Kad džamija progovori: Mihrab, minber i saf

Allah, džellešanuhu, kaže u Kur'anu časnom: "U kućama koje je Allah dozvolio da se izgrade i u kojima se Njegovo ime spominje — u njima Ga hvale, ujutro i navečer, ljudi koje ni trgovina ni kupovina ne odvraća od sjećanja na Allaha, ni od obavljanja namaza, ni od davanja zekata — koji se boje Dana kada će srca i pogledi biti uznemireni."(En-Nur, 36-37)

Piše: Esad Bajić

Džamija je definirana onim što se u njoj dešava i onim što iz nje izlazi. Definirana je čovjekom koji u nju ulazi, i još važnije, čovjekom koji iz nje izlazi.

Poslanik, s.a.v.s., rekao je: "Najdraža mjesta Allahu su džamije, a najmrža mjesta Allahu su tržnice." (Muslim)

Tržnica je mjesto gdje se sve mjeri cijenom. Džamija je mjesto gdje cijene ne važe. Gdje siromah i bogataš stoje na istom ćilimu. Gdje se ne pita koliko vrijediš nego ko si i kuda ideš.

Mnogo toga se može reći o džamiji. Ali ja bih da ne govorim o džamiji nego da pustim džamiju da govori nama. Jer džamija govori. Svaki njen dio ima jezik. Svaki kamen, svaki luk, svaki element njene arhitekture nosi poruku koja nije namijenjena samo očima, nego umu i srcu.

Mi Bošnjaci smo vjekovima gradili džamije. Gradili smo ih u miru, i u ratu, i obnavljali ih nakon razaranja. I svaki put kada smo podigli džamiju pokazali smo da smo još tu. Da nismo nestali. Da imamo snagu da kažemo: ovo je naše mjesto pod ovim nebom.

Ali postoji razlika između džamije kao znaka prisutnosti i džamije kao škole civilizacije.

Znаk prisutnosti kaže: mi postojimo. Škola civilizacije kaže: mi gradimo.

I pitanje danas kada obilježavamo Dan džamija nije samo: jesu li džamije podignute? Nego: je li podignuto ono što džamija od nas traži?

Jer džamija od nas nešto traži.

Dozvolite mi da pokušamo vidjet šta.

MIHRAB

Pogledajmo mihrab. Ovaj udubljeni prostor u zidu. Šta je on?

Arhitekti će reći: niša koja označava pravac Kabe. Neko će dodati: simbol mjesta gdje stoji imam. Ali još je nešto važnije. Mihrab pokazuje gdje je Kaba. Mihrab je smjer.

Mihrabska orijentacija nam govori da smo mi narod koji ima smjer. Mi se ne rasipamo na sve strane. Mi znamo gdje smo i kuda idemo.

"Okrenite svoju djecu prema kibli kada se rode, i okrenite umrle prema kibli." (predaja)

Kibla je prva stvar i posljednja stvar. Dijete koje dođe na svijet usmjeri ga. Čovjek koji odlazi s ovog svijeta usmjeri ga. Između tog prvog i posljednjeg usmjeravanja cijeli život.

I pitanje koje se nameće samo: je li čovjek između tih dva trenutka živio orijentirano? Je li kibla kojoj je bio okrenut pri dolasku bila kibla prema kojoj je hodao cijeli život? Pitanje za nas danas: Kada izađemo iz džamije razmišljamo li i dalje o našoj kibli? Kibli vrijednosti. Kibli istine. Kibli odgovornosti prema sebi, prema svom narodu, prema historiji. Jer čovjek koji u džamiji stoji prema Kibli a van džamije stoji prema svakom vjetru koji puše je čovjek koju pozna smao formu mihraba, ali nije razumio njegovu poruku.

Mihrab nas uči da budemo orijentirani, da ne gubimo orijentaciju.

U islamskoj kosmologiji, Kaba je pupak svijeta - tačka oko koje se organizira duhovni prostor. Mihrab je projekcija te točke u svaki lokalni prostor. Džamija s mihrabom, ona postaje čvor u globalnoj mreži orijentacije. Džamija u Sarajevu, džamija u Kairu, džamija u Štutgartu- sve su okrenute prema istoj tački. Sve su dio iste geometrije.

