Diplomatija opstanka: Kako je BiH izborila mjesto u svijetu

Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u članstvo Ujedinjenih nacija, u trenutku kada je već bila izložena agresiji i razaranju.

Uprkos takvim okolnostima, država je paralelno gradila vlastitu diplomatiju gotovo od nule, ostvarivši u tim trenucima ono što se s pravom može smatrati gotovo nemogućim.

Te ratne godine pokazale su izuzetnu vitalnost bh. diplomatije: uspjela je izboriti međunarodnu vidljivost, suprotstaviti se narativima agresorske Srbije i Crne Gore, koji su se širili od Istoka do Zapada.

U takvim uvjetima postignuto je ono što se tada činilo gotovo nemogućim. Upravo zato danas se s pravom nameće pitanje: gdje i u kakvom stanju je bosanskohercegovačka diplomatija u odnosu na vlastite historijske domete?

Historija diplomatije Bosne i Hercegovine predstavlja jedno od najkompleksnijih, ali i značajno zanemarenih područja istraživanja u savremenoj nauci.

Važno je naglasiti kako je savremena diplomatska praksa BiH nastajala u uvjetima rata, agresije na suverenitet i teritorijalni integritet države, te paralelnih političkih i vojnih sukoba na teritoriji zemlje.

U takvim okolnostima, opterećenim ozbiljnim logističkim i kadrovskim ograničenjima, izgradnja funkcionalne diplomatije bila je pitanje ukupnog političkog opstanka unutar nepovoljnih međunarodnih okolnosti.

Upravo zato ona predstavlja svojevrsni primjer kako se diplomatska strategija može oblikovati u krajnje nepovoljnim uvjetima, ali i biti podsjetnik na ograničenja s kojima se takva diplomatija neminovno suočava.

Diplomatija u vremenu borbe za opstanak

Period između 1992. i 1995. godine bio je presudan za međunarodno pozicioniranje nezavisne Bosne i Hercegovine. U uvjetima ratnih razaranja, država je istovremeno bila primorana da vodi borbu za opstanak i da izgrađuje vlastitu diplomatiju, često i bez osnovnih institucionalnih i tehničkih pretpostavki.

Upravo u tim okolnostima nastajala je njena vanjska politika, kao i sve njene kasnije specifičnosti. Historijski razvoj republičkih institucija dodatno je otežavao ovaj proces. Kao republika u sastavu SFRJ, BiH nije imala ingerencije na vođenje samostalne vanjske politike.

Tu ulogu je, u prijelomnom periodu raspada Jugoslavije, preuzelo Predsjedništvo BiH, koje je, do formalne nezavisnosti, djelovalo kao gotovo jedini nosilac vanjskopolitičkih akcija, crpeći ustavne ovlasti da predstavlja i zastupa interese Republike u međurepubličkim i međunarodnim odnosima u okvirima svojevrsne „paradiplomatije“.

Ciljevi iz ovog perioda su u početku bili prilično pragmatični i vođeni principima realpolitike, kroz traženje mirnog rješenja jugoslavenske krize kroz međurepubličke i međunarodne kontakte, te paralelno osiguravanje podrške za sticanje nezavisnosti. Iako su postojale i druge republičke institucije koje su održavale međunarodne veze, njihova uloga ostajala je ograničena, te svedena na naučnu, kulturnu i privrednu saradnju.

Stvarna politička težina u ovom periodu diplomatskog djelovanja koncentrisala se u rukama Predsjedništva BiH. Ipak, da se BiH u ovom periodu dominantno oslanja na međunarodni korektivni faktor u javnom nastupu ukazuju i riječi člana Predsjedništva Ganića, koji sredinom 1991. godine kazuje: „(...) budimo sigurni, Evropa će reagirati. Snage za brzu intervenciju dolaze ovdje, bez obzira da li će ih neko pozvati ili ne.“

Uprkos ograničenjima, bh. diplomatija je u kratkom vremenu izuzetno naglašene uloge Predsjedništva uspjela da se afirmira na međunarodnoj sceni, koristeći prije svega multilateralne forume, gdje se BiH nastojala predstaviti kao politički subjekt sve spremniji za nezavisnost.

Za to su ispravno prepoznate i povoljne vanjskopolitičke prilike, te otvorenost evrospkih zemalja, a posebno SAD-a, da priznaju nezavisnost BiH.

Čini se kako su se nagle promjene vanjskopolitičkog kursa značajno odrazile na ukupan diplomatski uspjeh koji će BiH kapitalizirati u prvoj polovini 1992. godine kada veliki broj zemalja priznaje njenu nezavisnost u martu i aprilu 1992. godine, što se može smatrati jednim od najvećih diplomatskih uspjeha u periodu intenzivne uloge Predsjedništva.

S jasnom namjerom nezavisnosti i nejasnim osiguračima mira, suočena s nizom otežavajućih okolnosti na svojoj teritoriji, diplomatsko izrastanje BiH bit će primarno usmjereno na djelovanje prema multilateralanim organizacijama i UN-u.

U tom smislu, proces priznanja i proces članstva u UN-u odvijali su se paralelno i međusobno se nadopunjavali u prvim mjesecima 1992. godine, čineći jedinstven diplomatski okvir u kojem je BiH tražila svoje mjesto u međunarodnom poretku.

U tom kontekstu, 22. maj 1992. godine ostaje upamćen kao ključni trenutak diplomatskog sazrijevanja i formalnog ulaska u članstvo UN-a. Ipak, taj uspjeh dobija složenije značenje kada se posmatra širi kontekst tadašnjih prilika.

Kompletan tekst dostupan je u novom štampanom i digitalnom izdanju IIN Preporod.

(Preporod.info)