U novom izdanju Preporoda od 15. septembra čitajte:                                                 INTERVJU „Nema kvalitetnih iskoraka u bošnjačkoj politici“, ističe prof. Šaćir Filandra POGLEDI Šta je muslimanski svijet? GODIŠNJICE Sjećanje na naše velikane Ahmeda Smajlovića i Nijaza Šukrića HIFZ Zenica: Novi hafiz Malik Memić ZAJEDNICA Islamska zajednica kao primjer saradnje EU i vjerskih zajednica Sporazum o saradnji Islamske zajednice i Jevrejske zajednice u BiH Pozitivni efekti Kurbanske akcije će se osjećati cijelu godinu UVODNIK „Allah je s nama“ PITANJA I ODGOVORI Da li je dozvoljeno držati mačku kao kućnog ljubimca? KOLUMNE Fikret Karčić – UN: Počinjen genocid u Myanmaru Meho Šljivo: Zaklanjanje za islam i zaklinjanje islamom DUHOVNOST Vrijednost muharrema i petka Potražite još mnogo informativno-edukativnih sadržaja u novom printanom izdanju Preporoda, kojeg možete nabaviti na trafikama u vašem gradu. Pozovite nas na broj tel. +387 33 236 493 i postanite član porodice pretplatnika Preporoda. Pratite nas na Facebook i Twiter stranici. Obnovite na vrijeme pretplatu za 2018. godinu slanjem prijave na e-mail adresu preporodpretplata@gmail.com Čitajmo Preporod, budimo preporod.

Danas je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu počelo trinaesto po redu takmičenje u hifzu

O zekatu na poljoprivredne proizvode, stoku i trgovačku robu održan je okrugli sto u GHB biblioteci. Okrugli sto je podijeljen na tri zasebne sesije a organizovali su ga Uprava za vjerske poslove i Ured za zekat. Okrugli sto je organizovan na inicijativu Vijeća muftija koji je pokrovitelj ovog naučnog rada.

Danas je u Sarajevu pod pokroviteljstvom Vijeća muftija IZ u BiH održan Okrugli sto pod nazivom „Zekat na poljoprivredne proizvode, stoku i trgovačku robu“. Uvodnim riječima pristunim učesnicima obratio se reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović čije obraćanje prenosimo u cijelosti:

Centralna novogodišnja svečanost Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini održana je u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu, poslije podne-namaza.

Šta je izazov? Odakle dolazi?  Kako  ga  definirati?Zašto se  teško  boriti  sa  suvremenim  izazovima?

Sarajevo, 10. septembar 2018. (MINA) - Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović je povodom nastupanja nove 1440. hidžretske godine uputio čestitku muslimanima u BiH i dijaspori u kojoj se kaže: U ime Allaha Milostivog, Samilosnog! – Draga braćo i sestre, - Muslimani u Bosni i Hercegovini i svijetu večeras sa zalaskom sunca dočekuju novu 1440. godinu prema hidžretskom kalendaru. Prisjećanje je to i na veliki događaj iz historije islama kada je posljednji Božiji poslanik morao utočište iz paganske Mekek potražiti u malom gradiću Jesribu, budućoj Medini. Poslanik, a.s., je putem hidžre krenuo u potrazi za slobodom i pravdom podsjećajući nas sve da napretka za pojedinca ali ni za zajednicu nema u društvu koje na ovim principima ne počiva.  Kada je svoj dom napustio izbjegavajući sukob s onima koji su silom pokušavali ugasiti Allahovo svjetlo na Zemlji stigao u Medinu, sagradio je džamiju kao simbol duhovnog jedinstva i pobratimo muhadžire (iseljenike iz Meke) i ensarije (one koji su im u Medini iskazali dobrodošlicu). Tim svojim postupkom nas je za sva vremena podučio da pozivanje na ideale nema nikakve vrijednosti ukoliko se oni ne materijaliziraju u našoj društvenoj realnosti. Muslimani su kroz stoljeća u postupcima ashaba, prijatelja i pratioca plemenitog Poslanika, nalazili inspiraciju i uzor kao i u njegovom sunnetu i praksi. I kao što su se ugledali na spremnost muhadžira da ostave svoj dom radi Istine, isto tako su u spremnosti ensarija da sa svojom braćom podijele sve što su imali vidjeli ništa manji dokaz vjere i požrtvovanosti. Danas su oko nas ponovo neki novi muhadžiri koji traže svoje ensarije, traže one koji će pokazati ljudskost i solidarnost. Ali koliko je ta solidarnost potrebna njima toliko je, ako ne i više, potrebna nama da bismo sačuvali svoju čovječnost i svoju vjeru. Uzvišen nas podjednako iskušava i dobrom i zlom. I pitanje je ko je od nas na većoj kušnji. Da li oni koji su prinuđeni tražiti našu pomoć ili mi koji kalkulišemo oko svoje spremnosti da pomognemo. Zato se nadam da će prisjećanje na hidžru i početak nove godine biti prilika da obnovimo svoj zavjet na slijeđenje Poslanika koji je kao Milost poslan svjetovima. Ovom prilikom svim muslimanima i muslimankama u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i bošnjačkoj dijaspori, svim imamima i uposlenicima Islamske zajednice čestitam Novu 1440. hidžretsku godinu uz želju da svima bude sretna i berićetna i moleći Allaha dž. š. da muslimanima podari slogu, da ujedini njihova srca u dobru, da našu Zajednicu učvrsti u napretku, da našu Domovinu čuva u blagostanju i miru, i da svim ljudima ukaže na put sreće i uspjeha, stoji na kraju čestitke reisu-l-uleme Kavazović.