Ovo nema analogije u arhitekturi drugih civilizacija. Rimski hramovi su bili okrenuti prema lokalnim božanstvima. Grčke agore su bile okrenute prema lokalnoj zajednici. Samo islamska džamija je arhitektonski izraz globalne orijentacije - lokalna zgrada koja je dio planetarnog reda.

Mihrab dakle govori: ti si lokalan, ali nisi izoliran. Ti si dio nečega što seže daleko izvan tvojih zidova, tvojih granica, tvojih horizonata.

Narod koji razumije svoju kiblu razumije da nije sam na svijetu.

Civilizacija počinje kada narod ima orijentaciju. Kada zna šta hoće, šta odbija, šta gradi i šta brani.

MINBER

Pogledajmo ovaj minber. S minbera su se mijenjale sudbine naroda. S minbera Poslanika, s.a.v.s., izlazili su vojskovođe i mislioci. S minbera su formulirane strategije, donošene odluke, rađale vizije. Minber nije bio mikrofon za recitovanje bio je laboratorij ideja.

Ali šta se desilo s minberom?

Desilo se ono što se desi sa svakim alatom kada ga narod izgubi iz vida: Pretvorio se u dekoraciju. Hutbe su postale ritualne. Iste teme svake sedmice. Iste fraze godinama. Isti odgovori na pitanja koja malo ko i postavlja. A narod izlazi iz džamije i rijekto nosi šta novo u džepu uma.

Poslanik, s.a.v.s., je s minbera govorio o stvarima koje bole. Direktno i jasno je govorio o licemjerstvu, o slabosti, o odgovornosti.

Minber nije samo mjesto gdje se narod tješi on je mjesto gdje se narod budi. A razlika između utjehe i buđenja je velika. Utjeha kaže: "Sve je u redu." Buđenje kaže: "Nije sve u redu i ovo je ono što moramo promijeniti."

Ibn Kajjim el-Džewzijje pisao je da su poslanici imali dvije funkcije: donošenje radosnih vijesti, i upozoravanje. Jedna bez druge nije potpuna.  Minber koji samo donosi radosne vijesti - koji govori samo o rahmetiu, samo o nagradama, samo o ljepoti - ispunio je pola poslanstva. Minber koji upozorava, koji imenuje bolesti zajednice, koji pokazuje ranu je upotpunio ulogu.

Narod koji samo prima utjehu s minbera je narod koji spava. A historija nagrađuje one koji su budni.

Džamija je tvornica civilizacije. U njoj su se postavljala pitanja: Kako organizirati pravdu? Kako liječiti bolesne? Kako odgajati djecu? Kako pobijediti neznanje? Nadvladat korpuciju, nepotizam…

Šta džamija danas rješava u mom životu?

Ako je odgovor "ništa osim molitve" onda nismo obnovili džamiju. Obnovili smo samo njene zidove.

Mi Bošnjaci imamo nešto vrijedno. Mi smo narod koji je primio islam slobodno. Mi smo narod koji je islam čuvao pod pritiscima koji bi slomio mnoge. Mi smo narod koji je dao veliku žrtvu zbog svoje vjere. Ali opstanak nije cilj. Opstanak je polazišna tačka.

Rat je zahtijevao hrabrost tijela. A obnova civilizacije zahtijeva hrabrost uma. Naše džamije su obnovljene. Naši minareti su podignuti. Sad je pitanje:Je li obnovljen čovjek koji ulazi u džamiju? Je li podignut intelekt koji sluša ezan? Je li izgrađena zajednica koja razumije šta mihrab govori i šta minber zahtijeva?

Mihrab nas uči da moramo imati jasan smjer. Minber nas uči da moramo imati riječ koja mijenja. Džamija nas uči da budemo istinska zajednica ne samo trenutni skup ljudi koji čeka selam da izađe.

Izađimo danas iz džamije s pitanjem šta sam danas ispunio. Fomu ili srce i dušu? Mislim da Allahu, džellešanuhu, nije stalo do visine minareta i ukrasa na minberi. Stalo Mu je do visine čovjeka ispod minareta i do ukrasa njegova srca i duše.

Zanimljivo je da mihrab i minber uvijek stoje zajedno. U gotovo svakoj džamiji na svijetu, mihrab je u sredini zida, a minber je desno od njega. Ovo nije slučajno. Ovo je arhitektonska teologija. Mihrab govori: znaj kuda ideš. Minber govori: znaj šta treba reći na tom putu.

