Feljton: Ivo Andrić i Safvet-beg Bašagić (2)

Dio iz knjige dr. Šaćira Filandre "Moj zavičaj u svjetskoj povijesti", koju feljtoniziraju novine Preporod

Piše: Šaćir Filandra 

U izdanju Bošnjačke zajednice kulture nedavno je objavljena nova knjiga profesora Šaćira Filandre pod naslovom "Moj zavičaj u svjetskoj povijesti2. Radi se o jednom originalnom kulturno-antropološkom i historiografskom sagledavanju povijesti Bosne, konkretno područja autorovog užeg i šireg zavičaja, Hercegovine. Filandra donosi komparativna približavanja, kontrastiranja i propitivanja nekih od najznačajnijih ličnosti koje potiču iz njegovog rodnog kraja, a koja su politički, vjerski, kulturno i historijski oblikovala Bosnu i Hercegovinu, širi region Balkana pa i svjetsku scenu, od srednjeg vijeka do danas. U narednim brojevima ćemo objavljivati dijelova ove izuzetne studije. 

Aristokratska slika svijeta 

Osnovano je pretpostaviti da je Andrić znao ili je mogao znati za neka, recimo, Bašagićeva, Kemurina i Ćorovićeva istraživanja bosanske kulturne povijesti, a koja su mogla ići u prilog pozitivnijem ili bar objektivnijem vrednovanju islama i Osmanlija, kao što je prilično jasno da, s obzirom na svoju osnovnu tezu, to njega nije ni interesiralo. Da njegova disertacija ni u vrijeme nastanka nije bila neke zavidne znanstvene naravi, svjedoči i njegov skori biograf Michael Martens.

Kao njenu veliku slabost Martens navodi Andrićev metodološki esencijalizam. Naime, vrijeme propasti Osmanlija, kojim su, što danas znamo u istoj mjeri, mada iz različitih razloga, bili nezadovoljni svi njeni stanovnici, bez obzira na etnokonfesionalnu pripadnost, Andrić nekritički postovjećuje s vremenom cjelokupne osmanske vladavine “kao da je nazadnost već od početka bila njena srž”.[i]

Prva stoljeća imperijalne prisutnosti Osmanlija na Balkanu svjedoče da su oni bili u istoj ravni s Evropljanima, ako ne i napredniji od njih, što znači da se ta kultura, baš kao i svaka druga, i mijenjala i razvijala tokom vremena, ali i opadala. Taj antiosmanlijski stereotip 19. stoljeća Andrić je, po Martensovom svjedočenju, pred kraj života i priznao kao svoj nedostatak.

Doktorska disertacija Bošnjaci i Hercegovci na polju orijentalne književnosti Safvet-bega Bašagića, odbranjena 1910. godine na Univerzitetu u Beču, a objavljena pod naslovom Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (1912), kontrapunkt je Andrićevoj disertaciji.

Ne ulazeći ovog puta u to zašto Bašagić izraz “orijentalna književnost” iz disertacije mijenja u “islamska književnost”, da li ih koristi sinonimno ili u objavljenoj verziji disertacije poziciju Bošnjaka i Hercegovaca više islamizira no etnicizira, valja naglasiti da izraz “orijentalno” iz naslova disertacije, kad je riječ o Bošnjacima, tih decenija nalazimo još samo na koricama knjige Orijent na Zapadu Mustafe Mulalića.

U svojoj disertaciji Bašagić je uronjen u tipičnu aristokratsku sliku svijeta, društvo čini “masa niskih i neznatnih ljudi” koji se gube bez spomena i imena te “ljudi koji su se dizali visoko iznad svoje okoline i svojim djelima zadužili potomstvo da im čuva uspomenu”.[ii] Oslikava tradicionalnu socijalnu i vrijednosnu konjunkturu elitističkog i herojskog razumijevanja svijeta.

Aristokratski pristup ogleda se i u dvostrukom referiranju na oca. Jednom spominje njegovu priču, usmenu predaju o slavnim Bošnjacima, a drugi put negoduje što je otac rijetko pisao o tim ličnostima. Time se općoj historiji pristupa kroz porodičnu historiju, odnosno porodične historije rezultirale su općom historijom, što je karakteristično za sva tradicionalna aristokratska društva za koje je historija, tipično karlajevski, djelo velikih ljudi. Medievalna etika časti za Bašagića je uvijek pretpostavljena novovjekovnoj etici dostojanstva. 

