Mustafa Cerić: Povratak svjetlosti u Ravne

Piše: Mustafa Cerić

U selu Ravne, u općini Kupres, 23. augusta 2025. godine ponovo je zasjala džamija,  kuća Božija, koju su 1941. godine srušili njemački okupatori. Nakon osamdeset i jedne godine, vjera i zajednica podigli su je iz ruševina.

Stajao sam pred tim obnovljenim zdanjem, svjestan da gledam u kamen i minaret koji nisu samo materija već simbol – znak da vjera i zajednica nadživljuju razaranja, da ono što je nasiljem prekinuto vremenom opet procvjeta. U trenu su se spojile 1941. i 2025, kao suze koje teku niz isti obraz, ali iz različitih vremena.

Bio sam iznenađen i počašćen pozivom Salahuddina Abdibegovića, člana Organizacionog odbora otvorenja džamije, da budem dio tog događaja. Njegov poziv doživio sam kao znak poštovanja, ali i kao svjedočanstvo da se niti ljudskih odnosa pletu iznad vremena i okolnosti. U društvu tolikog naroda osjetio sam da nisam samo promatrač nego i sudionik trenutka koji vraća dostojanstvo mjestu Ravne.

Posebno me obradovalo naglašeno učešće naših komšija katolika u obnovi džamije. Taj detalj je poput svjetiljke u tami povijesti – podsjetnik da se susjedska ruka može pružiti i da zidovi vjere ne moraju biti granice, nego mostovi. Ravne su pokazale da se svetinja može obnavljati i zajedničkim rukama, i to je možda najveća pobjeda nad sjenama prošlosti.

Obraćanje ministra Zukana Heleza doživio sam kao svjedočanstvo gazije – borca koji je bio spreman postati šehid. Njegov brat je jedan od sedam šehida iz ovog džemata, što njegovim riječima daje posebnu težinu. U njegovom glasu prepoznao sam duh borca koji ostaje živ da prenosi i svjedoči. Njegov govor nije bio samo politička riječ nego zavjet.

Otvaranje džamije u Ravnama bio je povratak svjetlosti nakon dugog mraka. Džamija je ustala iz ruševina kao feniks, noseći na sebi ožiljak prošlosti, ali i sjaj nove nade. Dan u Ravnama bio je doživljaj duše, podsjetnik da se povijest ne mjeri samo ratovima i rušenjima, nego i obnovama i novim počecima.

Na inicijativu muftije banjalučkog Edhema Čamdžića istog dana uputio sam se i u Olovo, u tekiju šejha Nijaza Džulbabe, na redovni nakšibendijski zikr u akšamsko vrijeme. Umoran, ali vođen radošću duše, stigao sam na olovsko brdo gdje zikr odzvanja zajedno s cvrkutom ptica, tvoreći simfoniju molitve i hvale Svevišnjem.

Susret sa šejhom Nijazom Džulbabom bio je susret sa svjetlom koje se širi kroz njega i njegove muride. Njihova mirnoća bila je odgovor na sve bure svijeta, a njihova disciplina znak da se duhovni red može prenijeti u srce. Gledajući ih, osjećao sam da dervišluk nije samo forma nego put srca – unutarnja arhitektura čovjeka koji se oslobađa od suvišnog i predaje onome što je vječno.

Kući sam stigao oko ponoći. Tijelo umorno, duša smirena. U sebi sam nosio duh Bosne – onaj isti koji seže od vremena Kulina bana do današnjih dana, duh trajanja, vjere i zajedništva. Tog dana nisam se vratio samo iz Ravnog i Olova, nego iz povijesti i duhovnosti Bosne koja i dalje diše kroz svoje džamije, svoje tekije i ljude koji žive za Boga svevišnjeg i jedni za druge.

(Preporod.info)