Biti svjestan genocida prevazilazi pojam povremenog sjećanja ili eventualnog spominjanja genocida u cilju iskazivanja poštovanja prema žrtvama. Sjećanje na šehide izražava se primarno kroz učenje fatihe i jasina, ali kada govorimo o svijesti o genocidu onda to obuhvata nekoliko segmenata pored spomenutih. Dok smo još u svojoj mladalačkoj snazi izuzetno je važno da se fokusiramo na tri stvari:

Šemso Džaferagić se ubrzo nakon agresije na BiH vratio u Biljane gdje je izgubio kompletnu porodicu, koja je ukopana u šehidskom mezarju u haremu Biljanske džamije

SARAJEVO, 10. juli 2019. godine –Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (BiH), Husein ef. Kavazović i šef Misije OSCE-a u BiH, Bruce G. Berton potpisali su danas u Sarajevu Izjavu o saradnji.    Ovom zajedničkom Izjavom Islamska zajednica u BiH i Misija OSCE-a u BiH iskazale su spremnost za nastavak i unapređenje saradnje u oblastima prevencije nasilnog ekstremizma,  vladavine prava i zaštite ljudskih prava, uključujući promovisanje slobode vjere i uvjerenja.  {gallery}Osce:::0:0{/gallery}   Ističući važnost dugogodišnje saradnje sa Misijom OSCE-a u BiH, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH, Husein ef. Kavazović je izjavio: „Islamska zajednica u BiH blisko sarađuje sa Misijom OSCE-a u BiH na provođenju širokog spektra programskih aktivnosti, između ostalog i onih usmjerenih na prevenciju nasilnog ekstremizma, unapređenje uslova za ostvarenje prava na slobodu vjere i uvjerenja, te promociju međureligijskog dijaloga.“     „Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini prepoznaje Islamsku zajednicu u BiH kao strateškog partnera u nizu aktivnosti koje provodimo, uključujući i prevenciju nasilnog ekstremizma. Uloga vjerskih zajednica je ključna u promociji pozitivnih vrijednosti i tolerancije u multikulturalnim društvima, posebno na lokalnom nivou. Iznimno mi je drago što smo ovom Izjavom potvrdili opredijeljenost nastavku zajedničkog djelovanja,“ izjavio je šef Misije OSCE-a u BiH, Bruce G. Berton.    Povod potpisivanja ove izjave je i pokretanje projekta E-Ilmijja, koji je razvijen uz podršku Misije OSCE-a u BiH, a koji nudi online platformu za obuku imama na polju prevencije nasilnog ekstremizma.  

Socio-diskurs: Naš odnos spram onih kojima su ubijeni najmiliji, prema majkama Srebrenice, kroz naše suosjećanje i odgovornost- gradiće pravedno društvo i Bosnu i Hercegovinu

Kamion sa posmrtnim ostacima 33 žrtve genocida u Srebrenici stigao je danas u Sarajevo, prije nego što će nastaviti put prema Memorijalnom centru Potočari, gdje će 11. jula, na 24. godišnjicu genocida, biti obavljena kolektivna dženaza. 

U povodu obilježavanja 24 godišnjice genocida u Srebrenici u organizaciji Omladinskog centra Potoci u petak 5 jula u Mostaru je promoviran autobiografski roman „Kad osvaneš sam“ Emira Bektića. Roman je uz autora promovirao i Hajrudin Mešić profesor historije u Gazi Husrev-begovoj medresi.