 Švedska književnica i novinarka Elisabet Osbrink rođena je 1965. godine u Geteborgu. Do sad je objavila tri knjige, sve nominovane za nagradu “August”, koja joj je dodjeljena 2011. za djelo A u Vinervaldu drveće još stoji. Dobitnica je i drugih prestižnih priznanja. Elisabet Osbrink radila je kao urednica i reporter na švedskoj televiziji SVT, a redovno piše i u dnevnim novinama Dagens niheter. U maju 2017. postala je predsednica švedskog PEN-a. Januar 1947. Evropa je u ruševinama. Čak ni sati ne pokazuju više tačno vrijeme, zbog problema sa strujom. Elisabet Osbrink uzima taj vremenski haos kao polaznu tačku s koje, hronološkim redom, prati dešavanja koja će 1947. učiniti manje anonimnom, značajnijom za budućnost svijeta. U centru je nekoliko velikih tema: nastanak neonacizma, sudbina jevrejskih izbeglica, palestinsko pitanje, podjela Indije. Historijski događaji protkani su drugim, ličnijim pričama – u kratkim bilješkama, pratimo živote Simon de Bovoar, Diora, Džordža Orvela, Bili Holidej, Prima Levija, Tomasa Mana... Mjesec po mjesec autorka ispisuje hroniku 1947. godine, koja je nosila u sebi otvorene rane Drugog svjetskog rata i koncentriše se na ljudske patnje, posebno na sudbinu Jevreja, gdje se njena lična priča ukršta sa svjetskom historijom. Zahvaljujući prevashodno djelovima koje autorka ispisuje na ličniji i emotivniji način, ovaj historijski esej čita se kao roman. Na svakoj stranici nalazimo podsticaj da saznamo još više, vezujemo se za likove i događaje, suosećamo sa protagonistima i sve vrijeme imamo utisak da se nalazimo usred “žive materije”, duboko ljudske, čak i kad se radi o politici na najvišem nivou. Lahko nas prožimaju ideje i atmosfera epohe. Godina 1947. postaje jedno opipljivo juče.

Hamdija ef. Kovačević, rođen 1972. godine u Bužimu, od augusta 2013. godine radi u džematu Todorovo, Medžlis Velika Kladuša, a prije toga radio je 15 godina u džematu Vrhovska, Medžlis Bužim. Ukratko o džematu Todorovo. Todorovo broji 540 domaćinstava i spada u veće džemate na području Medžlisa Velike Kladuše. Mektebska pouka se odvija redovno i upis djece je u porastu svake godine, do sad smo imali redovne hatma-dove svake godine i u tim generacijama jednu grupu odraslih džematlija koji su uspješno naučili kur’ansko pismo. U rekonstrukciju i uređenje džamije, vakufske kuće i harema džamije uložili smo oko 130 hiljada KM. Ovo su samo neki podaci koji govore o aktivnostima u džematu Todorovo i njegovih džematlija. Koji porok je najviše prisutan kod stanovništva BiH? U ovom poslijeratnom vremenu u Bosni i Hercegovini su primjetne mnoge pošasti i poroci kao što su alkohol, kocka, nemoral itd. U mnogim selima ili, uvjetno kazano, džematima može se naći nekoliko većih ili manjih trgovina gdje se sasvim normalno prodaju mnoge vrste alkoholnih pića, a, nažalost, ima i dosta onih koji to konzumiraju iz naših džemata. Širenju ovog poroka doprinose i javni medij koji reklamiraju alkohol kao prehrambeni artikl, što su neki sa slabim imanom i prihvatili pa ga nažalost konzumiraju često. Stoga je prisutna upotreba i konzumiranje alkohola na određenim javnim skupovima, manifestacijama, svadbama itd. Ono što radimo i u čemu ćemo ustrajati jeste odgoj mladih generacija u okvirima Kur’ana i Sunneta kroz mektebsku pouku, što je najbolji način da preventivno djelujemo na omladinu koja, ako Bog da, treba i mora da bude daleko od ovih poroka kao što su alkohol, kocka, razgolićenost, nemoral itd. Da ova metoda rada može biti itekako uspješna govori činjenica da u džematu Todorovo ima dosta omladine koji mogu biti uzor kada su u pitanju ovi poroci, jer su oni daleko od njih u njihovom životu. Je li iščezla tradicija obilaska džematlija po kućama? Džemat Todorovo spada u starije džemate na području medžlisa Velike Kladuša, tj. datira iz Osmanskog perioda i po onome što sam čuo od starijih kolega, koji su radili u ovom džematu a i od džematlija, običaj i tradicija obilaska džematlija u tim davnim vremenima je bila prisutna i nije prestala do dan-danas. Tako i ja imam običaj zijaretiti džematlije raznim prilikama i povodima, kao što je u pitanju smrtni slučaj u porodici, ženidba, udaja, rođenje djeteta, obilazak bolesnika itd. Svakako da bude i neobaveznih druženja, sijela, posebno u zimskom periodu gdje su noći duže i ima više vremena za druženje sa džematlijama uz koristan razgovor.