Smjer bez glasa je nijema orijentacija. Glas bez smjera je prazna priča od koje nema koristi.

Mihrab i minber zajendo su kompas i jezik civilizacije. Znati kuda se ide i znati kako o tome govoriti su dva uvjeta svakog naroda koji hoće preživjeti i izgraditi nešto vrijedno.

SAF - RED KOJI MIJENJA ČOVJEKA I NAROD

Pogledajmo saf. Prosti, ravni red u kojem stojimo tokom namaza. Na prvi pogled ništa spektakularno. Ljudi stoje jedan do drugog. To je sve. Ali upravo tu, u toj prividnoj jednostavnosti, leži jedna od najdubljih civilizacijskih ideja koje je čovječanstvo ikad implementiralo. Saf je arhitektura duše, sociologije, psihologije i teologije u jednom.

Razmotajmo ga sloj po sloj.

1. Teološki sloj: Saf kao Božijeg reda u ljudskom činu.

Kur'an kaže: "Uistinu, Allah voli one koji se bore na Njegovom putu u safovima, kao da su čvrsta građevina." (Es-Saff, 4)

Ovaj ajet ne govori o vojnom safu, ali govori  i o principu. Allah voli uređenost. Allah voli koheziju. Allah voli kada ljudska volja postaje kolektivna forma.

Saf nije imitacija kosmičkog poretka, uspostavljenog reda u svemiru, saf je sudjelovanje u njemu. Sve u svemiru stoji u safu. Elektroni kruže po pravilima. Planete imaju putanje. Ptice lete u formaciji. Rijeke teku prema moru. Cijela priroda je jedan veliki saf u kojem sve zna gdje mu je mjesto, sve se pokorava zakonu koji ga nadilazi.

Samo je čovjeku dato da bira. I kada čovjek slobodno izabere stati u saf,  kada ego pristane da se poravna s drugim egom, u tom trenutku čovjek postaje svjesni sudionik kosmičkog poretka.

Teolozi su govorili: molitva je ponavljanje stvaranja. Svaki put kada ustaneš u saf, ponovo biraš poredak nad kaosom. Ponovo biraš zajednicu nad izolacijom. Ponovo biraš Boga nad sobom.

2. Sociološki sloj: Saf kao laboratorij jednakosti

Emil Durkheim, otac moderne sociologije, govorio je o kolektivnoj efervescenciji — onom posebnom stanju koje nastaje kada se grupa ljudi ujedini u zajednički ritual. Energija koja se rodi nije suma pojedinačnih energija. Ona je nešto novo.

Saf je možda najčišći primjer kolektivne efervescencije koji postoji u ljudskoj kulturi.

Saf briše vertikalnu hijerarhiju. Jedina os je horizontalna. Jedino naprijed je prema Kibli. Najveće vođe historije klanjale su u istom safu s čistačem ulica, ili siromahom, ili pastirom.  Ibn Battuta, koji je putovao kroz cijeli islamski svijet u 14. vijeku, zabilježio je nešto što ga je fasciniralo: bez obzira u kojoj je džamiji klanjao: u Maroku, Indiji, Maliju ili Kini - saf je bio isti. Isti poredak. Ista forma. Ista jednakost. Rekao je: "Osjetio sam se kao kod kuće svuda gdje sam klanjao."

Zajednička forma koja stvara zajednički identitet bez brisanja lokalnih različitosti. Stvara socijalnu koheziju kroz fizički kontakt. Mi drugačije doživljavamo ljude čije smo rame dotakli nego ljude koje smo samo vidjeli. Saf to radi. Stopalo uz stopalo. Rame uz rame. Tvoje tijelo zna da si dio nečeg što te nadilazi, i ta spoznaja ne dolazi samo kroz razum nego i kroz fizičko tijelo.

Regulira devijaciju kroz vidljivost. U safu se ne možeš sakriti. Ako kasniš vidljivo je. Ako si iskrivljen vidljivo je. Saf je sredstvo socijalne transparentnosti bez nadzora. Nema kamere, nema kontrolora. Samo tvoji susjedi čija ramena osjećaš.