Nedžmin Ambešković je 29-godišnji mladić iz Bosne i Hercegovine koji trenutno sa porodicom živi u Švedskoj, a svoju Bosnu i Hercegovinu predstavlja na najbolji mogući način Ovaj momak, rodom iz Vlasenice, prešao je trnovit put do zvijezda, a sada važi za jednog od najjačih ljudi u Švedskoj, te se sprema za predstojeći spektakl “Giants Live” koji će se 6. jula održati na kultnom engleskom stadionu Wembley.Na Wembleyju će se održati kvalifikaciono takmičenje za World’s Strongest Man 2020. godine, te Svjetsko prvenstvo u deadliftu na kojem će učestvovati i Nedžmin. On će tako postati prvi Bosanac koji je ikada učestvovao na ovom takmičenju. Podsjećanja radi, rekord drži Eddie Hall koji je podigao 500 kg, a prva nagrada je izuzetno vrijedna, čak 50.000 američkih dolara. Početak karijere Nedžmin je skroman momak, čovjek koji je preživio nevjerovatne stvari kako bi danas bio tu gdje jeste, ali u razgovoru za Preporod ističe samo tri stvari: vjeru u Dragog Allaha, skromnost i ljubav prema domovini, prema Bosni i Hercegovini. Koliko poznajete ljudi koji podižu 450 kg? Vjerovatno nijednog. “Ja sam jedan običan momak iz Vlasenice. Bosnu sam, nažalost, napustio 2011. godine. Cilj mi je, uz Božiju pomoć, da postanem najjači čovjek na Planeti u deadliftu (tzv. mrtvo podizanje tegova iznad koljena). Upravo se vraćam sa treninga gdje sam podigao 440 kilograma. Ta priča iz 1992. godine me prati cijeli život. Na moj drugi rođendan smo zatvoreni u zloglasni logor Sušica u Vlasenici. Tu sam, zajedno sa majkom i sestrom, bio zatočen četiri mjeseca. Otac je, zajedno sa amidžom, pokušao da ode prema Kladnju, ali je nestao. Ubijen je i nikada mu do sada nismo pronašli kosti”, kaže Nedžmin Ambešković.U Bosni i Hercegovini ne postoje tako dobri uvjeti za bavljenje ovim sportom. U BiH se od ovog sporta ne može hraniti porodica, iako i u Švedskoj pored takmičenja Nedžmin radi u firmi.“Nisam baš otišao zbog toga u Švedsku. Oženio sam se 2011. godine, pa sam onda otišao za Švedsku. Ovdje je doslovno počeo ovaj sport, tako da je veoma popularan. Glupo možda zvuči, ali u BiH kada nemate posla, imate mnogo vremena za treniranje, dok ovdje nije tako. Ovdje radim, moram trenirati svaki dan i uz sve to imam troje djece i moram se za njih brinuti”, ističe Ambešković. “Znam da me babo gleda i da je ponosan na mene“ Priča o ocu kojeg je izgubio još dok je imao svega dvije godine Nedžminu danas daje dodatnu snagu i energiju da se bori pod zastavom svoje zemlje. Biti najjači u svom gradu nije mala stvar. Biti najjači u svojoj domovini je odlična stvar. Ali, biti najjači na svijetu, što je Nedžminov krajnji cilj, je nešto nestvarno. Otac je i dalje tu negdje i njegov duh je taj koji konstantno bodri svoga sina.