Naše džematlije uvijek iznenađuju javnost svojim načinom ispoljavanja dobročinstva prema vakufu i široj zajednici, a ovaj put to je uradio džemat Vrhpolje koji je poznat široj društvenoj zajednici po svojim društveno-humanitarnim akcijama U džematu Vrhpolje, Medžlis Sanski Most, 24. jula upriličena je svečanost u povodu dodjele vakufnama džematlijama koji su učestvovali u rekonstrukciji džamije i džamijskih objekata. Prema riječima moderatora programa Nevres-ef. Softića ova svečanost se ne bi razlikovala od brojnih drugih, koje se održavaju širom domovine gdje džematlije svojim prilozima grade i održavaju džamije, da nije specifičan način realizacije vakufske akcije. Džemat vakifa Naime, nakon što je imam džamije Enes-ef. Pašalić izrazio želju za rekonstrukcijom džamije, džematlija Ismet Hodžić je predložio da, umjesto klasičnog prikupljanja novca, svako ko je zainteresiran donira hiljadu maraka. Na početku je bila namjera da se obnovi samo fasada, ali akcija je rezultirala kompletnom obnovom džamije. “Bio sam skeptičan. To je veliki iznos i, pored toga, pitao sam se koliko ljudi će se javiti. Rezultat je bio nevjerovatan. Prvog petka imali smo petnaest hiljada. Jedan džematlija mi je kazao da, nakon što je čuo za odluku, rekao sam sebi da je to previše novca, a kasnije mi je kazao da bi se kajao cijeli život da nije učestvovao. Naravno, pored ovih vakifa bilo je i drugih donacija manje vrijednosti koje su nam jednako značajne, jer pokazuju naš duh jedinstva i da sve džematlije džamiju osjećaju svojom, brinu se o njoj i smatraju je svojom drugom kućom“, kazao je efendija Pašalić. U roku od godine dana preko sedamdeset vakifa se javilo i doniralo traženi iznos. Džamija je prvi put napravljena 1938. godine. Otvorena je  1958, a nova džamija, napravljena 1991. nije dočekala otvorenje zbog rata sve do 2000. godine, kada je otvorena s mnogo nedostataka tako da je bila prijeka potreba za temeljnom rekonstrukcijom. Nakon ove akcije unutrašnjost džamije je ukrašena prelijepom kaligrafijom i ornamentikom, postavljena je toplotna izolacija, promijenjen je krov, munara je kompletno renovirana, a ugrađena je i treća šerefa. Također, renovirani harem je dobio poseban izgled. Džemat Vrhpolje je vrlo aktivan na svim poljima, a 2003. godine imao je najuspješniji mekteb na nivou Rijaseta. Džemat je uspješan i u sakupljanju zekata i vitara, tako da je 2010. godine pohvaljen na sjednici Rijaseta. Džemat dobročinstva Na svečanosti su prozvana 75 vakifa, među kojima je bilo pojedinaca, porodica, starih i mladih generacija, među kojima je bilo i onih koji su se odazvali na akciju iz dijaspore. Svim vakifima, pored vakufname, uručen je i završni račun kojeg su pripremili mutevelija Šefik Baltić i blagajnik Arif Kadirić. Pored uručenih zahvalnica članovima građevinskog odbora, predsjednik Mjesne zajednice Ismet Salešević je uručio plaketu i poseban poklon imamu Enes-ef. Pašaliću. Svečanosti je prisustvovao i Faris Hasanbegović, načelnik Općine Sanski Most koja je također dala svoj doprinos u rekonstrukciji džamije. Prisutnima se obratio Mirza-ef. Žerić koji je čestitao imamu i džematu na jedinstvenoj akciji te istakao dobročinstvo Vrhpoljčana. Inače, ovaj džemat je specifičan i po tome što pomaže drugim džematima i pojedincima koji su u stanju humanitarne i socijalne potrebe. “Efendija Pašalić, koji je ovdje na službi od 2000. godine, jedan je od uzora u našem medžlisu, a ovime je pokazao da mogu biti uspješne akcije koje na prvi pogled izgledaju nemoguće. Ovo je rezultat kada imate dobrog imama i dobre džematlije. Ovo me sve podsjeća na doživljaj prijatelja koji mi je ispričao svoje sjećanje na djetinjstvo i babu koji je trebao izgraditi porodičnu kuću, nakon što je tadašnja bila trošna i pred raspadom. Kaže da su srušili tu staru kuću i stanovali su kod amidže. Izgradili su novu do krova i kada su trebali kupiti crijep, babo se vratio kući iz džamije i kazao majci da je pare od crijepa dao za džamijsku akciju. Prijatelj se sjeća da je on zajedno s ostalom djecom počeo da plače, jer su znali da ne mogu skupiti novac da do zime pokriju kuću. Tada je babo kazao: ‘Danas se džamija pravi, i danas je prilika da budem vakif i Bog zna hoće li mi se ikada više takva prilika ukazati’. Prijatelj je kazao da je nakon toga Allah dao nafaku odakle se nisu ni nadali. Napravili su kuću i uselili se do zime, a njegov babo je otišao s ovog svijeta kao vakif“, kazao je u svom obraćanju efendija Žerić. Gost svečanosti bio je Nezim Halilović Muderris, šef Ureda za hadž i umru, koji je u prepoznatljivom stilu prisutne dojmio svojim vazom, u kojem je, između ostaloga, istakao da ono što čini jedan džemat nije građevina, već obavljanje namaza i drugih ibadeta u džamiji. Muderris je održao vaz i na obližnjem šehidskom mezarju gdje su se okupljeni sjetili dovom i Fatihom svih šehida i poginulih u zadnjoj agresiji na BiH. Za sve prisutne priređen je ručak i druženje na Galaji, gdje se održava manifestacija u znak sjećanja na dvije stotine pripradnika Patriotske lige koji su pružili otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju u maju i junu 1992. godine, zarobili nekoliko neprijatelja te došli do slobodne teritorije.

