Ka razumijevanju dunjaluka

Evo nas na Dunjaluku. Ovdje smo sa zadaćom i ciljem jasnim. Dunjaluk nipošto nije i ne smije biti shvaćen kao prilika da se proživi i u igri i zabavi provede. Od našeg opredjeljenja ovdje, od našeg izbora i načina života, zavisi sav naš život budući, a taj je život vječnost.

Allah dž.š., je dobra dunjalučka rasporedio po znanju i mudrosti Svojoj. Sve što nam je dao, dao je da bi nas iskušao, kako ćemo s podarenim postupati, kako ćemo se prema tome ophoditi i hoćemo li se za Ahiret pripremati? On Uzvišeni od nas traži zadovoljstvo u dunjalučkim dobrima.

Ima ljudi koji mnogo blaga imaju ali ne i zadovoljstvo. Ima ljudi koji i ne znaju šta sve od dobara dunjalučkih posjeduju ali nisu sretni. Vjera je ka sreći put. Kad čovjek u Boga i odredbu Njegovu vjeruje, Dunjalukom hodi zadovoljan.

„Ko osvane tužan zbog Dunjaluka, osvanuo je srdit na Allaha“, tako nas opominje ova predaja. Dunjalučka dobra sva imaju cijenu, ona se prodaju i kupuju, iz ruke u ruku prelaze. Ona nastaju i nestaju. I mi na Dunjaluku živimo kratko i ne smijemo dozvoliti da nas njegove ljepote obuzmu pa da zbog toga što nam nešto od njegovih ljepota nije dostupno, osvanemo tužni, odnosno na Allaha ljuti što je drugima dao, a nama nije. Ahiret je život stvarni, tako uči Objava.

Život dunjalučki je uspona i padova pun. Život dunjalučki je i srećom i nesrećom ispunjen. Na njemu je za čovjeka i tuga i radost. Ne proživi niko ovaj svijet a da kadkad ne posrne i pane. Ne proživi niko ovaj svijet a da je uvijek sretan, niko ne proživi a da ga tuga ne pogodi.

Vjernik i sreću i nesreću, i tugu i radost prihvata i zna se s njima nositi. Poslanik kaže da je vjerniku u svakoj od ovih situacija dobro. Kada ga zadesi sreća zahvaljuje a i nesreća kad ga pogodi, zahvalan je, jer zna da je i jedno i drugo odredba Svemogućeg.

Vjernik ne kuka, ne pada u očaj i duhom ne klone kada ga nesreća i tuga pogode. „Ko se žali na nedaću koja ga je zadesila, tuži se na svog Gospodara“, tako opominje ova predaja. Šta te je zadesilo, nije te moglo zaobići, a šta te zaobišlo, nije te moglo zadesiti. Eto to, vjernik zna i uvijek spremno dočekuje svako stanje i zahvaljuje se Bogu Svevišnjem utječući Mu se od stanja stanovnika vatre.

Da je Allah htio mogao je ljudima opskrbu dati, bez njihova truda i zalaganja. Kud bi čovjek s toliko vremena slobodnog da je Dunjaluk tako uređen pa da se raditi ne mora? Allah dž.š., je čovjeka stvorio da može raditi i naredio mu je da radi. Taj rad po Božijoj naredbi, čovjeku je farz, a Uzvišeni je postavio i pravila, kako da čovjek ispravno stiče.

„Ko ne vodi računa odakle mu dolazi opskrba, ne vodi računa ni na koja će ga vrata Allah uvesti u Džehennem“, opominje nas ova predaja. Kome je sve jedno, da li je to što jede, oblači i u čemu stanuje, stekao na halal ili haram način i ko ne bdije nad svojom opskrbom brinući se da bude halal, bit će Svevišnjem Bogu sve jedno na koja će ga vrata džehennemska u patnju uvesti.

