Poslije straha

Piše: Hajrudin Čirkić

Satima sjedi pored svoje majke, žene u desetoj deceniji života koja više ne govori, ali čiji osmijeh i dalje svjedoči o životu ispunjenom brigom, strahovima i borbom za porodicu, u emotivnom zapisu piše Hajrudin Čirkić.

Satima sjedim s njom – majkom. Za to vrijeme ona ne progovori ni riječ, a kamoli cijelu rečenicu. Na njenom licu jedino titra osmijeh – onaj čisti, vedri osmijeh kojim majka gleda svoje dijete, bez obzira na godine.

Ona je u desetoj deceniji života, na stranicama poznog doba kroz koje korača s onom blagom postojanošću što je krasila čitav njen život. I rekla je, čini mi se, sve što je jedna majka imala reći – majka koja se lavovski borila za svoju porodicu. Sada šuti. Ne znam da li zato što više nema šta kazati ili su joj riječi, poput presahlog izvora, jednostavno ostale negdje duboko u tišini.

Dok sjedimo, ja pijem kahvu. Ona je više ne pije. Samo ja govorim. I dok govorim, pitam se dopiru li moje riječi do nje ili je to tek moj tihi monolog izgovoren u sobi gdje ona lebdi negdje između jave i sna.

Često zažmiri i pustim je da spava. Ali na svaki moj pokret, na najtiši šum, ona se trgne, otvori oči i pogleda me, a onda mi uputi onaj svoj blagi, gotovo dječiji osmijeh. Uzvratim joj nekom šalom, upadicom, samo da joj osmijeh još malo razvučem preko lica, i često u tome uspijem.

Vrijeme prolazi.

Gledam njene ruke spuštene niz tijelo – tanke, gotovo lagane kao da više pripadaju sjećanju nego tijelu. Koža na njima prozirna, prošarana pigmentnim mrljama, borama i sitnim naborima koje su godine pažljivo urezivale.

Gledam je i pitam se: osjeća li ona još uvijek strah?

Strah je bio jedina njena slabost. Ne znam kako je bilo sa sestrom i bratom, ali je meni taj strah prenijela – posijala ga negdje duboko u meni, tako da se cijelog života borim s njim kao s tihim, nevidljivim protivnikom.

A čega se plašila?

Gotovo svega: ljetnih oluja, vjetra, vatre, tame, smrti, nepoznatog, naglih promjena u životu.

A ljeta moga djetinjstva bila su puna oluja.

Iznenada, najčešće u poslijepodnevnoj vreloj tišini, tamo iznad Ljubije počeli bi se gomilati teški, nabrekli oblaci grafitnosive boje. U njihovim dubinama presijavali bi se plavi i ljubičasti tonovi, dok bi munje, poput oštrih poteza kista, povremeno rasparale njihovu unutrašnjost blještavom bjelinom. Zrak bi postajao težak, zasićen mirisom zemlje i nadolazeće kiše.

Moja se majka plašila oluja jače nego Kulenovićeva, ona iz njegove crtice “Gromovo đule”. Dok je Kulenovićeva sklapala prozore i zatvarala se u svoju kuću, moja bi nas, djecu, sklanjala u komšiluk, jer joj se vlastita kuća, pod udarima groma, činila premalom i preslabom da nas zaštiti.

Moja majka, za razliku od Kulenovićeve, nakon oluje nije tražila đule gromovo da zaštiti kuću i porodicu, kako se vjerovalo u narodnom sujevjerju. Njoj nisu trebali predmeti ni rituali – njena briga je bila opipljiva i neposredna: vodila bi nas u komšiluk, tražeći zaklon dok nebo tutnji nad našom kućom, dok se gromovi poigravaju našim zidovima.

Strah je moju majku pratio cijelog života. Kada je moj rahmetli otac umro, mjesecima nije smjela sama spavati u stanu. Tek nakon dugog vremena, polahko i nevoljko, pobijedila je taj strah i počela ponovo sama da noći provodi u tišini stana.

Posebno mi je u sjećanju ostao jedan događaj koji najbolje dočarava njen strah.

Jednog dana, prije šezdesetak godina, u našu kuću navratila je hodžinica Zelenkovićeva. Ušla je u sobu i na sećiju pored sebe spustila neki zamotani paket. Primijetio sam kako mati s vremena na vrijeme krišom pogleda prema tom paketu, kao da u njemu leži nešto teško i nevidljivo.

Imao sam osjećaj da jedva čeka da hodžinica ode iz kuće.

Poslije toga majka danima nije ulazila u tu sobu. A noću je izbjegavala čak i da prođe pored njenih vrata.

Tek sam kasnije saznao zašto.

U tom paketu bila je odjeća koju je hodžinica dobila jer je kupala mejita. Tada je bio običaj da se odjeća, koju donesu oni što dolaze na dženazu, stavlja na mejita prije samog ukopa. I upravo zato što je ta odjeća bila na mrtvom tijelu, moja majka od straha nije mogla da kroči u tu sobu.

Sjedim i dalje pored nje, sati teku, a misli mi lutaju kroz sve one godine koje su stale u život moje majke – kroz njene strahove, njene brige, njene neprespavane noći.

Koliko je samo drhtala nad nama dok su oluje tresle prozore, koliko je puta, tiho, strepila nad našim životima, kao svijeća koja gori i strepi od svakog propuha.

A sad, dok je gledam, čini mi se da su svi ti strahovi negdje ostali iza nje, u godinama što su se rasule kao suho lišće na vjetru.

Na njenom licu ostao je samo osmijeh.

Blag, miran, gotovo svijetao.

Kao da su se u tom osmijehu smirile sve njene oluje.

I dok sjedim pored nje, čini se da sada više bdijem nad njenim snovima, kao što je ona nekad bdjela nad mojim.

A ona me gleda onim svojim toplim pogledom – pogledom u kojem još uvijek ima mjesta za cijeli moj život.

Majke, čak i kad utihnu, nikada do kraja ne prestanu govoriti.

(Preporod.info)