III Psihološki sloj: Saf kao terapija ega

Moderna psihologija ima termin: ego dissolution — otapanje ega u stanjima dubokog iskustva. Mistici su to opisivali vjekovima. Neuroznanstvenici su to počeli mjeriti tek nedavno.

Saf je svakodnevna, demokratska, pristupačna forma. Kada staješ u saf, tvoj ego prolazi kroz niz malih, ali važnih poniženja u najplemenitijim smislu te riječi:

Moraš prihvatiti susjeda kojeg nisi birao. Psiholog koji stoji uz nepismenog radnika. Bogataš uz dužnika. Čovjek koji te juče uvrijedio uz tebe. Saf kaže: tvoje preferencije nisu relevantne. Ovdje stajanje ne zavisi od afiniteta.

To je duboka psihološka vježba. Cijeli naš društveni život gradimo oko biranja: biramo prijatelje, biramo susjede, biramo koga ćemo pratiti na društvenim mrežama. Saf nas uči da postoji prostor gdje biranje prestaje i gdje počinje nešto važnije: prihvatanje.

Moraš se poravnati. Carl Jung je pisao o tome kako narcizam nije samo hvalisavost — narcizam je uvjerenje da je tvoja os osa svijeta. Saf liječi narcizam geometrijski. Tvoja osa nije osa. Osa je Kibla. Ti se poravnavaš s njom, ne ona s tobom.

Moraš slijediti imama kojeg možda nisi birao. Imam nije uvijek najpametniji. Nije uvijek najobrazovaniji. Ali u namazu on vodi. I ti slijediš. Ovo je vježba u onome što psiholozi zovu „healthy submission“ - zdravo potčinjavanje autoretu koji nije tvoj ego.

Viktor Frankl, koji je preživio nacističke logore i utemeljio logoterapiju, pisao je da je temeljni psihološki problem modernog čovjeka gubitak smisla — ne gubitak ugode, ne gubitak sigurnosti, nego gubitak smjera. Čovjek koji ne zna zašto živi ne može podnijeti nikakvo kako.

Saf liječi gubitak smisla na molekularnom nivou. Pet puta dnevno. Svaki dan. Tvoje tijelo se usmjeri. Tvoje stopalo se poravna. Tvoje rame traži drugo rame. I makar na trenutak — znaš tačno gdje si, zašto si tu, i s kim si. 

1. Antropološki sloj: Saf i ljudska potreba za formacijom

Antropolozi koji proučavaju zajednice, od drevnih plemena do modernih civilizacija, bilježe jednu konstantu: svaka zajednica koja je preživjela ima rituale formacije. Rituale u kojima tijela staju zajedno u zajednički obrazac.

Vojska maršira. Plesači plešu u kolu. Navijači skaču u takt. Protestanti pjevaju u zboru. Svi ovi rituali rade istu stvar: kroz sinhrono kretanje tijela stvaraju psihološki i sociološki osjećaj mi.

Zajednički ritmički pokret povećava osjećaj solidarnosti, smanjuje agresiju prema članu grupe i povećava kooperativnost čak i kod potpunih stranaca.

Saf to radi pet puta dnevno.

Ali saf to radi s jednom razlikom u odnosu na sve druge formacije: on ne stvara solidarnost prema van kroz neprijatelja. Vojska se veže jer ima neprijatelja. Navijači se vežu jer imaju protivnika. Saf se veže jer ima Kiblu.

Zajednice koje se vežu kroz neprijatelja raspadnu se čim neprijatelja nestane. Zajednice koje se vežu kroz zajednički smjer traju.

 2. Filozofski sloj: Saf i ontologija zajednice

U safu se dešava nešto što filozofi zovu emergencija - pojava svojstava koja ne postoje ni u jednom dijelu, ali postoje u cjelini. Ni jedan čovjek sam ne može biti saf. Saf nastaje tek kada se dvojica poravnaju. I tada nastaje nešto što nije samo dva čovjeka, nego nova forma.

Martin Buber, židovski filozof, govorio je o razlici između odnosa Ja-Ti i odnosa Ja-Ono. U Ja-Ono odnosu, drugi čovjek je objekt - sredstvo, prepreka, statistika. U Ja-Ti odnosu, drugi čovjek je subjekt - priznat, stvaran, prisutan.

