Kad sloboda postane idol, a šutnja presuda

Piše: Mustafa Bećirović

Prijatelju moj,

kad sam te pitao u kojoj zemlji bi volio živjeti – u onoj u kojoj je sve dozvoljeno ili u onoj u kojoj je sve zabranjeno – ti si, bez oklijevanja, odabrao zemlju u kojoj je sve dozvoljeno, a ne onu u kojoj je sve zabranjeno. Tvoj odgovor bio je kratak, ali u meni je otvorio dugu šutnju i bezdan misli. Jer, šta znači živjeti u prostoru u kojem ti drugi kroje granice slobode? Šta znači disati u zemlji u kojoj ti je svaki dah mjeren mjerom vlasti, a svaka riječ stavljena na vagu straha?

Ja dugo prebivam u tom pitanju i ono mi je poput ponora. Svaki put kad mislim da sam pronašao oslonac, tlo se izmiče. Ali jedno znam: sloboda je prva iskra ljudskosti. Bez nje, život je samo duga sjena ropstva.

Pogledaj Egipat – zemlju drevnih piramida, ali i novih faraona. Tu, gdje su riječi muftije izbrisane iz straha, a narod, lišen glasa, šalje boce mlijeka morem da doplove Gazi. To more postalo je svjedok da i u najmračnijem kutku ljudska duša traži put slobodi. Ali, isti taj Egipat pokazuje da je papir demokratskog listića, natopljen voljom naroda, za tirane strašniji od atomske bombe. Zato Mursijev pad nije samo politička epizoda – to je presuda jednoj nadi, poruka svim narodima: “Ne pomišljajte da sloboda dolazi putem olovke, jer olovka je oštrija od svih sablji.”

Ako demokratija štuje slobodu kao božanstvo, ona je idol što razara vlastite temelje. Ako tiranija zatvara nebo slobode, ona je okov koji satire vjeru iznutra. Oba puta, i put bezgranične slobode i put sveopće zabrane, odvode čovjeka od smisla. Narod koji slijedi prvi tone u bezdan samodopadnog uživanja, narod koji slijedi drugi umire pod ledom nametnutog straha.

Ali reci mi, prijatelju, kako to da se većina uvijek skriva u tišini? Kako je moguće da narodi, bilo pod idolopoklonstvom demokratije, bilo pod jarmom tiranije, ostaju nijemi dok se oko njih ruši svijet, dok pravda gori, dok djeca u Gazi umiru? Zašto ne progovore, ne ustanu, ne probude se? Zar ne znaju da je šutnja, također, izbor, da je šutnja, također, krivnja?

Moje je uvjerenje da narod jeste odgovoran. Jer narod koji pristane da živi bez slobode, bilo da je obmanut lažnim idolima demokratije ili da je zarobljen strahom režima, narod koji šuti – taj narod, zapravo, bira vlastitu propast.

A Gaza – Gaza je posljednji svjetionik koji razdire tamu. Njeno postojanje već je pobjeda. Možda će sutra nestati s karte, ali neće nestati s nebesa. Ona je probudila oči svijeta, raskrinkala laži stoljeća i pokazala da i jedan mali narod, kada je vjeran istini, može stati uspravno pred careve i imperije.

Zato, prijatelju, pravo pitanje nije: “Da li bi živio u zemlji gdje je sve dozvoljeno ili u zemlji gdje je sve zabranjeno?” Pravo pitanje glasi: “Možeš li živjeti u zemlji gdje narod šuti?” Jer tišina naroda je najveća zabrana i najveća dozvola – u isto vrijeme dozvola zlu da vlada i zabrana dobru da progovori.