Ona ima svoj historijski put dug tri decenije, pun rana, koje će na svojevrstan način svjedočiti period agresije na Bosnu i Hercegovinu. S obzirom da se radi o malom, ali vrijednom, džematu, koji je prije agresije brojao 130, a danas svega 60-ak domaćinstava, proces obnove džamije trajao je duže, pogotovo što je projekat koštao oko pola miliona KM. Program otvorenja džamije bio je dobro posjećen, ne samo od džematlija domaćina među koje se svrstavaju i oni što stigoše svojim kućama iz dijaspore, već i od musafira koji su došli iz više mjesta sa područja Bosne i Hercegovine, kao što su Gračanica, Tešanj, Gradačac, Prijedor, Sanski Most itd. Svi skupa željeli su izraziti podršku vrijednom imamu hafizu Muharem ef. Šeperoviću, džematlijama i džematu, kojeg još čine Kevljani i Srednji Jakupovići. Sjećanje na vrijeme progona Poslije ašereta kojeg je proučio Said ef. Toromanović, s čime je otpočeo programski dio ceremonije, auditoriju se obratio imam domaćin hafiz Muharem ef. Šeperović. Osim riječi dobrodošlice, retrospektivno je predstavio džemat, posebno naglasivši imame koji su u njemu službovali i svojim radom doprinijeli njegovom razvoju i prosperitetu, u duhovnom i materijalnom pogledu. Dalje je o putu izgradnje prve džamije i njenog obnavljanja govorio u ime predsjednika džematskog odbora Zijada Hadžića njegov sin Senad. On je naglasio da je izgradnja džamije u Hadžićima otpočela 1988. da su je dušmani, skoro dovršenu, devastirali početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992., da su od nje ostali samo zidovi i da je njena obnova pokrenuta 2000. godine. Glavni imam Medžlisa u Kozarac Amir ef. Mahić je u svom obraćanju pohvalio ustrajnost džematlija džemata Hadžići što su se vratili na svoja ognjišta, izgradili svoje kuće, džamiju i zahvalio se glavnom imamu Medžlisa Gračanica Smaji ef. Džafiću i džematlijama što su došli da se vide sa Kozarčanima kojima su jedno vrijeme tokom njihovog izgnanstva bili domaćini. Bihaćki muftija Hasan ef. Makić, koji je iskusio strahote i patnje prijedorskih logora, naglasio je kako su Bošnjaci Prijedora i Kozarca, bez obzira na proživljeno, ostali dosljedni islamu i kako će džamija u Hadžićima, uz Božiju pomoć, doprinijeti duhovnom napretku džematlija iz Hadžića, Kevljana i Srednjih Jakupovića. Izaslanik reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića tuzlanski muftija Vahid ef. Fazlović je u nadahnutoj besjedi podsjetio da je prva polovica mjeseca jula za Bošnjake u istočnom dijelu Bosne bila genocidna, a za Prijedorčane i Kozarčane druga, da se to mora pamtiti, prenositi na buduća pokoljenja gdje god se rađala i živjela, te dalje govorio o džamiji kao dinskoj kući koja mora odgojno djelovati, biti u srcu svakog muslimana i mjesto gdje musliman mora ostaviti pečat svoga vjerovanja. Potom je predsjednik džematskog odbora Zijad Hadžić uručio umjetničke slike džamije u Hadžićima bihaćkom i tuzlanskom muftiji, te zahvalnice Nurović Melihi i Melkić Enesu, kao znak poštovanja i zahvalnosti. Učenjem ašereta (Ajdin ef. Hrnjić) i dove (bihaćki muftija Hasan ef. Makić) završen je prvi dio svečanosti prožet savjetima, poučnim primjerima i ilahijama u izvođenju članova hora imama MIZ-e Kozarac. Cijeneći da je džematlija Dijaz Hadžić sa suprugom Remizom do svečanosti bio jedan od vodećih vakifa za džamiju i da je na dan otvorenja džamije ponudio dodatni ulog za džamiju u iznosu od 10.000,00 KM građevinski i džematski odbor su se složili da ovaj džematlija otvori džamiju. Tim činom Dijaz Hadžić će ostati upamćen i dijelom historijata lijepe džamije u Hadžićima. O uspjehu džematlija Među više prisutnih imama na svečanosti svojom pojavom se uočavao prijašnji imam džemata Hadžići Adil ef. Solo. Iako u 82. godini života i sa jedanaest i po mjeseci preživjelih u logoru, nije ga karakterisala iznemoglost već lahkoća pokreta i spremnost na razgovor. O džematu i džematlijama, koje je predvodio sedam godina i Bog zna koliko bi još da agresor ne učini progon i ubistva, Adil ef. je kazao: „Ponosan sam na džematlije s kojima sam radio 7 godina i na uspjeh kojeg su ostvarili zajedništvom, vjerom u Allaha, dž.š., iskrenim nijjetom. Nisu se pokolebali kad se trebalo vratiti svojim topracima, početi iznova živjeti i krenuti u akciju izgradnje džamije. Malobrojnost ih nije omela da postignu cilj i pokažu da se slogom dosežu veliki rezultati“.

