Deformacija diskursa: Teroriziranje kroz vjerski diskurs

Nije čudo što je ummet dospio u ovu fazu pasivizma i zaostalosti kada ga tiranizira vladajuća struktura koja se ne zna ophoditi prema političkoj opoziciji i onima koji imaju drukčije mišljenje niti zna izgraditi društveni dogovor. Vladajuće strukture ummeta znaju samo sprečavati, gušiti, pokazivati bič, sablju, gubilišta i otvarati vrata zatvora opoziciji.

Čine to jer se ne umiju nositi s promjenama te zato što im nedostaje idejna baza koja će im pomoći u društvenom napretku, u nošenju s promjenama, efikasnosti u obnašanju društvenih poslova i zaustavljanju iskvarenosti.

Kada se političkom teroru i njegovim okovima i zatvorima pridoda “teroriziranje” kroz vjerski diskurs – koje se ogleda u Džehennemu, u plamenovima paklene vatre, u strahotama kabura i Sudnjeg dana, koji očekuju vjernike kao kazna za male i velike grijehe počinjene prilikom oblačenja, jela ili pića – mogu se shvatiti razlozi indiferentnosti duha ummeta, njegove odsutnosti, pasivizma i nemoći te razlozi kojekakvih nekontroliranih dešavanja.

Konkretnim primjerom približit ću čitaocu neke od deformacija koje karakteriziraju iskrivljeni način vjerskog diskursa. Navest ću događaj kojem sam bio svjedokom na svjetskom islamskom skupu posvećenom islamskom jedinstvu. Predavanje je bilo javno i sala je bila puna učesnika i slušalaca. S obzirom da govornik, kako se činilo, nije dobro poznavao temu i nije je bio sposoban izložiti na kvalitetan način, u sali je došlo do mrmljanja.

Govornik je uzrujano, sasvim neočekivano i neprilično, počeo govoriti o smrti i susretu s njom te o tome šta čeka one koji čine loša djela.

Gledao sam živu, zapanjujuću sliku pogrešnog načina podsjećanja ljudi na smrt te nastojanja da se slušaoci njome zastraše. U takvom načinu obraćanja govornik pokušava isključiti razum onih kojima se obraća u očajničkom pokušaju da vlada masama slušalaca paralizirajući njihovu sposobnost kritičkog gledanja i svjesnog prosuđivanja onoga o čemu im govori.

Uzet ću još jedan primjer korištenja intelektualnog zastrašivanja i loše upotrebe simbola svetosti. To je jedna hutba koju sam slušao a koja je bila posvećena nošenju brade – kao jednom od detalja koji se tiču izgleda muslimana. Hatib nije znao pojasniti prisutnima smisao puštanja brade pa je pribjegao nametanju svoga mišljenja kroz zastrašivanje.

On je na taj način pretvorio ovo sporedno pitanje u pitanje vjerovanja, nevjerovanja i neposlušnosti. Zaključio je da oni koji briju bradu niječu sunnet – a onaj ko niječe ono što je Poslanik, s.a.v.s., naredio niječe vjeru, a ako niječe vjeru, nevjernik je.

Problem je ovdje u načinu mišljenja i pristupu koji i danas dopušta ovu vrstu obraćanja na javnim mjestima i u školama, mišljenju i pristupu što dopuštaju korištenje tekstova kojima se nasumce pririče karakter svetosti, bez naučnog valoriziranja tih tekstova i bez sveobuhvatnog epistemološkog pristupa u kojem se različite znanosti nadopunjuju. Ovakav diskurs neće ni odgojiti ni obrazovati svjesne glave i zrele duše koje shvataju domete problema što stoje pred pojedincem i društvom.

S obzirom da su odgoj i poučavanje vjeri i kulturi vršeni na ovakav način, utjecaj vjerskog poučavanja najčešće je bio slab i negativan. To je moguće iščitati i primijetiti kroz slab odziv većine pripadnika ummeta onome u šta pozivaju takvi govori. Može se to vidjeti i u osjećajima djece naspram takvih znanja i načina na koji im se serviraju. Dovoljno je ukazati, kada je u pitanju ova tema, da je Poslanik, s.a.v.s., bio otac, djed i uspješan odgajatelj, da nikada nije udario dijete te da je bio ljubazan i pažljiv prema djeci i mladima.