“Slušao sam priče kako je moj rahmetli babo bio izuzetno snažan čovjek, a slušam ih i dan danas. Imam četiri očeve slike i na njima se, zaista, vidi da je bio krupan čovjek. Radio je u rudniku i tri godine zaredom je u rudniku Boksit bio proglašavan za najboljeg radnika, u rudniku u kojem je radilo 3.000 ljudi. Iako nisam zapamtio svoga oca, ljudi mi uvijek, kada me sretnu, govore: ‘Krupan, mašallah, na babu rahmetli’. Kada podižem te ogromne kilaže, znam da me moj babo gleda i da je ponosan na mene. Sama ta pomisao na njega mi itekako daje snage“, kaže Nedžmin.Iako se u prethodnim godinama borio pod švedskom zastavom zbog administrativnih olakšica, Nedžmin je odlučio da sebi uskrati neke olakšice i da se bori pod zastavom svoje domovine. Treba spomenuti da je upravo Švedska kolijevka ovog sporta i da ima najbolje predstavnike u svijetu. Na Wembley, kaže, dolazi sa zastavom Bosne i Hercegovine, ma koliko se neko u Švedskoj ljutio zbog toga. Bosna i Hercegovina uvijek u mislima “Stigla mi je velika zastava BiH i zelena beretka sa grbom Armije RBiH. Takav ću se pojaviti na Wembleyju. Uvijek potenciram da sam iz Bosne, pa ću se, inš-Allah, vratiti u svoju zemlju. Nije više ovdje stvar o Nedžminu Ambeškoviću. Ja, jednostavno, želim da pokažem da i Bosna i Hercegovina ima svog strongmana za velike domete. Nebitno je koliko ću ja kao Nedžmin podići kilograma, bitno je da neko kaže da je Bosna i Hercegovina uspješna u ovom sportu. To je moj najveći cilj“, ističe Nedžmin.“Razmišljam o povratku u BiH osam dana u sedmici, što se kaže. Odmah bih se vratio kada bih imao neke normalne uslove za treniranje i za život. Loša strana života ovdje je ta neka socijalna strana, nema socijalnog života, nema prijatelja, nema druženja kao kod nas, samo se radi, dolaziš kući i to je to. Kad bih imao neke sponzore i neke normalne uslove, sutra bih se odmah vratio u BiH. Ima ovdje ljudi iz BiH, ali jednostavno nemaš vremena za druženje pored svih obaveza. Ovdje si jednostavno prezauzet”, riječi su Ambeškovića. Islam, namaz i skromnost Islam igra veliku ulogu u Nedžminovom životu. Kaže da je mnogo o islamu naučio od hafiza Almira Kapića, inače šampiona svijeta u brazilskoj jiu jitsi. Bez vjere u Uzvišenog Allaha nema takmičenja i života.“Čovjek je prazan bez vjere. Nisam nikada bio loš momak, nisam nikada imao neke poroke. Redovno sam išao u mekteb i rastao sam uz vjeru, ali sam se vremenom malo udaljio od toga. Upoznao sam hafiza Almira Kapića, popili smo kafu i na kafi smo pričali o islamu. Govorio sam mu kako volim islam, ali da ga ne upražnjavam kako bih trebao, kako je naređeno, a onda mi je hafiz rekao da sam bez svega toga prazan. Hafiz mi je na kahvi doslovno rekao: ‹Ja bih bio najsretniji čovjek na svijetu da sada odeš kući i da mi poslije pošalješ poruku da si klanjao jaciju›. Tako je i bilo. Nikad nijedan namaz nakon toga nisam propustio. Allah dž.š. koga odabere i zavoli, to je tako i nema druge. Bez vjere i Kur’ana nema života, bez toga je velika praznina u srcu čovjeka. Hafizu sam jednom rekao: ‘Da ja znam kao ti Kur’an napamet, toliko bi mi to bilo drago da bih se hvalio sa tim’, a onda će meni hafiz: ‘Da ja mogu podići 450 kg, šta bih onda ja trebao uraditi’, a onda mi je rekao nešto vrlo bitno: ‘Snaga i znanje su ništa bez skromnosti!’. To je postala moja vodilja i kroz sport, ali i kroz život“, poručuje Nedžmin Ambešković, kojeg za nekoliko dana očekuje planetarno takmičenje u Londonu.