(Mevlida Serdarević: Priče i legende bošnjačkih porodica – Mehmedbašići iz Stoca,  Sarajevo, 2018. str. 206 ) Bosanskohercegovački historičari se rijetko bave istraživanjem historijata naših porodica, a još rjeđe historijom bošnjačkih starosjedilačkih rodova, uglavnom zbog nedostatka pisanih izvora. Zbog toga knjiga Priče i legende bošnjačkih porodica – Mehmedbašići iz Stoca Mevlide Serdarević predstavlja zanimljiv pristup obradi ove tematike za koju je, osim pisanih činjenica objavljenih u historiografskoj literaturi i dostupnih pisanih izvora , koristila priče i legende koje su sačuvane među Mehmedbašićima . Za knjige koje su napisane na ovaj način, odnosno koje su napisane kombinacijom podataka dostupnih u literaturu i sačuvanih sjećanja članova neke porodice historičari kažu da nisu historiografija, ali da svojim sadržajem i tematikom mogu poslužiti kao polazna osnova za izučavanje bošnjačke prošlosti i islamske tradicije na našim prostorima. Nedavno je u Bošnjačkom institutu u Sarajevu i u haremu Podgradske (Ćuprijske) džamije u Stocu brojnim posjetiteljima predstavljena knjiga Priče i legende bošnjačkih porodica – Mehmedbašići iz Stoca. Ovo nije priča samo o Mehmedbašićima nego i o gradu Stocu, njegovom urbanom razvoju, o tome kako se tu nekad živjelo i poslovalo, te o drugim porodicama s kojima su pripadnici ovog roda bili povezani rodbinskim ili poslovnim vezama, pa možemo reći da je ovo knjiga i o stolačkim Bošnjacima. Mehmedbašići su stararosjedilački stolački rod koji ima korijenje još u srednjovjekovnoj Bosni, a njegovi su članovi u Stocu i okolini stalno prisutni od perioda osmanske uprave pa sve do danas. Pripadnici ovog roda bile su veoma ugledne i dobrostojeće porodice čiji su se članovi najviše bavili trgovinom, posjedovali su i zemlju, a mnogi od njih su završili i visoke škole. U knjizi su detaljno navedeni podaci iz, za sada dostupne literature, o njihovim posjedima, imovnom stanju, kućama, o vakufima i vakifima, od prvog hadži Mehmeda do posljednje Habibe Mehmedbašić. Navedene su i sve priče i legende koje su sačuvane među Mehmedbašićima, pa čak i anegdote koje su se prepričavale iz generacije u generaciju. Navedeni su svi Mehmedbašići koji su bili alimi, oni koji se spominju u literaturi i novinama, koliko ih je i kako bilo obrazovanih, gdje su bili zaposleni, te oni koji su bili aktivni u gradskoj upravi i kulturno-umjetničkim društvima. Mehmedbašići iz Stoca po svom doprinosu cjelokupnom kulturnom i urbanom razvoju svoga grada zaslužuju jednu ovako zanimljivu knjigu, iako su tu živjele i druge porodice kao i znameniti Bošnjaci koji su, također, svojim djelovanjem na kulturnom polju i uvakufljivanjem svoje imovine za opća dobra ostavili traga u razvoju stolačke čaršije. Nastanak ove knjige znatno je olakšala pisana ostavština Fatime Mehmedbašić, rođene Zubčević. (Trebinje, 1921- Stolac, 2008) u kojoj su zapisane sve činjenica o ovom rodu i rodoslov koji je autorici Serdarević omogućio da prati njegov historijat od rodonačelnika, najstarijeg pretka Mehmeda Ćelebije do današnjih dana. Zahvaljujući Fatiminoj pisanoj ostavštini, podacima u historiografskoj literaturi i novinama, te Mehmedbašićima kazivačima Mevlida Serdarević je uspjela ispričati veoma zanimljivu priču koja je iziskivala dosta strpljenja, jer je trebalo sve rodovske i familijarne „niti“ povezati, a uz to priču iznijeti pregledno. Prije nego što će početi priču o rodu Mehmedbašića, autorica čitatelje prvo uvodi u sam grad Stalac, pa tako saznajemo da je područje ovog grada i njegove okoline, zbog svog pogodnog geografskog položaja i povoljne klime, uvijek bilo mjesto za ugodno življenje. O tome sjedoče materijalni ostaci koji se odnose na oko 3500 godina i koji svjedoče da su na ovom prostoru od najstarijih vremena živjeli i smjenjivali se pripadnici različitih naroda, od Japoda, Rimljana, Ilira do Slavena i formiranja, pa nekoliko stoljeća kasnije propasti rednjovjekovne države Bosne. Nakon propasti Bosanske države i dolaskom Osmanija na naše prostore, pored brojnih promjena, postepeno se odvijala i islamizacija jednog dijela domaćeg stanovništva. Historičari osmanisti navode da je u Stocu islamizacija bila najizraženija u 16. stoljeću i da su centralni dijelovi naselje od tada počeli poprimati izgled karakterističan za orijentalne kasabe, jer su u gradskim čaršijama muslimani Bošnjacii bili u većini. Historičari, isto tako, navode da su u Stocu, kao i u većini bosanskih kasaba koje su se formirale nakon osmanskog osvajanja, stalno živjeli pripadnici različitih religija i da su svi oni zajednički doprininosili da ovaj hercegovački biser na rijeci Bregavi bude mjesto potaman za sve njegove žitelje, pripadnike svih naroda i svih vjera. Autorica nije bila u prilici da istražuje i opisuje sve stolačke starosjedilačke bošnjačke rodove, ali je željela da predstavljanjem bar jednog čitateljstvu pokaže kakav je bio njihov način življenja, privrjeđivanja, ponašanja, kakvi su bili porodični i drugi odnosi, te koliko su doprinijeli razvoju stolačke čaršije. Kakvi su bili uloga i značaj Bošnjaka i islama u njegovom urbanom razvoju i kulturi življenja od perioda nakon osmanskih osvajanja ovih prostora nakon što je jedan dio njegovih stanovnika prihvatio islam svakako zavrjeđuju da budu detaljno istraženi i objašnjeni. Tu svakako spadaju i istraživanja priča i legendi stolačkih Bošnjaka kao i historijat stolačkih bošnjačkih porodica. Zato autorica u Predgovoru ove knjige navodi: „Neka ostane zapisano radi svjedočenja o vremenu i ljudima kojih gotovo više i nema u Stocu.“ Sam tekst knjige je obogaćen faksimilima sačuvanih porodičnih dokumenata, fotografijama stolačke čaršije, porodičnih kuća Mehmedbašića i fotografijama iz porodičnih albuma starih i mladih Mehmedbašića. Među dokumentima su i faksimili vasijetname prvog vakifa hadži Mehmeda iz 1734. godine i ugovor o darovanju iz 1984. godine kojim Habiba Mehmedbašić, rođena Behmen, hudovica hadži Junuzage daruje Islamskoj zajednici u Stocu kuću sa kućištem, pašnjak sa kućom, put, livadu „Biljka“ i oranicu „Lugovi“. U prilogu je rodoslov, porodično stablo stolačkih Mehmedbašića u kojem su ravnopravno navedeni i muški i ženski potomci. Umjesto pogovora objavljeno je „Sjećanje“ Mahmuda (Ibrahim) Mehmedbašića u kojem je opisao svoje odrastanje u Stocu nakon Drugog svjetskog rata. Na kraju knjige su popisi: korištena iteratura, kazivači, vlasnici dokumentacije i fotografija, manje poznate riječi, geografske oznake, porodična i lična imena i sažetak na engleskom jeziku. Fotografije i navedeni prilozi dosta doprinose kvalitetu, ali i ljepoti same knjige koja je objavljena u izdavačkoj kući „Art 7“, a štampana u štampariji „Dobra knjiga“.

