrih sinova i kćeri od ljute Krajine do herojskog Podrinja, od hrabre Posavine do prkosne zemlje Hercegovine, isti je zavjet Bogu, narodu i zemlji: živjet ćemo slobodno i svoju čeljad podizati u ljudskom dostojanstvu. Nisu se kolebali, već su svojim primjerom pokazali put i nama ostavili u amanet da se za slobodu i dostojanstvo naroda i zemlje borimo s istom odlučnošću kakvu su i oni ispoljili, ponosno, čvrsto, stameno, časno i uzdignute glave. I danas, četvrt stoljeća poslije, nakon strašne agresije, genocida i udruženog zločinačkog poduhvata, ta je odlučnost više nego potrebna, jer nasrtaji na našu Domovinu i naš narod ne jenjavaju. Samo je oružje drukčije. I danas moramo ukazivati na pokušaje dehumanizacije nas, bosanskih muslimana, koju vode politike iz susjednih zemalja, izmišljajući laži o našem čistom islamu. U isto vrijeme, oni se naoružavaju, spremni da započeto nastave, kao da im zla nije malo. Odlikuju ratne zločince i veličaju zločinačke ideologije, uzdižu ih i ponose se njima. Naš najveći grijeh, u njihovim očima, uvijek je bio taj što volimo svoju zemlju i svoju vjeru i što nikada nismo bili spremni od te ljubavi odustati. To je ona ista mržnja koju su iskusili naši preci bogumili, upućivana prema našoj zemlji, kulturi i vjeri. I tada su našu vjeru nazivali heretičkom, kako bi opravdali svoje zločine nad nama. Danas je nazivaju militantnom, kako bi nas dehumanizirali i pripremili za njihove nove zločinačke ekspedicije. Na njihovo nasrtanje ne smijemo ne reagirati! Obaveza je svakog savjesnog i časnog čovjeka ukazati na zlo koje nam se čini u Bosni i Hercegovini. I neka niko ne misli da ćemo lahko sa zlom, koje nam se sprema, i neka ne govori da ga se ono ne tiče! Jer, voda će napuniti krčag i kada kapa kap po kap, kao što će se i čovjek napuniti zlom, ako se ono u njemu nakuplja malo-pomalo. Oni koji o drugima šire laži i od njih ne odustaju, jednoga dana će počiniti zlo, ako im se ne suprotstavimo. Tovariti na leđa krivicu bosanskim muslimanima i okrivljivati nas zbog svjetskog problema izbjeglica, samo zato što su te izbjeglice dobrim dijelom muslimani, nečasna je rabota i jasna zla namjera. Jer, onaj ko nanosi patnju drugima, želeći na taj način prigrabiti sebi korist, upast će u mrežu mržnje, iz koje se nikada neće osloboditi. Vjera nas uči da oni u čijim postupcima i životima nema milosrđa neće postići blaženstvo ovog svijeta, dok dobri ljudi u pomaganju drugim ljudima vide blagoslov, dar od Boga, koji ih čini plemenitim, snažnim i velikim na ovom svijetu i priprema za drugi, bolji svijet. Najveći znak milosrđa je ljubav, ne mrziti svog bližnjeg, svog brata, svog komšiju, svog susjeda; ne mrziti ljude zbog jezika, vjere, boje kože, one drugačijih uvjerenja i pogleda na svijet. Upravo nas vjera uči, na što ukazuju i Kur'an i Biblija, da su neutemeljena optužba i potvora teški grijeh, veći i od grijeha Ademovog. Lažna optužba je bila uzrokom prvog zločina u povijesti ljudskog roda, kada je Kabil ubio Habila. I zato, neka čovjek obuzda svoje riječi, neka obuzda svoje tijelo i neka obuzda svoj duh, pa će sačuvati i sebe i druge mržnje i patnje ovoga svijeta. Onaj ko istinski vjeruje u Božiju riječ, neće biti isključiv i netrpeljiv prema ljudima samo zato što su druge vjere, jer je svjestan da je uputa u Božijim, a ne u ljudskim rukama. Sudbina čovječanstva je u mnoštvu vjera i kultura. O tome nam svjedoče sve svete knjige i svi mudri ljudi koji istinski vjeruju u Boga i u drugom čovjeku vide samoga sebe. Onaj ko ne poštuje čovjeka ne poštuje ni Boga, niti Ga se boji. