Mustafa Cerić: Povratak svjetlosti u Ravne
Piše: Mustafa Cerić
U selu Ravne, u općini Kupres, 23. augusta 2025. godine ponovo je zasjala džamija, kuća Božija, koju su 1941. godine srušili njemački okupatori. Nakon osamdeset i jedne godine, vjera i zajednica podigli su je iz ruševina.
Stajao sam pred tim obnovljenim zdanjem, svjestan da gledam u kamen i minaret koji nisu samo materija već simbol – znak da vjera i zajednica nadživljuju razaranja, da ono što je nasiljem prekinuto vremenom opet procvjeta. U trenu su se spojile 1941. i 2025, kao suze koje teku niz isti obraz, ali iz različitih vremena.
Počašćen sam što me Salahuddin Abdibegović, šef Kabineta ministra Zukana Heleza, pozvao da budem dio tog događaja. Njegov poziv doživio sam kao znak poštovanja, ali i kao svjedočanstvo da se niti ljudskih odnosa pletu iznad vremena i okolnosti. U društvu tolikog naroda osjetio sam da nisam samo promatrač nego i sudionik trenutka koji vraća dostojanstvo mjestu Ravne.
Posebno me obradovalo naglašeno učešće naših komšija katolika u obnovi džamije. Taj detalj je poput svjetiljke u tami povijesti – podsjetnik da se susjedska ruka može pružiti i da zidovi vjere ne moraju biti granice, nego mostovi. Ravne su pokazale da se svetinja može obnavljati i zajedničkim rukama, i to je možda najveća pobjeda nad sjenama prošlosti.
Obraćanje ministra Zukana Heleza doživio sam kao svjedočanstvo gazije – borca koji je bio spreman postati šehid. Njegov brat je jedan od sedam šehida iz ovog džemata, što njegovim riječima daje posebnu težinu. U njegovom glasu prepoznao sam duh borca koji ostaje živ da prenosi i svjedoči. Njegov govor nije bio samo politička riječ nego zavjet.
Otvaranje džamije u Ravnama bio je povratak svjetlosti nakon dugog mraka. Džamija je ustala iz ruševina kao feniks, noseći na sebi ožiljak prošlosti, ali i sjaj nove nade. Dan u Ravnama bio je doživljaj duše, podsjetnik da se povijest ne mjeri samo ratovima i rušenjima, nego i obnovama i novim počecima.
Na inicijativu muftije banjalučkog Edhema Čamdžića istog dana uputio sam se i u Olovo, u tekiju šejha Nijaza Džulbabe, na redovni nakšibendijski zikr u akšamsko vrijeme. Umoran, ali vođen radošću duše, stigao sam na olovsko brdo gdje zikr odzvanja zajedno s cvrkutom ptica, tvoreći simfoniju molitve i hvale Svevišnjem.
Susret sa šejhom Nijazom Džulbabom bio je susret sa svjetlom koje se širi kroz njega i njegove muride. Njihova mirnoća bila je odgovor na sve bure svijeta, a njihova disciplina znak da se duhovni red može prenijeti u srce. Gledajući ih, osjećao sam da dervišluk nije samo forma nego put srca – unutarnja arhitektura čovjeka koji se oslobađa od suvišnog i predaje onome što je vječno.
Kući sam stigao oko ponoći. Tijelo umorno, duša smirena. U sebi sam nosio duh Bosne – onaj isti koji seže od vremena Kulina bana do današnjih dana, duh trajanja, vjere i zajedništva. Tog dana nisam se vratio samo iz Ravnog i Olova, nego iz povijesti i duhovnosti Bosne koja i dalje diše kroz svoje džamije, svoje tekije i ljude koji žive za Boga svevišnjeg i jedni za druge.
(Preporod.info)