U četvrtak 06.9.2018.godine u prostorijama Muftijstva banjalučkog je održana konstituirajuća sjednica Muftijstva. Sjednicom je predsjedavao muftija banjalučki dr. Osman-ef. Kozlić. Na sjednici su prisustvovali mr. Muris-ef. Spahić, rukovodilac službe za vjerske poslove i obrazovanje i Nermin Mujkanović dipl.ecc., rukovodilac službe za pravne, administrativne, finansijske i ekonomske poslove.

Medžlis Islamske zajednice Sarajevo ima čast ugostiti dr. Muhammed Ratib En-Nabulsija, učenjaka, alima i istaknutog daiju iz Sirije, u periodu od 10. do 20. septembra 2018. godine. U navedenom periodu, dr. En-Nabulsi će imati nekoliko susreta sa imamima, vjeroučiteljima, te velikodostojnicima Islamske zajednice.

U džamiji džemata Voloder u Bosanskoj Otoci, koji pripada Medžlisu Islamske zajednice u Bosanskoj Krupi, 14. jula 2018. ili 01. zu-l-kadeta 1439. hidžretske godine priređena je svečanost s kojom je mladi Otočanin Elmir Kadić i zvanično promovisan u hafiza Časnog Kur’ana. S povodom Radost i uživanje nakon svakog naučenog ajeta  Možeš li nam nešto reći o tvojim počecima druženja s Kur’anom? Moj rani vjerski odgoj je usko vezan za viteški grad Bužim u kojem sam provodeći svoje djetinjstvo pohađao mektebsku nastavu kod imama centralne bužimske džamije Senada ef. Aljića. Učenje arapskog pisma sam započeo sa 7 godina da bi svoju prvu hatmu Kur’ana zajedno sa ostalim polaznicima moje mektebske generacije proučio kada sam navršio 11 godina. Zasigurno ovaj je faktor možda i najbitniji da se u jednom mladiću usadi ljubav prema učenju Kur’ana i druženju sa njim. Šta te i kada inspirisalo da počneš s hifzom Časnog Kur’ana? Nakon što sam akademske 2009/2010. godine primljen na Fakultet političkih nauka u Sarajevu moj studentski život započinje u Studentskom naselju „Bjelave“ u kome sam kroz institucije Islamske zajednice na nagovor svojih kolega najprije započeo učenje Kur’ana po tedžvidskim pravila, a zatim sam na tim halkama Kur’ana čuo za hadis Božijeg Poslanika, s.a.v.s. „da onaj ko god bude čitao Kur’an, pamtio ga i sprovodio u praksu, njegovim roditeljima će se na Sudnjem danu staviti kruna koja će sijati poput Sunca i bit će ogrnuti plaštom čija će ljepota nadmašiti čitav dunjaluk. Upitat će: „Zašto nam je dato ovo?“ Reći će im se: „Zbog toga što je vaše dijete naučilo Kur’an.“ Ovaj hadis je prvi simptom koji je u meni probudio želju za hifzom Kur’ana. Kako je bilo na početku i ko ti je posebno pomogao tokom hifza? Iako možda u samome početku nisam bio svjestan težine zadatka kojeg sam postavio prema sebi ta moja želja za pamćenjem Kur’ana naišla je na oduševljenje mojih kolega iz doma koji su mi bili najveća podrška u toj početnoj fazi. Sjećam se da su upravo oni bili ti koji su me preslušavali naučene ajete, stranice i Kur’anske sure. Nedugo zatim sam upoznao svog prvog muhaffiza, hfz. Damira Gičevića, koji je svojim odgojnim metodama u meni usadio još veću ljubav prema Kur’anu , kako samome hifzu tako i razmišljanju o Kur’anu, a zatim i sprovođenju propisa Kur’ana u život. Početak memorisanja Kur’ana je nosio sa sobom jednu težinu, ali istovremeno radost i uživanje nakon svakog naučenog ajeta. Ono što me, također, potpomoglo na ovome putu jeste rekreativno bavljenje sportom. Uz svakodnevno trčanje, koje sam imao običaj praktikovati u Atletskom centru Koševo, slušao sam Kur’an i na taj način u podsvijesti sam kroz melodiju učača Mišarija al-Afasija pamtio ajete i sure koje sam slušao. Često se znam našaliti da sam zadnji džuz Kur’ana naučio trčeći. Da li je bilo teško, uz dva potpuno različita studija, učiti i Kur’an napamet? Jedna od mojih životnih prekretnica jeste da kao stipendista države