Refleksija o ratu i miru: Od pravednog rata ka pravednom miru kao moralni imperativ vremena

Postojalo je vrijeme kada je doktrina pravednog rata, oblikovana od mislilaca poput Svetog Augustina i Tomasa Akvinskog, predstavljala ozbiljan moralni napor da se obuzda nasilje. Postavljala je pitanje da li rat ikada može biti opravdan i, ako može, onda samo pod najstrožijim uvjetima. Njena namjera nije bila da veliča rat, nego da ograniči njegove strahote.

Ali historija je razotkrila zabrinjavajući obrazac: ono što je trebalo da obuzda rat, prečesto je korišteno da ga opravda.

Danas politički lideri i njihovi branitelji redovno prizivaju jezik pravde – samoodbrane, sigurnosti, poretka – dok istovremeno učestvuju u djelima koja razaraju civilno stanovništvo i destabiliziraju čitave regije. Kriteriji pravednog rata se citiraju, ali rijetko s dubinom, poniznošću i strogošću koju zahtijevaju.

Upravo tu je hitno potrebna dublja teološka promjena.

Kroz religijske tradicije – islam, kršćanstvo i judaizam – postoji zajednički moralni horizont koji nadilazi sam rat.

U kršćanstvu, Isus Krist (Isa, a.s.), blagosilja mirotvorce i poziva na ljubav prema neprijateljima, potresajući svaku laganu moralnu prilagodbu nasilju.

U islamu, Bog se naziva Es-Selam – Mir, što ukazuje da mir nije samo politički aranžman, nego božansko svojstvo koje se odražava u pravednim ljudskim odnosima.

U judaizmu, pojam šalom daleko nadilazi odsustvo sukoba; on označava cjelovitost, pravdu i ispravan poredak u društvu. Proročanska vizija – koju iznose ličnosti poput Izaije – zamišlja svijet u kojem – jedan narod neće dizati mač protiv drugog naroda.

Ove tradicije ne poriču tragičnu stvarnost sukoba. Ali također ne dopuštaju da se u njoj udobno nastani.

Alternativa koja se danas pojavljuje jeste doktrina pravednog mira.

Za razliku od pravednog rata, koji pita kada se nasilje može opravdati, pravedni mir pita kako se nasilje može spriječiti. On stavlja naglasak na pravdu, diplomaciju, pomirenje i zaštitu ljudskog dostojanstva prije nego što sukob preraste u razaranje.

Ovo nije naivni idealizam. Ovo je moralni realizam za vrijeme u kojem je moderno ratovanje – obilježeno naprednim naoružanjem, civilnim žrtvama i dugoročnim društvenim razaranjem – učinilo klasične kriterije pravednog rata sve težim, ako ne i nemogućim za ispuniti.

Pitanje više nije da li određeni rat zadovoljava teorijske standarde. Pitanje je može li čovječanstvo sebi priuštiti da i dalje organizira svoju moralnu maštu oko rata.

Nigdje ovo nije hitnije nego u zemljama koje se često nazivaju “svetim”.

Holy Land je, nažalost, postala pozornica ponavljajućeg nasilja opravdavanog svetim pojmovima. A ipak, ako su ove zemlje zaista svete, onda ne smiju biti poprišta beskrajnog sukoba, nego laboratorije pomirenja.

Šta bi značilo težiti ne svetom ratu, nego svetom miru?

To bi značilo priznati da nijedna religijska tvrdnja ne može posvetiti uništenje nevinih života. To bi značilo graditi političke i društvene sisteme utemeljene na pravdi, a ne na dominaciji. To bi značilo poštovati dostojanstvo svakog čovjeka – Jevreja, muslimana, kršćanina ili bilo koga drugog – ne kao ustupak, nego kao teološki imperativ.

Prijelaz od pravednog rata ka pravednom miru nije odbacivanje moralne ozbiljnosti. To je njeno ispunjenje.

U svijetu naoružanom nezapamćenom razornom moći, najveći izazov više nije opravdati rat, nego učiniti ga nepotrebnim i neprihvatljivim.

Budućnost neće osigurati oni koji ovladaju umijećem ratovanja, nego oni koji njeguju umijeće mira.

To je jedini ispravan put da se spasi čovječanstvo koje je danas u opasnosti!

(Preporod.info)