Jedan od primjera koji pokazuju koliko je Vjerovjesnik bio pažljiv prema mladima i koliko je znao ući u njihove duše je događaj koji se desio između njega, s.a.v.s., i jednog mladića. Taj mladić nakon punoljetstva i buđenja nagona nije mogao spavati pa je otišao Poslaniku i tražio od njega odobrenje za blud.

Poslanik, s.a.v.s., je prvo umirio bijes onih koji su bili s njim i koji su vidjeli u traženju mladića nedostatak odgoja u načinu obraćanja Allahovom poslaniku, s.a.v.s., a zatim im naredio da ga puste da govori.

Prišao je potom pažljivo mjestu gdje je sjedio mladić. Ono što nas ovdje u vezi s odgojem zanima jeste taj pažljiv odnos u kojem nema zastrašivanja i prijetnji, niti priče o haramu i paklu. Mladić nije došao pitati kakvi su šerijatski propisi u vezi s bludom, nego je došao potražiti rješenje i izlaz iz stanja u kojem se našao. Poslanik, s.a.v.s., je razumijevajući naravi duša proniknuo u dubinu duše i narav mladića i pomogao je mladiću da postane sam svoj čuvar te da mu savjest postane zapreka i norma.

Nastojeći pobuditi plemenitost mladićeve duše i njegovo dostojanstvo, upitao ga je da li bi pristao da neko čini blud s njegovom majkom ili s njegovom sestrom. Potom je upitao mladića da li bi pristao da neko čini blud s njegovim tetkama s očeve i majčine strane. Mladićeva plamenita i ponosna duša odbijala je takvo poniženje i sramotu. Na taj način Allahov Poslanik, s.a.v.s., je skrenuo pažnju mladićevu na činjenicu koju ne bi smjela zanemariti plemenita duša, a ta činjenica je da nije moguće činiti nešto drugome što ne bi bio zadovoljan da neko čini tebi. Potom mu je s puno ljubavi i uz uvažavanje njegovih duševnih muka rekao: Sve su žene nečije majke, sestre, tetke. Na kraju je zamolio Allaha da pomogne tom mladiću. Takav Poslanikov postupak dao je mladiću duhovnu snagu i odvratio ga i udaljio od bluda.

Zaista je neophodno, uz analitički discipliniran i sveobuhvatan metod i spajanje u cjelinu saznanja iz islamskog odgoja, iznaći mehanizam utemeljen na izabranoj i stručnoj šuri (dogovornom tijelu), koji će vršiti selekciju mišljenja i odabirati ono mišljenje za koje članovi šure – na osnovu poznavanja temeljnih šerijatskih postavki, intencija Šerijata i stanja ljudi – smatraju najboljim za ummet, a da, pritom, zadovoljava potrebe i prirodu ljudske duše i bude u skladu s novonastalim okolnostima. U svemu tome oni se moraju oslanjati na znanje, spoznaju i jasan islamski put.

Takav diskurs bi bio upečatljiviji i sa svojim šerijatskim i političkim kvalifikacijama lakše bi pridobijao narod, zbijao njegove redove, dovodio do erupcije energije i čvrsto gradio tkivo društvenih odnosa.

Ova vrsta epistemološkog islamskog metoda zajedno s mehanizmom šure osigurala bi klimu koja bi otvorila put idžtihadu i obnovi te ne bi imala negativne posljedice koje idžtihad pretvaraju u sredstvo razbijanja, daljih podjela i zbrke. Na taj način bi šerijatski propisi postali vodič kretanju ummeta koji bi napredovao shodno novonastalim prilikama a na osnovu uputa temeljnih islamskih učenja, ljudske prirode te potreba i mogućnosti društva.

Tragovi zastrašivanja koji su primijetni u muslimanskom diskursu nisu se ograničili samo na obraćanje punoljetnim, nego su prisutni u svim vrstama diskursa, posebno u obraćanju učenicima u obrazovnom sistemu. Uz takve načine obraćanja idu diktat, učenje napamet, oponašanje, materijalno i duhovno ugnjetavanje, pri čemu se svemu tome daje etiketa svetosti. To je uništilo kritički duh, istraživanje i razumijevanje i dovelo do slijepe pokornosti u razumijevanju izreke: “Onaj ko me naučio jednom slovu učinio me svojim robom.”

Odlomak iz knjige KRIZA ISLAMSKE CIVILIZACIJE, Abdulhamid Ahmed Ebu Sulejman, Sarajevo, 2010.

BIR.ba