Srebrenica je godinama unazad bila sinonim za Genocid nad Bošnjacima i tako će biti dok je svijeta i vremena. Ipak, ljudi koji su na vlastitoj koži iskusili ogromnu žrtvu, koji su ostali bez članova svojih porodica, onih najbližih, osim te univerzalne boli koju će do smrti nositi na vlastitim ramenima, jednostavno su odlučili da moraju da žive dalje i da se prisjećaju svoje Srebrenice onakve kakvu su je zapamtili ranije ili kako su je zapamtili njihovi roditelji. Adem Mehmedović, zajedno sa svojom suprugom Nerminom, prije nekoliko godina se odlučio na ono što mnogi ni u snu ni danas ne pomišljaju - da živi svoj život u Srebrenici i da svoju porodicu opskrbljuje hljebom koji je zarađen upravo u njegovom rodnom gradu. Adem trenutno radi kao uposlenik RTV Srebrenica, ali put do njegovog komada sreće na zvjezdanom srebreničkom nebu je bio veoma trnovit.“Vratio sam se sam prije nekoliko godina u Srebrenicu, kao momak, sa 26 godina. U početku sam bio bez posla, ali sam jednostavno želio nešto novo u životu. Prvi i osnovni razlog mi je bio - hajmo probati, to je moje, pa ako ne bude išlo, grije Sunce i na drugim mjestima u BiH. Počeo sam raditi ubrzo, pa sam se oženio 2017. godine. I supruga je počela da radi u vrtiću. Prije dva mjeseca smo kupili i stan u Srebrenici, a prije toga smo neko vrijeme bili podstanari u Srebrenici. Teško je objasniti ljudima šta nas je privuklo tamo, jednostavno želja da živimo na svom. Moja supruga je doslovno i odrasla ovdje, jer se ona u Srebrenicu vratila još 2001. godine, zajedno sa roditeljima. Često komentarišemo kada putujemo - čim se vraćamo prema Srebrenici, nekako se opet u njoj najbolje osjećamo. Možda mnogo toga fali ovdje, ali je nama lijepo u Srebrenici”, kaže Adem Mehmedović.Mehmedović je pronašao svoj mir, pronašao ga je u sokacima svog usnulog grada. Adem i njegova porodica i ne pomišljaju više da napuste Srebrenicu, te je više nego ikada ubijeđen da je upravo to mjesto gdje će odrastati njegova djeca. A nije jedini mladi čovjek koji u Srebrenici tako razmišlja.“Uvijek nam je mnogo toga nedostajalo, odrastali smo u teškim prilikama, počevši od agresije na BiH. Ja sam do sada promijenio 20-ak mjesta stanovanja. Ipak, kako godine prolaze, meni je sve ljepše i ljepše u Srebrenici. Ja sam u posljednjih nekoliko godina sve sretniji i sretniji. Sad mi je daleko lakše živjeti ovdje. Možda je to razlog da u brojnim negativnim stvarima vidim pozitivu, što neki drugi ljudi možda ne vide”, kaže Adem. Poučeni iskustvima iz prošlosti da ne bi razmišljali o budućnosti Uprkos tome što se Genocid u Srebrenici dogodio prije gotovo 25 godina, u Srebrenici i oko nje i dalje stanuju ti duhovi prošlosti koji imaju namjeru da ugase svaku nadu Srebreničanima, onim čestitim ljudima koji su odlučili da prkose svim nedaćama i vrate se na svoja krvava ognjišta. Prijetnje su i dalje tu, ali Adem kaže da ljudi koji sada žive u Srebrenici drugačije razmišljaju nego prije 25 godina. “Neke se stvari ne mogu zaobići i iznervira te sve to, ali proradi inat pa onda kažeš: ‘Ma, nećeš!’ Poučeni smo mi iskustvima iz prošlosti da ne bismo razmišljali o budućnosti. Gradimo naš svijet ovdje. Razmišljamo često o svemu tome, nije da te ne pogodi, da te ne uplaši, ali na neke ljude jednostavno ne možemo utjecati. Oni misle to što misle, uradili su to što su uradili i uradili bi to što su uradili, ali mi smo, po prvi put, spremni na sve. Nismo mi neki element koji je ovdje u podređenom položaju i koji poginje glavu. Mi smo svoji na svome. Cilj svih ljudi ovdje je da grade svoju zajednicu i da Srebrenica bude mjesto boljeg života. Teško će biti kao u prošlosti, ali želimo da ovo bude mjesto gdje će se naša djeca i dalje rađati, gdje će odrastati, gdje će se školovati i voljeti svoj grad. Ima ovdje mnogo Bošnjaka i Srba koji vole ovaj grad i žele mu sve najbolje, ima i onih koji ga ne vole, a žive u njemu, ima i onih trećih koji polijepe prijeteće plakate pa odu u Bratunac. Tako je kako je, ali čovjek u podsvijesti uvijek ima ono što se ovdje dogodilo. Međutim, sve tvoje je tu i ne želiš ga pustiti ili se odreći svega toga”, ističe Mehmedović. Srebrenica nije “ono tamo” Svaki početak nije bajkovit, pa je normalno očekivati da nikome neće sve ići onako kako je „naumio“ u svojim snovima. Ali, entuzijazam mladih ljudi koji su odlučili da prkose historiji i svim onim dušmanskim duhovima prošlosti koji vrebaju srebreničkim šumama danas je jači od svega. Srebrenica je postala prkos. Srebrenica je postala inat. Srebrenica je postala feniks koji se lagahno podiže iz pepela, a upravo su mladi oni koji tom feniksu “glancaju” krila za neke nove letove na srebreničkom povjetarcu sreće.„Dragog Allaha samo još molim za proširenje porodice, a sve ostalo će doći. Molim Boga da se naša djeca rađaju ovdje i da odrastaju ovdje. Mi uvijek možemo reći da je Srebrenica naša Hidžra i da nam je čast da se djeca rađaju na mjestu gdje je počinjen genocid. To je ono što je svima nama u mislima i dovama, kada god stanemo pred Uzvišenog Allaha“, ističe Adem Mehmedović.Konstatacija da je Srebrenica danas zaboravljena od brojnih od kojih ne bi trebala da bude zaboravljena ne umanjuje činjenicu da su ljudi u Srebrenici odlučili da se sami izbore za komad svoje sreće. Žele sebi i svojim porodicama učiniti Srebrenicu boljim mjestom za život. Srebrenica i dalje živi, uprkos brojnim problemima, a zaslugu za to imaju isključivo oni kojima u ličnim kartama piše SREBRENICA.„Nije da nema posla ovdje, ima tih nekih firmi i za početak se može pronaći neki solidan posao. Nevjerovatno zvuči, ali ovdje posla možda ima više nego u nekim mjestima u FBiH. Sve ostalo je stvar subjektivnog zapažanja. Možda moja pravila ne važe za druge i možda druge ne bih mogao ubijediti. Uvijek ljudima u ostatku BiH pokušavam da kažem da Srebrenica nije “ono tamo”. Ovo je jednostavno Bosna, ovo je dio naše zemlje. Srebrenica je Bosna i Hercegovina. Srebrenica je naša. Kod mene je taj osjećaj patriotizma i ljubavi prema Srebrenici bitniji od svega“, kaže na kraju razgovora za Preporod Adem Mehmedović.