Nema na svijetu ovom bezgriješna čovjeka. Ni griješne Allah dž.š., ne ostavlja bez prilike. I njima On pruža šansu i obećava da će sve grijehe oprostiti osim nevjerovanja. Uslov je iskreno pokajanje. On Uzvišeni voli onoga koji se kaje i traži oprost za grijehe svoje. Poslanik je i do stotinu puta dnevno istigfar činio. Zna Allah dž.š., da ćeš pogriješiti, da ćeš se za strašću svojom povesti, da će te šejtan obmanuti. Ali sve dok te grijeh steže u prsima, nisi izgubljen. Sve dok te grijeh rastuži i dok te tjera savjest da se nad grijehom počinjenim zamisliš, nisi izgubljen.

„Ko čini grijeh smijući se, ući će u Džehennem plačući“, tako opominje ova predaja. Ima ljudi koji su u grijehu ogrezli, koje savjest ne progoni. Oni se s vjerom i tewbom ismijavaju i susretu s Gospodarom ne nadaju. O njima je riječ u ovoj predaji. Oni griješe javno, veseli i opušteni kad griješe. Oni ne vjeruju u proživljenje niti se plaše dana konačnoga suda. Oni ne vjeruju da smo bili duša bez tijela, i da ćemo biti tijelo bez duše. Oni ne vjeruju da će opet biti tijelo i duša skupa i tako proživljeni da ćemo u vječnost ukoračiti. Utječemo se Bogu od njihovog vječnog boravišta.

Čovjek je tijelo i duša. Duši treba mir. Nalazi ga u vjeri. Tijelu treba zadovoljstvo. Tom zadovoljstvu stremi strast, to tijelo naše ima prohtjev. Zna Allah za prohtjev taj, On ga je i usadio u tijelo naše a potom je odredio kako da tom prohtjevu udovoljimo. Od roba Svog, On traži da strast i prohtjev razumom, vjerom kontrolira i u granicama dozvoljenog zadovoljava.

„Kome je prohtjev najveća briga, Allah će mu iz srca izvaditi strah od onog svijeta“, tako opominje ova predaja. Ima ljudi koji čitav dunjalučki život prožive nastojeći prohtjevu svom udovoljiti. Ima ljudi koji čitav dunjalučki život provedu u traganju za užitka još. Oni ne nalaze užitak u djelu dobrom. Za njih nije užitak odricanje niti iftarska radost. Za njih nije užitak usrećiti siromaha. Nije za njih užitak biti roditeljima dobar, ne uživaju oni kad vide dijete na sedždi. Ko dopusti da ga dunjalučkom stazom prohtjev vodi, ko dopusti da mu strast gospodari, on će na Ahiretu prestrašen biti.

Boj se, o čovječe, Ahireta ovdje, pa ćeš kada ga nastaniš biti siguran, živjet ćeš u miru.

Ima ljudi koji ne biraju sredstva da se na Dunjaluku skuće, da se zbrinu i do dunjučkih užitaka dođu. Takve opominje ova predaja: „Ko se ponizi bogatašu zbog njegova bogatstva, postat će takav da će mu siromaštvo stalno biti pred očima“.  

Zar bi se ti, o mu'mine, družio s čovjekom samo radi njegova bogatstva? Zar bi se ti, o najljepše stvorenje Božije, s čovjekom družio zbog ručka jednog? Zar bi sebi dopustio, o robe Božiji, da te pohlepa dovede u stanje vječnog siromaštva i gubitka vječitog užitka?

Predaja nas opominje: „Ko osvane tužan zbog Dunjaluka, osvanuo je ljut na Allaha. Ko se žali za nedaću, tuži se na Gospodara. Ko ne vodi računa o tome gdje i kako zarađuje, bit će sve jedno na koja će vrata u Džehennem ući. Ko čini grijeh smijući se, u Džehennem će ući plačući. Kome je prohtjev najveća briga, iz srca će mu nestati strah od Ahireta i ko se ponizi bogatašu, bit će u trajnom siromaštvu“.

Uzvišeni Bože, pomozi nas da vjernički, ponosno, Tebi robujući, Dunjalukom hodimo. Amin!

Izet ef. Čamdžić