Bašagić i otvorenosti bošnjačkog uma 

Bašagić promovira kulturu sjećanja koja u fokusu ima velike pretke i to ga sjećanje čini dičnim i ponosnim. U trenutku kada piše disertaciju sam je već osiromašen, socijalno deklasiran usljed širenja egalitarne paradigme (zahtjevom za pravednijom raspodjelom društvenog bogatstva) koju sa sobom nosi modernizacija i emancipacija “mase niskih i neznatnih ljudi”. U bošnjačkoj kulturi Bašagić je svakovrsni most između tradicije i modernosti.

On se prihvata i znanstvenoistraživačke tekstualne kanonizacije očeve usmene predaje (tradicije) s ciljem da je prevede u moderni, zapadni iskaz i “na taj način proživim zamrle uspomene na slavne zgode i nezgode naših junaka, državnika, učenjaka, pjesnika i dobrotvora.”[iii] U svom prvom historiografskom djelu, pripremi za disertaciju Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine od god. 1463–1850. (1900), potencira 1850. godinu kao vododjelnicu bošnjačke povijesti, budući da je tada plemstvo sasječeno mačem Omer-paše Latasa, potencirajući ponovo stav da je povijest bošnjačkog plemstva povijest Bosne i svih bosanskih ljudi. 

I pored toga, Bašagić traga za modalitetima premošćavanja jaza između tradicije i modernosti u bošnjačkoj kulturi. Kako to ističe Sanjin Kodrić, on iz osobene postkolonijalne pozicije nastoji afirmirati vlastitu sliku sepstva, nastupajući “iz onog sistema vrijednosti koji podrazumijeva njegovo kulturalno pamćenje i njegov horizont očekivanja”,[iv] svjestan da je njegov horizont različit od novouspostavljenog dominantnog kulturnog poretka i da je u tom poretku potisnut, nevidljiv i nepriznat. Bošnjačke teme, ličnosti i artefakte iz osmanskog perioda on nastoji uključiti u modernu kulturnu i društvenu zbilju i učiniti ih njenim relevantnim elementom.

S pozicije moderniteta, doktorata filozofije u Beču, a ne, recimo, teologije na Al-Azharu, on vrši deorijentalizaciju, ali i bosnizaciju “Orijenta”. U skladu s vlastitom kulturno-identitetskom politikom, koja je u ovom pogledu korespondentna konceptu nacije kao “zamišljene zajednice”, on, primjerice, u stvaralaštvo Bošnjaka na orijentalnim jezicima upisuje “višak bosanskog”. Mada je znanstveno osporena njegova teza da su pjesnici iz bosanskih i hercegovačkih krajeva i u polju osmanskog pjesništva bili pod uplivom naše narodne poezije, ostaje kao činjenica da su Bašagićevi prepjevi divanskih pjesnika Bošnjaka bliži po stilu, strukturi i senzibilitetu sevdalinke negoli izvornim tekstovima na bosanski jezik prevedenih gazela.[v] 

Dok je za Andrića osmanska Bosna svojevrsna duhovna pustinja, za Bašagića je ona zlatno doba Bošnjaka i Hercegovaca, i to je ključna razlikovna predodžba ovih dvaju intelektualaca. Bošnjaci su bili energičan, napredan, požrtvovan element tokom osmanske uprave Bosnom, dok su se danas pretvorili u “masu zapuštene i duševno zakržljale svjetine”,[vi] “zemlja koja danas hrani mlitav i kukavan narod, rađala je negda velikane na polju prosvjete, politike i junaštva, što je svijet gledao sa strahom i udivljenjem”.[vii] Bašagićeva namjera ipak nije restauracija prošlosti, bez obzira na sve privilegije koje je ona davala njegovoj porodici, već osporavanje i prevazilaženje manihejske slike te prošlosti.

On ne pristaje na jednostranu ideološku viktimizaciju islamskih elemenata bosanske kulture, a koji su redom obilježili nacionalno-preporodne ideologije nemuslimanskih balkanskih naroda. Pritom, on nije ni pesimista u pogledu bošnjačke i bosanske budućnosti. On igra na kartu otvorenosti bošnjačkog uma i zagovara prijemčivost za vrijednosti i principe novog doba.