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti. (El-Maida, 48) Braćo i sestre. Oni koji su pameću obdareni znaju da je snaga zajednice u njenom jedinstvu o najvažnijim pitanjima njena opstanka. Bog nas opominje i doziva da se Njegova užeta držimo skupa i da se ne dijelimo u vjeri i političkim ciljevima. Danas, nažalost, u Bosni ima više udruženja i političkih partija nego ljudi. Umjesto da zajedno vrijedno radimo, prepričavamo ko je šta kome napisao ili rekao prije nekoliko godina i bavimo se drugim trivijalnostima i beskrajnim i nepotrebnim dokazivanjima ko je od koga veći. Ne valja to! Pozivamo vas da odustanete od te prazne rabote i da udružite snage da popravite stanje u društvu. S ovoga mjesta pozivam sve da čuju Božiju opomenu: Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte… i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On (Allah) nje spasio. (Alu Imran, 103) Naš hal prije dvadeset i četiri godine najviše liči na sliku koja nam je oslikana ovim kur'anskim ajetom. U jedinstvu je vaš spas, a u podjelama vaša propast. Danas puno ličimo na Musaov, a.s., narod u pustinji: lutamo po bosanskim dolinama i tumaramo za tuđim ciljevima. Ne valja to! Podržimo one koji su spremni i hrabri da preuzmu odgovornost za domovinu, stanimo uz njih kao što smo stajali i uz naše gazije. Ovo je vrijeme odluka, a kada je vrijeme odluka, kolebanju nema mjesta. Odlučni, hrabri i znani, moraju iskoračiti naprijed, to je dužnost, to je obaveza. Braćo i sestre. Za nekoliko dana dolazi nam Kurban bajram. Muslimani u Meki se pripremaju za obrede hadža. U sjećanje dozivamo još žive slike Ibrahima, a.s., i njegova sina Ismaila, a.s. Velika je to pouka cijelom našem narodu. Bez žrtve onoga što nam je drago, nema spasa ni za pojedinca ni za narod. Život na zemlji je žrtva, trud i napor. Trudimo se da on bude sigurniji i lakši, makar za zehru ugodniji, radosniji i ljepši. Neka nam najveća radost bude osmijeh koji ćemo izmamiti na licu drugog čovjeka, djeteta i žene. Bajram je vrijeme darivanja! Darujmo jedni druge pažnjom i posvećenošću. Pripremimo na to svoje porodice i svoju čeljad. Poučimo ih našim običajima i našoj tradiciji. Ne činimo za bajram ono što nisu činili naši preci. Mi imamo naše običaje. Oživimo ih i ne posežimo za tuđim, nama stranim običajima. Bože jedini, ujedini naša srca u vjeri, slozi i ljubavi. Osnaži nas da u poteškoćama ne pokleknemo i da u iskušenjima ne posrnemo. Osnaži nam ljubav prema domovini. Sačuvaj nam našu djecu i pokaži im put do Tvoje vjere i sigurnosti. Bože milostivi, oprosti nam grijehe koje znamo i koje ne znamo. Hvala Ti za sva dobra Tvoja. Svemogući Bože, Koji živiš i vladaš uvijek i dovijeka. Amin!

