Dr. Imamović: Povelja Kulina bana i njen značaj, nakon 827 godina
Povelja Kulina bana predstavlja najznačajniji spomenik kulturne prošlosti Bosne i Hercegovine. Riječ je o najstarijem sačuvanom diplomatskom dokumentu srednjovjekovne bosanske države, pa je za nju uobičajeno reći da je to rodni list bosanske državnosti. Pisana je dvojezično i dvama pismima. U originalnoj varijanti to je bosanski jezik i bosansko pismo (bosančica), u drugoj je isti tekst pisan latinicom i na latinskim jeziku. Izdao ju je 29. augusta 1189.godine, onovremeni vladar Bosne Kulin ban Dubrovniku, koji je bio najvažniji trgovački partner srednjovjekove Bosne.
Značaj Kulinove povelje s čisto naučnog gledišta za historiju Bosne je višestruk. Prvo, to je najstariji svjetovni spomenik na južnoslavenskom prostoru pisan bosanskom varijantom ćiriličnog pisma - bosančicom. Drugo, to je najstariji pravni akt na južnoslavenskom prostoru napisan na narodnom (slavenskom) jeziku, u varijanti bosanskog jezika.
Sadržaj povelje daje obilje dragocijenih podataka važni za izučavanje političkih, privrednih i kulturnih prilika kakve su bile u Bosni prije više od 800 godina. Njome, naime, ban Kulin potvrđuje prijateljstvo Bosne naspram Dubrovnika, jamči njegovim trgovcima sigurno kretanja i trgovanja po njegovoj državi (vladaniju), oslobađa ih svih taksi, odnosno carine, što je bio rijedak slučaj u onovremenoj Evropi. To govori da je Bosna Kulinovog doba privredno bila dobro stojeća, jer se malo koja država odriće carinskih dažbina.
Njegovo jamstvo stranim trgovcima za njihovu sigurnost, kao i to da će im nadoknaditi svaku štetu u slučaju ako bi je pretrpjeli dok borave u njegovoj državi, govori da je onovremena Bosna bila sigurna zemlja, u kojoj je vladao red i zakon, i da je sve u njoj bilo pod kontrolom vlasti. To dalje govori da je Bosna u Kulinovo doba, prije 827 godina, bila samostalna država u kojoj je ban Kulin suvereno vladao. Kaže to sama povelja koja po formi i sadržaju predstavlja standardni međunarodni ugovor (akt), koji se sklapa između dvije samostalne države. S jedne strane to je Bosna, s druge Dubrovačka Republika.
Zanimljivo je da, unatoč, jasnog sadržaja povelje mnogi strani historičari, prvenstveno srpski i hrvatski, po pravilu pišu da je Bosna u Kulinovo doba bila pod tuđom (mađarskom) vlašću. Te tvrdnje su bez ikakve osnove jer u povelji sasvim jasno piše da ban Kulin jamči dubrovačkim trgovcima osobnu i materijalnu sigurnost: kire hode po moemu vladaniju“, to jest „koji se kreću po mojoj državi“, jer ono „vladanije“ na stabosanskom jeziku doslovno znači „država“. Takvo jamsto može dati samo onaj ko drži punu vlast u svojoj zemlji.
Starobosanski jezik
Tekst kojim je povelja pisana veoma je arhaičan pa nam je danas teško razumljiv. Ne treba čuditi jer svi govorni jezici kroz dugo razdoblje pretpe velike promjene. U ovoj povelji je onaj jezik kakvim su naši preci govorili prije više od 800 godina pa ima riječi koje su danas sasvim izišle iz upotrebe, kao: vladanije = država; prav = ispravan, postojan; goj = mir; kire = koji; hode = hodaju, kreću se; od sele = od sada; godje = bilo; krjevati = kretati se, prolaziti; minuti = proći; zled = krivica, krivnja; razvje = osim, izuzev; kakore = kao itd.
U tekstu ima, međutim izraza koji su i danas u upotrebi, pa tako: «kto», «nikto» (u hrvatskom jeziku «tko» i «nitko»), u današnjem bosanskom značenju „ko“, „niko“. I danas se na selu čuje izraz «niktorović», u značenju «niko i ništa» (na primjer, kad se djevojka uda za nekoga čiji rod nije baš poznat žene za takvog znaju reći da je «niktorović».
Danas postoje tri verzije ove povelje. Teško je reći koja je od njih original, odnosno da li je to ijedan. S obzirom da je povelju izdao ban Kulin – onovremeni vladar Bosne, jasno je da je pisana na njegovom dvoru u Bosni. Tada su svakako napisana dva primjerka. Jedan je zadržan za dvorski arhiv a drugi je predat Dubrovčanima. Ovi su kasnije za svoje potrebe napravili još nekoliko prijepisa. To su vjerojatno oni primjerci koji su se do danas sačuvali.
Oba primjerka, jedan na bosanskom jeziku, drugi na latinskom, tretiraju se kao originali, iako im u nekim slučajevima tekst nije sasvim identičan. Ako se, na primjer, povelja izdavala drugoj državi ili osobi drugog jezika, tada se uz izvorni tekst pisao njegov prijevod. Takav je slučaj s ovom poveljom. Primjerak na bosanskom jeziku nije se sačuvao, ili možda nije još pronađen, dok su se sačuvala tri prijepisa.