Saf je institucionalizacija Ja-Ti odnosa. Jer u safu ne možeš tretirati susjeda kao objekt. On je tu. Tijelo mu je uz tvoje tijelo. Dah mu je uz tvoj dah. On je Ti, ne Ono.

A civilizacija koja zna tretirati drugog čovjeka kao Ti - koja ne svodi sugrađane na statistiku, na glasače, na potrošače, na radnu snagu - ta civilizacija ima moralni temelj koji može izdržati.

3. Neurološki sloj: Saf i mozak

Zajednički rituali koji uključuju sinhrono fizičko kretanje aktiviraju neuralne sisteme koji nam omogućuju da doslovno osjećamo ono što drugi osjećaju.

Kada klanjamo u safu i radimo iste pokrete u isto vrijeme - kada se zajedno dižemo, zajedno spuštamo na sedždu, zajedno izlazimo iz rukua - naši mozgovi se neurološki sinhroniziraju.

Zajednica koja zajedno klanja ne veže se samo duhovno i sociološki. Ona se veže neurološki. Njeni mozgovi su, u doslovnom smislu, usklađeniji. I ta usklađenost donosi više empatije, više kooperacije, manja agresija prema članu grupe…

Pet puta dnevno. Svaki dan. Godinama. Decenijama.

VII. Politički sloj: Saf kao anti-autoritarna forma

Ovo je možda najneprimijećeniji uvid o safu. U safu nema centra moći koji kontrolira ostale. Imam stoji ispred ali on ne gleda u saf. On stoji okrenut istim smjerom kao i svi drugi. On je prvi, ali nije iznad. On vodi, ali ne vlada.

Tu se vidi razlika između moći i sile. Sila je kada jedan nametne volju drugom. Moć je kada se slobodne volje udruže u zajednički čin. Sila razara zajednicu. Moć je gradi.

Saf je čista forma moći. Niko nije prisiljen stati. Svako stoji slobodno. I ta slooda daje pravu snaga safu.

VIII. Pedagoški sloj: Saf kao škola bez učionice

Dijete koje odrasta uz saf uči nešto što se ne može naučiti u učionici. Uči da disciplina nije kazna već forma slobode. Jer saf je discipliniran, ali niko ga ne tjera. Uči strpljenje kroz čekanje da imam završi, da saf bude spreman. Uči poniznost kroz saginjanje i padanje na sedždu. Imam Gazali je pisao da namaz nije samo ibadet  nego i odgoj.  

Hadis kaže: "Popunite safove, jer šejtan staje na prazno mjesto."

Svako prazno mjesto u zajednici, svaka funkcija koja nije popunjena, svaka odgovornost koja je ostavljena, svaki poziv koji je ignorisan je mjesto koje će na sučinit manjkavim.

"Poravnajte safove ili će Allah posijati razdor među vašim srcima." (Buharija)

Poslanik, a.s., ne kaže: poravnajte safove jer je to lijepo, jer je to propisano, jer je to red. Kaže: poravnajte safove jer iskrivljeni safovi rađaju iskrivljena srca. Veza između vanjskog poretka i unutarnjeg stanja ovdje je direktna i uzročna. Tijelo uči dušu.

Forma oblikuje supstancu. Kako stojiš tako ćeš misliti. Kako stoji zajednica tako će se osjećati.

Sociolozi bi rekli: ponašanje oblikuje identitet. Psiholozi bi rekli: tjelesna forma utiče na emocionalno stanje.

Ali Poslanik, a.s., je to rekao u jednoj rečenici, četrnaest vijekova prije i jednih i drugih. I obrnuta implikacija je jednako važna: pogledajte kako stoji narod čija su srca razjedinjena .

Pogledaj je li u safu. Jer razdor ne počinje u srcima slučajno. Često počinje u tijelima koja su prestala stajati zajedno. "Poravnajte safove, jer poravnavanje safova je od potpunosti namaza." (Buhari, Muslim)

Kaže: namaz bez ravnog safa nije potpun namaz. Šta to znači? Znači da ibadet ima kolektivnu dimenziju bez koje je manjkav.

Tvoja lična pobožnost, tvoji lični pokreti, tvoj lični nijet nije dovoljan ako si izoliran od reda. Potpunost zahtijeva zajednicu. Zajednica zahtijeva poredak. Ovo je direktna teološka osnova za ideju da se islam ne može živjeti u punoći kao čisto privatna stvar.