Hutba Vojnog muftije Hadisa-ef. Pašalića (Igman- mjesto dove i nade u ljepšu budućnost)   Centralna džamija u Hadžićima 27.06.2019. godine   أَعُوذُ بِاللهِ مِنَ الشَّيْطَانِ الرَّجِيمِ  بِسۡمِ ٱللهِ ٱلرَّحۡمَـٰنِ ٱلرَّحِيمِ وَإِذَا سَأَلَكَ عِبَادِي عَنِّي فَإِنِّي قَرِيبٌ أُجِيبُ دَعْوَةَ الدَّاعِ إِذَا دَعَانِ فَلْيَسْتَجِيبُواْ لِي وَلْيُؤْمِنُواْ بِي لَعَلَّهُمْ يَرْشُدُونَ Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova. Koji nas u Časnom Kur'anu podsjeća: „Kada te upitaju o Meni Moji robovi, ti im reci da sam Ja blizu, uslišavam dovu onoga koji moli kada Me zamoli, pa nek se i oni Meni odazovu i neka Me vjeruju, ne bi li na Pravom putu bili!“ (El-Bekare, 186.) Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, a. s., koji je rekao: „Divna li su oružja vjernikova: strpljenje i dova. Dova će vam koristiti da ublažite nesreću koja vas je pogodila kao i da spremno dočekate nesreću koja vas još nije pogodila. Zbog toga, Allahovi robovi, obraćajte se Allahu dovom. Zaista čovjeku, zbog grijeha koje čini, može biti uskraćena nafaka. Sudbinu ne može spriječiti ništa drugo osim dove, dok život ne može produžiti ništa drugo osim dobročinstva.“ Draga braćo! ''Za svaki poziv 'Allahu', postoji bezbroj onih: Tu sam, od Mene.'' Naš Časni Kur'an, knjiga je dova. Dova je kur'anski lijek. Prva kur'anska sura, Fatiha, dova je. Njome molimo Uzvišenog Allaha da nam ukaže na Pravi put, i da nas sačuva srdžbe i zabluda. Dvije posljednje sure u Kur'anu su također i dove. U njima se traži utočište kod Allaha i zaštita od belaja. Kur'an je, dakle, počeo dovom, u sebi sadrži mnoštvo dova i završava dovom. A ona, kao ibadet, datira još od prvog čovjeka, Adema, a.s. Naš Poslanik Muhammed, a.s., preporučuje: „Molite Allaha da vas sačuva teških nesreća, tragičnih posljedica zle sudbine i da se neprijatelji vašim zlom ne naslađuju.“ U namazu, koji je također dova, ali i izvan njega, vjernik moli Uzvišenog Allaha za svoje potrebe i želje. Dova je ibadet koji simbolizira našu poniznost, pomoć, uspjeh i ljubav. Dova i rad u ime Uzvišenog Allaha, nerazdvojni su. Svaki musliman svojim riječima može moliti Uzvišenog Allaha, uz uvjet da ne moli za grijeh ili štetu drugome. Dove se izgovaraju u raznim prilikama i na raznim mjestima. Izgovaraju se prilikom vremenskih nepogoda: poplava, suša, zaraza. Izgovaraju se i prilikom ratova, neimaštine i u drugim sličnim prilikama. Dove okupljaju vjernike na zajedničku molitvu. Božiji poslanik, Muhammed, a.s., je izlazio sa svojim sljedbenicima na jedan brežuljak Medine, da uputi dovu za kišu. Mjesta na kojima se zajednički uče dove, u našoj tradiciji poznata su kao dovišta. To su posebna mjesta za upućivanje dove i datiraju od davnina. Braćo u vjeri, Okupljeni danas ovdje, u ovoj džamiji, u mubarek danu džume, podsjetit ćemo se na jedno od naših dovišta – ono na Igmanu – svjesni da dovišta ne izgrađuju Bošnjake iznutra, kao vjernike, jer islam od njih ne traži da ih posjećuju. Dovišta su međaši koji Bošnjake određuju u odnosu prema njihovom izvanjskom okruženju. Odlaskom na dovišta Bošnjaci, s jedne strane, svoje okruženje podsjećaju da su ove prostore nastanjivali davno prije Osmanlija i da imaju puno pravo na zemlju Bosnu i nakon njih. S druge strane, insistiranjem na posjećivanju dovišta, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini pokazuje da neizmjerno cijeni i poštuje one koji su žišku islama donijeli i predali Bošnjacima u amanet. I dovište na Igmanu uz Ratnu džamiju na Igmanu, izgrađenu rukama branilaca – prvu zvanično otvorenu