Kurban koji je imao ime

Piše: Esad Bajić

Nismo postali ravnodušni prema kurbanu. Ostali smo bez avlije, bez sela, bez prostora u kom se kurban može žrtvovati. I nema jednostavnog rješenja. Grad je grad. Propisi su propisi. Dijaspora je dijaspora. Ne možemo rekonstruisati avliju u stanu od šezdeset kvadrata.

Iz svog djetinjstva nosim brojna sjećanja na jutra Kurban-bajrama. U njima moj dedo polaže na zemlju ovnove — moje ljubimce — kako bi ih učinio kurbanima.

Ti kurbani kojih se sjećam iz djetinjstva imali su ime. Imali su priču. Bili su iz našeg stada, danima pa i mjesecima prije Kurban-bajrama označeni i odvojeni. Znao sam ih. Grlio sam ih. Davao sam im s dlana najbolju hranu. Igrao sam se s njima. Volio sam ih. I plakao sam.

U prvom sjećanju na jedno takvo jutro zatičem se uplakanog. Tog jutra sam se prvi put u životu sreo s nečim nejasnim i teškim - kako to da nije grijeh zaklati nešto što sam toliko volio?

Ne znam koliko sam dugo proveo gledajući u plavkasto mrtvilo ovnovih očiju nakon što ga je dedo, proučivši Bismillu i tekbir, učinio kurbanom.

Tješila me nena Emina, privijajući me uz svoje dimije: “Nemoj plakat, kenjče nenin, njegova je krv berićet.”

Nisam tada razumio šta znači to što je rekla. Ali sam, kao i sve drugo što je govorila, znao da je istina i da, koliko god boljelo, ono što dedo radi nije pogrešno. Danas to razumijem drugačije, odraslijom pameću. Kazivanje iz života Ibrahima, a. s., nas uči da žrtva bez privrženosti nije žrtva.

Danas, ako koljemo kurban, većinom ga kupujemo dan-dva prije Bajrama. Ne znamo mu ime. Platimo i odemo. I zovemo to žrtvom.

Korak po korak

Selimo u grad — nema avlije, nema mjesta. Platimo kasapu. Logično. Djeca su mala, bolje da ne gledaju. Razumljivo. Sljedeće godine opet tako — lakše je, brže je, organizovano je. I onda jednog dana — postane norma. I više se ne pitamo zašto.

Kurban se i dalje obavlja. Forma je sačuvana. Uplata je izvršena. Negdje je neko zaklao, u naše ime, i neko će podijeliti, u naše ime.

Ali nas — nema u tome. Naša djeca danas uče i pamte nešto drugo. Uče da je žrtva ono što se plati. Ne ono što se voli i da. Nema nene Emine koja bi ih tješila jer nije bilo ni suza koje bi trebalo tješiti. Kurban se sveo na propis koji treba ispuniti. Prestaje biti čin koji zahtijeva prisutnost. Prisutnost kao stav i odnos prema žrtvi. Mi danas žrtvu sve više doživljavamo kao još jedan rashod. Dijete koje je stajalo u avliji i gledalo nije primalo informaciju o kurbanu. Primalo je iskustvo.

Miris. Hladan zrak. Ozbiljnost odraslih. Čin. Trenutak koji je bio istinit. Kao što je bilo istinito i životno ono što dolazi poslije — raspodjela mesa komšijama, rodbini, siromašnim.

U svemu tome, bez ijedne izgovorene pouke, tijelo i um djeteta su primali nešto što se ne može naučiti iz knjige i predavanja. Upijalo je i da odrasli čovjek, babo, dedo, amidža, ne bježi od teškog trenutka. Ne šalje nekog drugog. Kleči i preuzima odgovornost za čin koji je odlučio napraviti.

U vremenu kad sve češće tražimo nekog drugog da uradi umjesto nas ovaj prizor je jedno od rijetkih mjesta gdje se djetetu može pokazati suprotno.

Dijaspora koja je to osjetila prva

Dijaspora je prošla kroz ovaj proces dvadeset godina prije nas. I mi, tiho, polahko — idemo istim putem.

Bošnjaci koji su otišli devedesetih izbjeglice, prognanici - našli su se u sredinama gdje je kurban zakonski komplikovan, gdje sredina ne razumije, gdje dijete sutra u školi mora objasniti šta to njegovi roditelji rade na Kurban-bajram. Kakva je to žrtva, kakav čin?

I morali su birati između dvije teške opcije. Ili su se prilagodili - novac organizaciji, kurban se obavlja negdje u ime porodice, forma ostaje, čin se delegira. Rezultat je isti: djeca odrasla u dijaspori imaju znanje o kurbanu. Mogu ti reći šta je, mogu ti citirati propise. Ali ne mogu ti opisati drukčije bajramsko jutro jer ga nisu imala.

I sad se događa nešto bolno i paradoksalno: ta ista generacija, koja je odrasla bez iskustva, pokušava ga rekonstruisati. Organizuje kolektivne kurbane, traži halal-klaonice, pokušava djeci objasniti. Ali objašnjenje nikad nije isto što i prisustvo.

***

Lahko je okriviti modernost, televiziju, ravnodušnost mladih. Ali problem je često mnogo prozaičniji. Problem je što nema avlije.

U gradu nema mjesta. Nema prostora koji može primiti taj čin. A bez prostora nema ni atmosfere. Bez atmosfere nema ni prenosa. A bez prenosa generacija na generaciju ostaje samo forma bez sadržaja.

Ali možemo biti svjesni šta smo izgubili. I možemo se zapitati postoji li način da se prisutnost sačuva, makar u drugačijoj formi. Da i mi i dijete ipak budemo tu. Da čin ne bude samo uplata. Da Bismillah bude izgovoreno s razumijevanjem, ne samo kao formula.

Ibrahim, a. s., je poveo sina sa sobom. Možda je to pouka koju vrijedi ponijeti.

(IIN Preporod)