U periodu od 01.-04. jula 2019. godine u Travniku su održani 21. Kulturno-edukativni i sportski susreti članova Udruženja ilmijje i uposlenika Islamske zajednice. Organizatori iz Udruženja ilmijje su se potrudili da i ovogodišnje 21. susrete obogate brojnim kulturno-edukativnim sadržajima, poput predavanja, druženja i posjeta znamenitostima Travnika i Travničkog muftiluka.

Na Musalli sultana Mehmeda Fatiha u Donjem Kamengradu jučer je klanjan džuma namaz čime je okončana ovogodišnja vjersko kulturna manifestacija „Musalla 2019“ koja je trajala u proteklih pet dana .

Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović danas je u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu održao hutbu posvećenu godišnjici Genocida nad muslimanima Bošnjacima.

SARAJEVO, 5. JULA (MINA) – Neizrecivo je važno da cijeli ljudski rod uči i primi nauk iz Srebrenice o tome kakvo zlodjelo su spremni počiniti ljudi našeg vremena, poručio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović sa današnje hutbe iz Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu posvećene obilježavanju godišnjice genocida nad Bošnjacima. „Zlo koje su počinili ljudi oko nas neka ostane na njihovoj savjesti. Oni ne mogu od svog zla pobjeći, za njega se mogu samo pokajati. To je zakonitost koja je jača od čovjeka. Takvi neće moći ni od istine pobjeći, i to je sasvim očigledno. U vezi s pravdom je drugačije. Spora je, ali je i ona neumitna. Nećemo izgubiti nadu u pravdu i nikada nećemo posustati u borbi da se ona ispuni. Neka to znaju i oni koji su zajedno s nama pravdoljubivi, ali i oni koji se nečasno odnose prema Božijem i ljudskom sudu i koji pravdi žele umaći“, izjavio je je reisu-l-ulema. Ovom prilikom je ukazao na činjenicu da su različitosti među ljudima Božija volja i da u svojoj suštini predstavljaju bogatstvo, ali da čovjek zbog svojih slabosti nije uvijek dovoljno snažan da to ispravno razumije. Pojasnio je kako mnogi uzimaju različitost kao razlog za negativan odnos, podozrivost i pakost, pa na kraju mržnju i otvoreno neprijateljstvo, dok drugi, tamo gdje su uspostavljeni civilizirani odnosi, u različitostima vide priliku za izgradnju razumijevanja, dogovor i svijetlu budućnost. Ocjenjuje da tamo gdje dugo vladaju negativni odnosi ljudi se jedni od drugih udaljavaju upravo zbog pogrešnog razumijevanja različitosti i da takvi odnosi nužno vode ka nepovjerenju i stalnom iščekivanju posljedica koje se manifestiraju u pesimizmu i strahu u svakodnevnom životu ljudi. „Sve ovo ima daleko veću težinu ako se ovakve posljedice vezuju za jedan narod čije su rane toliko duboke zbog zločina genocida koji je u skorijoj prošlosti u ovoj zemlji počinjen. Iako se zločin takvih razmjera dogodio muslimanima na očigled cijelog svijeta, iako su najviši međunarodni sudovi izrekli konačnu ljudsku istinu o genocidu u Srebrenici, žrtvi se i dalje nanosi uvreda i bol od strane onih koji svoju odgovornost hoće da prikriju, a uz to i dalje svakodnevno, gdje god mogu, ljudima život otežavaju“, dodao je reisu-l-ulema. Naglasio je da je „mržnja, kao sestra zla, tokom duge ljudske povijesti, pokušavala da ubije saosjećanje i plemenitost među ljudima“, ali da nikada to nije uspijevala, te je pozvao na stalnu borbu protiv zla i destruktivnih ponašanja i vjeru u „korijen dobra koji je Svemogući Bog usadio u ljude“. Podsjetio je da će u sljedeći četvrtak, 11. jula, u Srebrenici biti klanjana dženaza šehidima genocida, a nekoliko dana kasnije, i dženaza šehidima Prijedora i drugih mjesta u dolini Sane. „To su teški dani za nas. Pred tolikom količinom zla koja se sručila na nas stojimo nijemo. Ali i skrušeno molimo: Allahu Dragi, daruj im najljepše bašče onog svijeta koje si stvorio, a njihovim egzekutorima, najvećim zločincima ovoga svijeta, ono što si im Ti namijenio“, poručio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović.

Palestinski predsjednik Mahmoud Abbas izjavio je u srijedu kako je spreman da prekine sve veze s Izraelom ukoliko ta zemlja ne ispoštuje sporazume koje je potpisala.

Vlada Federacije BiH je, na današnjoj sjednici u Sarajevu, proglasila 11. juli 2019. godine, dan sjećanja na genocid u Srebrenici, Danom žalosti u Federaciji Bosne Hercegovine.

Nedolazak ministra finansija Vjekoslava Bevande iz HDZ-a na sjednicu Vijeća ministara, na kojoj se trebalo odlučivati o privremenom finansiranju institucija BiH predstavlja neodgovoran čin koji dodatno otežava funkcionisanje institucija BiH i usložnjava političke prilike, smatraju u Stranci demokratske akcije (SDA).

Tradicionalni karate turnir, koji je proteklih godina postao neizostavan dio manifestacije „Musalla“, održan je u malom parku pored rijeke Zdene.