Kraljevina Saudijska Arabija 2013. godine bivam primljen na Institut za arapski jezik na Univerzitetu Qassim. Zasigurno mogu reći da je to ono što mi je uveliko olakšalo najprije razumijevanje, a zatim i hifz Kur’ana. Nakon završetka arapskog jezika 2015. godine na istom Univerzitetu sam upisao Fakultet islamskog prava koji je u konačnosti postao još jedna spona na putu učenja Kur’ana. S druge strane ostala je velika obaveza prema mojim roditeljima koji su mi najveća podrška tokom cijelog života da završim master studij na Fakultetu političkih nauka. U tim trenucima oni su mi bili najveća inspiracija i motivacija da ne odustanem niti od svojih prvobitno zacrtanih ciljeva. Hvala Allahu i taj segment mog života bi trebao da se upotpuni u skorijem periodu. Trenutno sam u fazi pisanja naučnog-istraživačkog rada u oblasti međunarodnih odnosa. Koliko si vremena učio hifz i da li je bilo teškoća? Učenje hifza mogu podijeliti u dvije faze. Prva, period koji sam proveo u Bosni i Hercegovini, trajala je dvije godine u kojoj sam uspio da naučim 5 džuzeva Kur’ana, i druga, period mog odlaska na studije u Saudijsku Arabiju u kojoj sam, Allahovom voljom, u periodu od 3 godine uspio da upotpunim hifz Kur’ana. Zasigurno da je period u Bosni imao određenu težinu u učenju, ali je, s druge strane, postao psihološki faktor da uspijem i u onoj drugoj fazi koja je ukratko sažeta u ajetu sure Al-Inširah „Ta, zaista, s mukom je i last“. Kakva je bila uloga i važnost tvog muhafizza? Sada sa ove distance, nakon mog pređenog puta u procesu hifza Kur’ana mogu konstatovati da je „institucija“ muhaffiza najbitniji vanjski faktor u tom procesu i usko je povezan sa onim unutarnjim faktorima koji se odnose na motivaciju, jer je u nekim momentima krize, koja neminovno zahvati svakog ko krene putem hifza Kur’ana, muhaffiz taj s kojim dijeliš svoje probleme, iznalazi rješenja za njihovo prevazilaženje, te u konačnosti pokušava da ti vrati samopouzdanje i motivaciju kako bi nastavio ka „uzvišenom“ cilju koji je pred tobom. Od Allahovog dobročinstva prema meni jeste što sam u procesu hifza imao veliki broj muhaffiza koji su, svaki na svoj način, pozitivno utjecali na moje učenje i stvaranje afiniteta prema pamćenju Kur’ana. Kao kruna na svih njih jeste muhaffiz dr. Abdulaziz Drkić, pred kojim sam u relativno kratkom vremenu kompletirao hifz Kur’ana, s jedne strane, i izgradio neke nove ambicije u pogledu izučavanja kur’anskih znanosti, sa druge strane. Šta je bilo presudno na tvom putu stjecanja titule hafiza? Uz iskrenost za koju se nadamo da manifestiramo spram Allaha, dž.š., kao presudne faktore na putu stjecanja titule hafiza izdvojio bih strpljenje prožeto ustrajnošću, kao i faktor uloge prijatelja koji koračaju uz tebe na tom plemenitom putu. Kome si sve zahvalan što si hafiz Kur’ana? Svakako nakon zahvale Allahu, dž.š., i zahvale roditeljima, muhaffizima i prijateljima posebno moram istaknuti zahvalnost svojoj supruzi Zehri na jednom velikom odricanju koji iziskuje put stjecanja titule hafiza. Doista je ona ta koja je svoje aktivnosti podredila meni i mome učenju i bila oslonac na ovom putu u svakome trenutku. Allaha molim da je istinski nagradi i da joj učini muža još boljim.  Koji su tvoji planovi u budućnosti? Iako se moji fakultetski studiji završavaju u skorijem vremenu, želio bih u budućnosti da ostanem u tom procesu „cjeloživotnog učenja“ sa aspektom na kur’anske i druge društvene znanosti koje će mi koristiti u profiliranju vlastite ličnosti. Neovisno o poslu kojeg budem obavljao, volio bih poseban akcenat staviti na mlade ljude i zajedno sa njima graditi bolju budućnost u našoj lijepoj Bosni i Hercegovini.