Po njemu se nešto takvo u povijesti Bošnjaka već desilo. Bašagićeva je teza da su se bogumili sklonili od progona pape i Ugara pod zaštitu Osmanlija, prihvatili nove vrijednosti i novu vjeru, obrazovali se i uvećavali posjed, a što im susjedni kršćani nikad nisu oprostili. Bašagić pledira da se ponovo prihvati to novo, ovoga puta evropski modernitet Austro-Ugarske.

Njegov je cilj društvena i ekonomska modernizacija vlastite zemlje i naroda. Pritom je svjestan činjenice da njegovu sliku Bosne ne dijele kršćanski intelektualci i historičari. “Po njima cijela naša povjesnica sadržaje samo opise raznih nevolja, kao da u njojzi nema ni jedne svijetle stranice. Ni gavran nije tako crn kao što kažu, pa ni naša povjesnica kao što je neki prikazuju.”[viii] 

Različitost ishodišta i horizonata interpretacije 

Dok Bašagić Bošnjake i islam u historijskom i kontemporarnom smislu prepoznaje kao ravnopravne i baštinski blagorodne sudionike povijesti, insistirajući na njihovim razlikama od drugih kao potencijama i bogatstvu, dotle je Andrić kao socijalni mislilac potpuno ideologiziran, odan stajalištu one politike identiteta koja islam i muslimane vidi stranim i arhaičnim elementom, pa u skladu s tom predrasudom i potencijalno mogućim narušiocima novog jugoslavenskog kulturalnog i političkog jedinstva.

U južnoslavenskoj realpolitičkoj optici prvih decenija 20. stoljeća ovakve predstave zajedničke jugoslavenske kulture, nacije i društva opće su mjesto u promišljanjima unitarista, zatim srpskih i hrvatskih velikonacionalista, pa čak i jugoslavenskih komunista.

Dovoljno se prisjetiti dva za taj period važna događaja. Prvi je osporavanje posebnog narodnog statusa Bošnjacima na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu (1940), a drugi je partijski stav Moše Pijade kao jednog od najviših komunističkih funkcionera o nužnosti asimiliranja jugoslavenskih muslimana izrečen na Osnivačkom kongresu KPJ BiH (1948) u Sarajevu.

Andrićeva disertacija dio je tih i takvih stajališta i u “životu” će je, prema mišljenju Vedada Spahića, održavati “mitomansko instrumentaliziranje njenog politički konjukturnog sadržaja”[ix] sve dotle dok taj mit ne bude nadiđen višim oblicima svijesti.

Zašto su nam danas važne Andrićeva i Bašagićeva slika Bosne? Zato što se u svojoj suprotstavljenosti još reflektiraju u savremenoj politici identiteta bosanskih ljudi, i ne samo u politici identiteta već i u samoj politici! Pravo je pitanje zašto su ta čitanja jedinstvenog bosanskog povijesnog kulturnog i duhovnog materijala tako različita kod ove dvojice istaknutih književnih protagonista, čiji skromni doprinos nastoji biti i ovaj moj prilog.

I Andrić i Bašagić bili su protagonisti onovremenih sistema vlasti i moći, što im je zajedničko, kao što su i znali za utjecaj politike na politiku interpretacije teksta, a što u svojim disertacijama obojica odražavaju. Dok u svojoj disertaciji Bašagić želi da duhovno i književno naslijeđe Bošnjaka uključi u južnoslavenski kulturalni narativ, dotle Andrić pored tog naslijeđa prolazi kao pored turskog groblja. Potpuno u duhu onovremenih reformatorskih predodžbi o odnosu islama i moderniteta, Bašagić vjeruje u inkluzivnu narav evropskih institucija te sposobnost bosanskih muslimana da prihvate tekovine novog doba istovremeno čuvajući svoj identitet; dotle Andrić nastupa s nacionalno-političkih pozicija jednog novonastajućeg narativa koji svojim etnokulturnim konceptom osporava pravo na Drugost svima koji su izvan formule o jednom, a troimenom narodu, podrazumijeva se, mada izrijekom ne ističe, kršćanske / hrišćanske duhovno-kulturne provenijencije.

Cijeli tekst u printanom i digitalnom izdanju novina Preporoda

(IIN Preporod)