džamiju u međunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini – svjedoči da se na ovim prostorima vodila borba za očuvanje islama i opstanak muslimana. Dovišta su nam dar za očuvanje sjećanja i tradicije bez kojih nema razvoja svijesti o postojanju i čuvanju domovine. Svjesni situacije koja naše društvo tišti, okruženja u kojem se nalazimo, izazova i problema koji su svakodnevni, dova je tu da kroz molbu Uzvišenom Allahu zatražimo oprost za grijehe, da odagna brige, da nam pokaže put spasa, i da u zajedništvu pomognemo jedni druge. Upravo u iskušenjima ljudskog djelovanja dove nas snaže i jačaju u pomaganju drugima. Draga braćo, Za prosperitetnu zemlju, svi moramo ulagati maksimalan napor, a potom upućivati dove Uzvišenom za pomoć, i stalno imati na umu da je na Igmanu, kao i na drugim mjestima širom Bosne i Hercegovine prolivena šehidska krv za odbranu dina i domovine. Zato sve vas, čestite muslimane, i vaše porodice pozivam da zajedno, u četvrtak 01. augusta, u Ratnoj džamiji, nakon akšam-namaza, proučimo hatmensku dovu našim šehidima i poslušamo vaz našeg Enver-ef. Hošića, a sutradan, od 11.30 sati, poslušamo prigodan program koji će izvesti vojni imami i imami MIZ Sarajevo. Hutbu će tog dana kazivati reisu-l-ulema IZ u BiH, Husein-ef. Kavazović, a Dovu za Domovinu učiti glavni imam MIZ Janja, hafiz Omer-ef. Camić, koji će također sa mrežom mladih ovog i MIZ Bijeljina učestvovati u programu prije džuma-namaza. Istog dana, od 16:00 sati bit će upriličen kulturno-umjetnički program na Velikom Polju. Svoju današnju hutbu završit ću dijelom teksta iz „Dove za Domovinu“ koju ćemo narednog petka, akoBogda, zajedno u cjelosti proučiti nakon džuma-namaza na Platou Ratne džamije: Gospodaru naš, učini da krv šehida, i suze njihovih majki, i uzdah njihove djece, i bol njihovih supruga budu temelj našeg sjećanja, snage i odlučnosti da budemo odgovorniji i sposobniji u svojim zadacima, aktivniji u svojim džematima i korisniji društvu i Domovini. (Amin.) Gospodaru naš, ne dopusti da nas slabosti obuzmu pa da zaboravimo na Tebe, da se udaljimo od Tvoje milosti i zaštite. Poduči nas da ne zaboravimo da si nam Ti Domovinu Bosnu i Hercegovinu darovao - da je volimo i u njoj mir i slobodu čuvamo. (Amin.) Amin, ja Rabbe-l-'alemin.  

Povodom ponovljenih prijetnji upućenih putem društvenih mreža Emir ef. Nuhiću, imamu u džematu Blagaj-Japra, muftija bihaćki hafiz Mehmed-ef. Kudić posjetio je imama i njegovu porodicu. U pratnji muftije su bili: Rukovodilac službe za vjerske poslove i obrazovanje, Mensur-ef. Ćehić, v.d. glavnog imama Medžlisa IZ-e B.Novi, Samir-ef. Ahmić, te predsjednik Povjerenuištva Elvir-ef. Vakufac. Muftija je izrazio svoje suosjećanje sa situacijom u kojoj se nalazi Emir-ef., njegova porodica i džematlije, te pozvao nadležne institucije u RS i BiH da poduzmu adekvatne mjere kako se ovakve i slične stvari ne bi dešavale u budućnosti . Ponavljanje prijetnji i uvreda efendiji Nuhiću od iste osobe pokazuje da nadležni organi nisu ozbiljno shvatili ranije upućene prijetnje i nisu poduzeli adekvatne mjere. Od nadležnih organa tražimo da se ovaj i slični događaji tretiraju s potpunom ozbiljnošću i punim profesionalizmom. Imajući u vidu da su u ovom entitetu počinjeni teški zločini i genocid nad našim narodom, svaka prijetnja za povratnike predstavlja i direktnu opasnost, Činjenica da su prijetnje upućene imamu, koji u svojoj misiji propagira plemenite vrijednosti, daje ovom događaju posebnu dimenziju i smatramo ga kao atak na sve imame i Islamsku zajednicu.

