Esad Bajić: Dan nezavisnosti

Pamtim prošla obilježavanja Dana nezavisnosti po posjeti opštinskih i drugih struktura vlasti šehitskom mezarju koje se igrom sudbine nalazi pod mojim prozorom.
Dođe pedesetak ljudi, pola od njih, vjerujem, jer im je to u opisu posla a pola da obiđe mezare svojih najdražih. Onog što nema, a ja bih volio da ima prilikom ovakvih obilježavanja jesu naša djeca i naša omladina. Volio bih imati priliku reći im da:

Ne volim rat.
Rat ubija sinove.
Ljubav ih rađa.

No, nikad neću zaboravit našu odbranu.
Ne bih je zvao ratom.
RAT je kad napadaš,
kad želiš nekom uzeti njegovo pravo,
nešto što tebi puno manje treba nego njemu,
to je rat...

Kad se braniš,
to je molitva,
to je oda svemiru,
to je zov Bogu!

Kad imaš 17 godina
stojiš na rodnom pragu
s puškom u ruci
a srce šapće
hvala ti Bože što sam živ,
hvala ti što sam ponosan na svoj život,
hvala ti što imam hrabrosti nedati nikome
da dira ovaj tvoj hram,
ovaj osmjeh koji uveseljava lice moje drage,
ove oči zbog kojih ona drhti
i nju,
zbog koje se ja ne bojim biti ovdje.

Zbog svega ovoga ja nikada neću dozvolit da prihvatim kako 4 godine branjenja ove zemlje i mene u njoj nisu nešto. Nikad neću pristati da je to nešto prolazno, epizoda koju treba zaboraviti.
Ne prihvatam to, ne mogu to.
To su moje sedamnaeste,
osamnaeste,
devetnaeste,
dvadesete,
moje godine kada sam trebao učiti,
godine kada sam trebao voljeti,
kada sam se trebao nadati,
kada sam trebao na suncu mladosti ruditi,
kada sam trebao od starijih učiti...
Ja nemam te godine,
ne tražim ih,
jer niko ih ne može vratiti,
kao što niko ne može vratiti sva ova imena s bijelih bašluka pod mojim prozorom,
ali isto tako ne dam da to neko učini mome djetetu,
da njemu ukrade njegovu mladost,
jer
ukradu li je njemu
onda su je ukrali i meni.

Ne volim pričati o ovim stvarima
a i to je jadno,
kad čovjek o nečemu što bi trebalo da mu bude ponos
od gorčine stvarnosti ne može da priča.

No, ne dam da me neko natjera da sve to smatram "onako". Život prekratko traje da bih sve prihvatao "onako".

Biti nezavisan znači razumno shvatiti i prihvatiti o komu i čemu zavisiš. A ja zavisim o Bogu i tu zavisnost svjedočim šehadetom vjere dok moja pripadnost precima i potomocima, moje šta sam i gdje sam zavise od ove zemlje, zato je volim, zato je svojom zovem, zato u njoj jesam i zato bez nje biti spreman nisam.

U jednom vjerskom kontekstu prenosi se od hazreti Alije da je rekao kako je svaki dan u kojem čovjek ne zgriješi BAJRAM za tog čovjeka pa tako isto mislim da je svaki dan u kome vjerujem u svoju zemlju u kojem sam spreman i životom je braniti kao i prije 20 godina dan i moje i njene NEZAVISNOSTI.

E. Bajić