Godine 1997. osvrnuo sam se u jednom tekstu (Takvim za 1997. godinu, El-Kalem, Sarajevo, 1996., str. 33.-42.) na sklonost jednog dijela uleme (nadam se da je ona u manjini) i tzv. običnih vjernika da vlastitu imenicu Allah zamjenjuju općom/zajedničkom imenicom bog. Ta svojevrsna običajnost nije istaknuta samo u verbalnim iskazima, već je ona učestala i u tekstovima, u pisanim materijalima, čak u dijelu literature koja ima ambicije da bude referentna teološka ili islamološka literatura. „Razlika“ u vezi s tim između verbalnih iskaza i (pisanih) tekstova sadržana je u tome što autori ove odveć smjele i veoma pogrešne supstitucije u svojim tekstovima imenicu Allah zamjenjuju imenicom Bog s velikim početnim B, uvjereni da su time riješili „problem“, a zapravo su se tako – što ću pokazati daljom analizom – zaputili ka blasfemiji. Dotle se u verbalnom iskazu „ne vidi“ ni to veliko početno B, pa je supstitucija tamo još dramatičnija s lingvističkog, vjerničkog, teološkog i logičkog aspekta: tamo je šteta totalna. S obzirom na učestalost te supstitucije, čini se da je riječ o svojevrsnom trendu na koji je nužno upozoriti iznova i s nekim novim akcentima. Oni koji imenicu Allah „prevode“ u imenicu Bog vjeruju da pisanjem velikoga slova B izražavaju određeni član koji se etimologijom utvrđuje u imenici Allah, ali naporedno postojanje al-’ilāh  i Allah pokazuje da nisu u pravu, jer al-’ilāh i Allah nisu isto na jezičkom ni na teološkom planu, niti tu suštinsku razliku može “pokriti” veliko slovo B. U tom smislu, literatura na arapskome jeziku (vid., npr., Lisān al-‘Arab i Ibn Kesirov Tefsir) vrlo razložno i argumentirano upozorava da je nedopušteno imenicu Allah zamjenjivati imenicom al-’ilāh  (s određenim članom), jer se ovom drugom imenicom nazivaju idoli. Premda je imenica Allah etimološki nastala transformiranjem određenog člana, ona je vremenom postala nešto mnogo više i određenije od imenice s određenim članom, kako u ravni jezika, tako i u ravni religije. Analogno tome, pisanje velikoga slova B (kao neuspjelo izražavanje određenoga člana) kojim bi se htjela zamijeniti imenica Allah nedopušteno je po istoj logici: pripadnik svake religije označavat će svoga boga velikim B, te se u tom slučaju imenica Bog, upotrijebljena kao oznaka za Allaha, ne diferencira od božanstava u drugim religijama, a upravo Njegovo diferenciranje je suštinsko u islamu. Uostalom, sam Allah upozorava da je ovo Njegovo ime najuzvišenije, jer sadrži sva Njegova svojstva: “On je Allah – Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Koji svemu daje oblik, On ima najljepša imena”.[1] Razumije se da riječ Bog ne samo što Allaha ne izdvaja u Njegovoj jedinstvenosti u odnosu na nekog drugog boga, nego ne sadrži ni ova druga Njegova “opisna” imena, niti ističe jedinstvenu uzvišenost na kojoj upravo On insistira upotrebom ovoga jedinstvenog imena.   [1]   Kur’an, 59:23.