Dvanaest grupa bosanskih hadžija koji već treći dan borave u Medini danas su posjetili njene znamenitosti, među kojima i brdo Uhud, gdje se 625. godine odigrao historijski vojni okršaj između tadašnje male muslimanske zajednice u Medini i mekkanskih mnogobožaca. O toku ove bitke hadžijama je govorio dr. Ahmed Adilović, muftija travnički: ''Razlika između Bedra i Uhuda je u tome što su muslimani prvi put u potpunosti slušali Allaha i Poslanika i primijenili ono što je traženo. Zato je na Bedru izvojevana pobjeda. Na ovome brdu, na kojem su bili strijelci, pedesetak ashaba koje je rasporedio Poslanik a.s. nisu poslušali njegovu direktivu. Početak te bitke bio je u njihovu korist i bili su pred pobjedom, ali su onda strijelci napustili položaje bez naređenja, misleći da je bitka završena. Potom je Halid ibn Velid koji je u to vrijeme bio na mušričkoj strani, svojom konjicom zaobišao ovo brdo, napao s leđa i nanio poraz.'' Bitka na Uhudu uz prisjećanje traži i razmišljanje. Muftija Adilović izdvojio je centralnu poruku: ''Uhud je izgubljen samo zbog jedne neposlušnosti. Zato trebamo pripaziti šta od nas traže Allah i Njegov Poslanik. Moramo znati i da se ne može biti nepobjedivo. Allah je dao i pobjede i poraze. Poslije Uhuda, ashabi su uzeli pouku i nikada više nisu pretrpjeli poraz'' - podsjetio je Adilović.     Nakon njegovog obraćanja mikrofon je dobio Mustafa Isaković, mladi interpretator duhovne muzike koji ove godine po prvi put boravi na hadžu. On je proučio kasidu Devet heroja, pobrojivši imena svih devet dobitnika Ordena heroja oslobodilačkog rata, najvećeg ratnog priznanja. Nevresa Ičić iz Bosanske Krupe na poseban način doživjela je ovu interpretaciju: ''Bilo je jako emotivno. Pogotovo za mene jer u porodici imam šehida i dolazim iz Krajine, odakle je general Izet Nanić.'' Nurudina Agović također je prokomentarisala Isakovićevu izvedbu: ''Spominjanje naših heroja na Uhudu me pozitivno iznenadilo. Udvostričile su se naše emocije i svaka čast organizatoru zbog toga.'' Bahrudin Beširević iz Cazina nekadašnji je pripadnik Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Doživljaj na Uhudu smatra nezaboravnim: ''Ne može se opisati ovo osjećanje. I ja sam učesnik odbrane od agresije kao pripadnik Petog korpusa, zato sam uzbuđen i teško govorim. Mnogi ne znaju šta znači naša zastava i naša država Bosna i Hercegovina. Poželio bih da ovome prisustvuju. To je nešto nezaboravno. Šehidi su naša dužnost.'' Hajrudin Ćuprija iz Sarajeva obradovan je prizorom bosanske zastave na Uhudu: ''Hvala Bogu jer sam musliman i hvala Mu jer sam bosanski musliman. Poseban je osjećaj znati da imamo svoje gazije koji su davali svoje šehide poput učesnika Bedra i Uhuda. Sretan sam jer se ovdje čuju imena naših heroja. Srce je kao planina kada se ovdje vidi naša zastava. To je predivan osjećaj. Hafiz Ahmed Omerkić je peti put u Medini, ali nije mogao prikriti ushićenje jučerašnjim programom na Uhudu: ''Kada sam čuo Devet heroja ispod Uhuda, poželio sam da svi krenemo njihovim putem, ali da za razliku od njih kojih se danas sjećamo, mi budemo živi pobjednici. Nevjerovatne su moje impresije. Iz dana u dan se povećava ljubav i raste iman. Bosanske hadžije su istinski muslimani. Hafiz Omerkić prokomentarisao je i uslove u kojima borave bh. hadžije: ''Kada smo došli u hotel dočekani smo jako lijepo. Organizatori su nam stavili podsjetnike i hadise u hotelu. Osjeti se olakšanje i rahatluk. Pritužbe su neistinite, jer je organizacija dobra.'' Hadžije iz zeničkog muftijstva koji su jutros doputovali u Medinu već su boravili u Haremu Poslanikove džamije. U međuvremenu su doputovale hadžije s letova 7. i 8., a dva leta planirana su još u 22:15 i 22:30. U posljednjem desetom avionu koji je planiran za večeras, putovaće drugi dio hadžija Sarajevskog muftijstva i sve ovogodišnje hadžije Mostarskog muftijstva.

Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica će dodijeliti građevinski materijal za 12 povratničkih porodica u Kotor Varošu, na temelju provedenog javnog poziva.

U povodu sve učestalijih prijetnji upućenih imamima na području RS Glavni odbor Udruženja ilmijje izdao je saopćenje za javnost u kojem se navodi:

Manifestacija "Odbrana BiH - Igman 2019", koja se tradicionalno organizira u znak sjećanja na šehide i poginule borce, ali i sve koji su branili državu BiH, bit će održana 1. i 2. augusta.

Vjersko-kulturna manifestacija “500 godina tekije u Konjević Polju” bit će održana od 2. do 4. augusta 2019. godine.