Serge Brammertz u Sarajevu: Ključ pravde i dalje u Hagu

Piše: Murat Tahirović

Dok udruženja žrtava traže pravdu, u javnosti se malo zna o stvarnim prijetnjama – sudbini Tribunala, zgradi Tribunala / Mehanizma u Hagu i arhive koja čuva istinu o ratu.

Posjeta glavnog tužioca Tribunala za međunarodne krivične sudove Sergea Brammertza, Sarajevu nije bila protokolarna, bila je to poruka – i upozorenje.

U njenom središtu nisu bili političari, nego žrtve.

Posjeta je ponovo otvorila ključna pitanja tranzicijske pravde – ali i razotkrila koliko se malo u domaćem javnom prostoru razumije šira međunarodna pravna i politička borba koja se vodi oko budućnosti Tribunala u Hagu i progona ratnih zločinaca i negatora u BiH i regionu.

Brammertzov boravak u Sarajevu bio je obilježen direktnim razgovorima s udruženjima žrtava. Upravo su one bile u fokusu – ne kao simbol, nego kao aktivni sudionici procesa pravde. Poruke su bile jasne: nema slobode za ratne zločince poput Ratka Mladića, nema zadovoljavajuće pravde bez snažnijeg djelovanja domaćih institucija.

U tom kontekstu posebno je naglašena slabost rada Tužilaštva BiH, koje i dalje ne prati standarde i dinamiku potrebnu za procesuiranje ratnih zločina i negiranja genocida i drugih ratni zločina, Brammertz je u skladu s ranijim izjavama podsjetio da odgovornost za nastavak procesuiranja sada u velikoj mjeri leži na državama regiona a ne više isključivo na međunarodnim institucijama.

Susreti Brammertza s udruženjima žrtava još jednom su potvrdili ono što domaće institucije često zanemaruju - bez žrtava nema legitimne pravde. Poruke žrtava na čelu s Munirom Subašić i Kadom Hotić su bile  direktne; nema prihvatanja narativa koji negiraju i relativiziraju zločine, nema slobode za ratne zločince poput Ratka Mladića, nema povjerenja u pravosuđe bez konkretnih rezultata i nema budućnosti bez podrške radu Tribunala u Hagu.

"Tribunal nije prošlost – nego aktivna pravna borba"

Iako se često u javnosti pogrešno predstavlja kao „zatvorena priča“, Tribunal u Hagu i dalje ima ključnu ulogu kao što su nadzor nad izdržavanjem kazni, zaštita svjedoka, upravljanje arhivom, podrška nacionalnim pravosuđima.

Istovremeno, UN jasno govori o „završnoj fazi“ rada Tribunala ali ne i o potpunom gašenju – jer pravda, kako se naglašava, ne završava presudama. 

Malo poznata činjenica: ključ je – zgrada u Hagu.

Jedan od najmanje poznatih, ali suštinski najvažnijih aspekata budućnosti Tribunala jeste pitanje infrastrukture – konkretno zgrade Tribunala odnosno Mehanizma.

Ta zgrada nije vlasništvo UN-a, već države Nizozemske.  A to nije samo tehničko pitanje – to je pitanje opstanka sistema međunarodne pravde za bivšu Jugoslaviju.

Analogija je jasna: zamisliti svijet bez Nirnberga kao mjesta pravde nakon Drugog svjetskog rata, znači razumjeti simboličku i praktičnu važnost Haga.

Tu se nalazi kompletna arhiva, tužilaštvo, institucionalna infrastruktura Mehanizma. Po svemu sudeći otvara se domino-efekt, preseljenje arhive, izmještanje tužiteljstva, potencijalna fragmentacija sistema.

Nizozemska u posljednje dvije godine pokušava „istjerati“ Tribunal tako što je htjela zgradu Tribunala iznajmiti Europolu i EU kojoj je ponudila zgradu da bude sjedište EU carina.

Obje opcije su propale. Odluka Vlade Nizozemske da već dvije godine pokušava zgradu iznajmiti pokazuje da se u UN-u nije riješilo pitanje finansiranja Tribunala ali i to da je vlada Nizozemske postupila licemjerno. Pored činjenice da se grad Hag uvijek predstavljala kao simbol svjetske pravde a danas pokazuje da je interesuje samo novac i vlastiti interesi.

Nakon Srebrenice i izvještaja NIOD-a ovo je treća moguća izdaja BiH, prava i pravde. Nažalost na upit Generalnig sektetara UN-a sve su se države oglušile za pomoć, osim donekle Švicarske i Slovenije a Nizozemska jasno navela da ne želi ništa imati s Tribunalom.

"Arhiva nije regionalno pitanje"?

U javnosti BiH često se pojavljuju zahtjevi da se arhiva tribunala prebaci u region ili Sarajevo. Međutim, takve ideje nisu realne. Arhiva je vlasništvo Ujedinjenih nacija i podliježe međunarodnim pravilima zaštite, što znači da ne može biti jednostavno prenesena na državu, mora ostati pod međunarodnim nadzorom i njen integritet i sigurnost imaju globalni značaj. Generalni Sekretar UN-a je konstatirao u posljednjem izvještaju da bi arhiva uslovno mogla biti prebačena u region ukoliko bi se države bivše Jugoslavije dogovorile o mjestu arhive što je nemoguća misija i BiH je izgubila u tom nadmudrivanju dragocjeno vrijeme.

Suština je da UN i Tribunal nikada neće dozvoliti da arhiva dođe u region znajući da bi arhiva bila “legitimna meta“ uništenja od strane dva velikodržavna projekta koja su presuđena za stotine hiljade ubijanih za UZP i vođenje agresivnog rata protiv države BiH. Zato je očuvanje postojećeg sistema – uključujući lokaciju – zapravo najrealnija opcija. Ali pitanje dugoročne održivosti ostaje otvoreno: ko će finansirati zakup ili održavanje zgrade, koliko dugo će države članice biti spremne izdvajati sredstva, hoće li politička volja opstati i šta će uraditi BiH.

 "Šta BiH mora razumjeti"

Najveći problem u Bosni i Hercegovini nije samo nedostatak informacija – već i nedostatak svijesti o njihovoj važnosti.

Dok se u UN-u vodi pravna i politička bitka za opstanak Tribunala, u BiH ta tema gotovo da ne postoji. Borba za očuvanje Tribunala, arhiva pa i same zgrade, kao simbola pravde, nije samo pravno pitanje UN-a, već direktno pitanje, očuvanja istine o ratnim zločinima, dostupnosti dokaza, nastavka procesuiranja, gubitak pristupa ključnim dokazima, slabljenje međunarodne podrške, dodatno urušavanje procesa pravde. U tom kontekstu, status quo – odnosno zadržavanje postojećeg sistema u Hagu – trenutno je najstabilnije i najrealnije rješenje.

Posjeta Sergea Brammertza Sarajevu pokazala je da naša borba nije usamljena ali i da domaće institucije moraju preuzeti odgovornost.

Ako BiH želi ozbiljno pristupiti pitanju pravde za ratne zločine, mora izaći iz okvira dnevne politike i aktivno se uključiti posebno da zgrada Tribunala Mehanizma “ne nestane“ što bi bio najveći uspjeh Beograda i Zagreba jer tako nestaje simbol. Simbol koji je utvrdio genocid, dva UZP-a i dvije agresije od strane Beograda i Zagreba.

Bez Haga – nema kontinuiteta pravde. A bez kontinuiteta – pravda prestaje biti pravda.

(Preporod.info)