Godišnjica smrti Nedžada Ibrišimovića: Perspektiva jednog čitaoca

Ljudska ostavština i naše uspomene svjedoče trajanju i nakon prestanka života. Dok se nečija ostavština koristi ili dok se osoba u razgovoru pominje, sa svijeta se ne briše njen trag.

Datumi vezani za živote važnih ljudi uvijek nas podsjete na ono što su oni ostavili; barem u onoj mjeri u kojoj je to utjecalo na nas.

Dan smrti Nedžada Ibrišimovića podjseti nas na ono o čemu je pisao; na neupadljive ličnosti iz okruženja predstavljene u njegovom Ugursuzu, na autentičan doživljaj velikih priča iz vjerske tradicije sadržan u Vječniku ili na britku analizu svakodnevnice, života i vjere prisutnu u knjizi Ruhani i šejtani inspiracija.

Knjige koje pokazuju da se na stvarnost, historiju, sva važna i manje važna pitanja može gledati pogledom drugačijim od ustaljenog i konvencionalnog. Knjige kojima se treba vraćati i više puta ih čitati.

Umjetnost bez planiranja

U jednom od svojih televizijskih intervjua, Ibrišimović je, prisjećajući se nastanka nekih njegovih tekstova, kazao kako je nakon opće prihvaćenosti romana Ugursuz osvijestio vlastito pisanje, te namjeravao napisati još bolju knjigu. Uložio trud i napisao roman Karabeg koji ga je uvjerio kako, za razliku od nekih drugih ljudskih aktivnosti, planiranje nije presudno u svijetu umjetnosti. Iako je to planirao, ovaj roman nije ponovio uspjeh prethodnika.

- Napisao sam Karabega, ali nije bio bolji - prostim i iskrenim iskazom priznao je Ibrišimović i posvjedočio kako planiranje nije presudno za kvalitet umjetničkog djela. Naprotiv, njegovu umjetnost odredile su širina pogleda na svijet, dobro poznavanje tematike o kojoj piše i sigurna rečenica.

Podsjećanje na ovaj piščev primjer može biti višestruko korisno, posebno danas kada mnogi "životni učitelji" insistiraju na čvrstim i unaprijed zadanim planovima. U svijetu umjetnosti to nije baš tako; posvjedočio veliki pisac Nedžad Ibrišimović.

Umjetnik u punom smislu riječi

Iako savremeni pristup umjetnosti insistira na odvajanju autorske biografije od njegovog djela, dragocjeno je zastati na jednom biografskom detalju ovog pisca. Uzmemo li u obzir da, pričajući o njemu, istovremeno govorimo o školovanom vajaru, talentovanom slikaru, učenom filozofu i piscu eruditi, zaključit ćemo da se radi nesvakidašnjoj biografiji.

Kada u svakodnevnoj komunikaciji pomenemo ljudske talente i sklonosti, obično ih redamo specijalistički, pa kažemo naprimjer da talenat za matematiku često isključuje talenat za jezike ili da talenat preciznog klesanja skulptura isključuje talenat slobodnog nizanja rečenice u književnosti. Ibrišimovićev talenat u jednoj oblasti nije isključivao ljudski savršeno vladanje u drugim oblastima kojima se bavio.

I kao da ponovo prkosi savremenom poimanju svijeta, onako kako smo posvjedočili na slučaju ranije pomenutog planiranja. Danas se ljudske sposobnosti sve češće tretiraju specijalistički - uradi ono za što si stručan, a za sve ostalo angažuj drugog stručnjaka. Ibrišimović je spajao nespojivo i iznadprosječno dobro je radio sve čega se dohvatio, ma koliko međusobno različito bilo.

Subjektivnim tonom o teološkim temama

Kako je to često isticao za sebe, njegova svakodnevnica bila je neodvojiva od ličnog doživljaja vjere u Boga. O tome je često pisao i govorio tokom posljednjih godina svog života.

Vjernici uživaju u recitacijama kur'anskog teksta, uče iz njegovih poruka ili proširuju poglede njegovim tumačenjem. I Ibrišimović je pisao o Kur'anu - lično, neposredno i autentično.

- Nikad više neću krenuti na put ako ne budem u društvu barem četiri hafiza i to dvojica da idu ispred mene, a dvojica iza mene a ja da budem u sredini; samo tako mogu ići nekamo i samo tako ću se osjećati zaštićenim i samo tako će mi biti lijepo i ugodno. Neću drukčije da idem po svijetu. Ili tako, ili nikako. Ako ne budem mogao naći četiri hafiza da idu sa mnom, ostat ću kod kuće. Tako pomislih, tako zamislih i tako sam sebi rekoh. Zaštićen sa četiri živa čovjeka koji Kur’an znaju napamet! Ali nu, šta mi pamet dalje kazuje i kako mi kvari veselje i ugodu. Niko ne zna sve znanje Kur’ana, jer je znanje Kur’ana neizmjerno, neiscrpno i beskrajno, te ću se, haman, morati čvrsto stisnuti samo uz svoju vlastitu skromnu dovu i ići sam, pa kako mi bude - stoji u knjizi Ruhani i šejtani inspiracija.

Nema sumnje da vjeru treba učiti (teologija), a još je važnije (do)živjeti vjeru. Svakodnevno. I zbog toga, između ostalog, vrijedi imati sjećanje na djelo jednog Nedžada Ibrišimovića.

(Nedim Gondžić/Preporod.info)