Većina učenjaka, koji su sebavili ovim pitanjem, smatra da je original latiničnog primjerka onaj koji se danas čuva u Ruskoj Akademiji nauka i umjetnosti u San Petersburgu, dok su druga dva primjerka, njegovi prijepisi, nastali nešto kasnije, i danas nalaze se u Dubrovniku..
Pouzdano se zna da su se sva tri primjerka nalazila u Dubrovniku do 1832. godine. O tome, kada i na koji je način originalni primjerak nestao iz Dubrovnika i završio u Rusiji, ima više verzija. Svojevremeno je o tome pisao sam akter tih događaja, nekadašnji ruski konzul u Dubrovniku 1817. godine, Jeremija Gagić. Navodno, prolazeći jednog dana dubrovačkom tržnicom primijetio je u hrpi starog papira neki smotuljak za koji je odmah utvrdio da se radi o starom rukopisnom dokumentu, i to je, navodno, bila ova povelja. Tako je došla u njegov posjed, odnio je u Rusiju i predao je Ruskoj akademiji nauka, gdje se i danas nalazi.
U tu verziju dugo nije niko posumnjao dok se njome nisu malo dublje pozabavili historičari. Jedan od njih (Ljuba Stojanović), je utvrdio da je ruski konzul izmislio priču, pošto se original povelje još uvijek nalazio u Dubrovniku 1832. godine kao i dva njena prijepisa.
Te godine je, naime, po naredbi bečke vlade njen službenik Đorđe Nikolajević, inače pravoslavni svećenik, vršio popis starih dokumenata u Dubrovačkom arhivu, koji su trebali biti preneseni u Beč. Među popisanom građom bio je i originalni primjerak Kulinove povelje kao i njena dva prijepisa. To znači da ruski konzul nije nikako mogao doći u njen posjed 1817. godine, kako je on tvrdio, nego tek 1832. godine, i to uz pomoć Đorđa Nikolajevića. Samo se po sebi razumije da su u pitanju mutne radnje, što nije rijedak slučaj u svijetu kada je u pitanju sudbina spomenika velike i umjetničke vrijednosti.
Povratak Kulinove povelje u Bosnu
S obzirom da je to naš najpoznatiji i najvredniji spomenik nacionalne kulture, za njega smo svi emocijonalno vezani. Zato se često čuje pitanje kakve su mogućnosti da ga Bosna povrati.
U svijetu je poznata praksa razmjene spomenika među zainteresiranim stranama. Naša zemlja posjeduje štošta što pripada i ruskoj i hrvatskoj kulturnoj baštini, s obzirom da se u tim zemljama nalaze tri postojeća primjerka povelje, što predstavlja osnovu za eventualnu trampu.
U slučaju potraživanja primjerka koji se nalazi u Rusiji, postavlja se pravno pitanje da li na nju ima više pravo Bosna i Hercegovina, koja je davne 1189. godinu izdala taj dokument, ili Dubrovnik, kome je izdata.
Državno-pravni nasljednik srednjovjekovne bosanske države je današnja Bosna i Hercegovina, a nasljednik Dubrovačke Republike, kojoj je Kulin izdao povelju, jeste današnja Republika Hrvatska. Po tome obje zemlje imaju pravnu podlogu da je traže za sebe.
Posmatrajući taj problem s historijskog gledišta, može se reći da Hrvatska ima veće pravo na nju. Ali, uzimajući u obzir činjenično stanje, odnosno okolnosti kakve su sada s njom, Bosna ima prednost. Pri tome se uzimaju u obzir slijedeće činjenice: povelja se već dugo ne nalazi u posjedu onoga kome je izdata (Dubrovnku), niti je njen sadražaj više pravno relevantan za tu stranu. Iz tih razloga Povelja se isključivo tretira kao kulturno-historijski spomenik, a po međunarodnim konvencijama, kada se spomenik te kategorije nađe u situaciji kakva je sada s Kulinovom poveljom, prioritet na nju ima zemlja njegovog nastanka.
O tome gdje je nastala i ko ju je izdao, kaže se u samoj povelji, i to na samom početku teksta: "Ja, ban bosanski Kulin, prisežem tebi kneže, Krvašu, i svim građanima dubrovačkim, pravi prijatelj biti vam, od sada dovjeka..."
Za očekivati je da, oko pregovora sa hrvatskom stranom oko povratka barem jednog primjerka od dva koji se čuvaju u Historisjkom arhivu u Dubrovniku, ne bi bilo problema. Bosanska strana bi imala šta ponuditi hrvatskoj što pripada njihovoj kulturnoj baštini, što bi bilo korisno za obje strane. Isti je slučaj sa ruskom stranom jer Zemaljski muzej posjeduje dragocijena umjetnička djela i rukopise nastale u Rusiji, koji bi došli u obzir za razmjenu sa našu povelju.
Dr. Enver Imamović