Pitanje je: shvatamo li ovo ispravno i van džamije? Saf intelektualaca koji misle? Saf lidera koji se ne boje? Saf roditelja koji odgajaju, a ne samo hrane? Saf građana koji učestvuju, a ne samo čekaju? Saf onih koji grade most između vjere i znanja, između tradicije i budućnosti?

Jer ako su ti safovi prazni i ako mi, svaki od nas, ne stanemo na svoje mjesto - neko će stati umjesto nas. I nećemo biti zadovoljni čime će biti popunjeno ono što smo ostavili.

"Zbližite se u safovima i poravnajte ramena, jer vidim šejtane kako ulaze između vas kao mali crni ovnovi." (Ebu Davud, Ahmed)

Hadis nas uči da šejtan ne napada frontalno. Šejtan traži pukotine. Prolaze. Razmake koje smo sami ostavili. Pukotina između tijela je metafora pukotine između duša.

Pukotina između duša je metafora pukotine u zajednici. A zajednica s pukotinama - s onim mjestima gdje se niko nije potrudio stati, gdje je svako mislio da će drugi popuniti, gdje je ostalo prazno jer je bilo nezgodno, skupo ili teško - ta zajednica je ranjiva.

Ranjiva od onoga koji ulazi kroz ono što smo sami ostavili otvorenim. Znamo to iz historije. Nismo stradali samo od sile izvana. Stradali smo i od pukotina iznutra. Od razdora, nepovjerenja, od safova koji su bili iskrivljeni još prije nego je neprijatelj stigao.

"Da bi ljudi znali šta je u prvom safu, pa da ne mogu doći do njega osim ždrijebom - bacali bi žrijeb." (Buhari, Muslim)

Ovaj hadis govori o vrijednosti onih ispred. Pitanje je: ko puni prve safove u zajednici? Ko su oni koji staju naprijed - da bi zajednica imala koga slijediti? Ko su intelektualci, lideri, učitelji, roditelji koji se ne kriju u zadnjim safovima udobnosti i anonimnosti? Jer ako su prvi safovi prazni, ako niko ne želi odgovornost koja dolazi s tim mjestom, zajednica nema formaciju. Ima skup, ali nema saf.

Enes ibn Malik, r.a., prenosi: "Poslanik, a.s., bi poravnavao naše safove sve dok ih nije učinio ravnim kao strijela. Tek tada bi stao na svoje mjesto i počeo namaz." (Buhari, Muslim)

Ovaj hadis je drugačiji od ostalih. On nije zapovijed. On je slika. Vođa zajednice, poslanik koji je primao Objavu, koji je vodio državne poslove, koji je bio i vojskovođa i sudija i učitelj je lično prolazio kroz redove i poravnavao safove.

Nije rekao: neko neka to uradi. Sam je hodao. Sam je doticao. Sam je poravnavao. Poruka je jasna: uređivanje zajednice nije posao koji se prepušta drugima. Nije administrativna formalnost.

To je čin ljubavi prema zajednici koji vođa obavlja osobno, tijelom, prisutnošću. Poslanik, a.s., nije počinjao namaz dok saf nije bio ravan. Nije žurio. Nije govorio: dovoljno je, hajmo dalje.

Čekao je da bude kako treba. Ovo ukazuje na pogubnost kulture žurbe koja preskače pripremu, koja počinje graditi prije nego su temelji ravni. Mi danas ovo trebamo možda više nego oni prije nas.

Saf kao civilizacijska poruka

Prav i čvrst saf se ne gradi sam od sebe. Gradi ga svaki čovjek koji zna gdje mu je mjesto i koji ga ne ostavlja praznim. Koji razumije da njegovo prisustvo nije samo njegovo pravo nego je njegova odgovornost prema onome do koga stoji.

Saf uči: ti nisi sam. Ti nisi cijelo. Ti si dio. I ta tijelom naučena lekcija, ponovljena godinama, je možda najvažnija stvar koju nam džamija udi. Da znamo stati u red. Da znamo gdje nam je mjesto. Da ga popunino. Da o(p)stanemo.

To je saf.

 (Preporod.info)