Armija RBiH: 34 godine od formiranja vojske koja je branila državu

Piše: Hadis Pašalić

34 godine su iza nas, iza jedne velike i moćne Armije koja je nastala voljom najboljih bosanskohercegovačkih patriota. Ovo je priča, ovo su historijski podaci, ovo je geneza razvoja Armije Republike Bosne i Hercegovine, stvorene iz ničega, stvorene iz prkosa, inata, volje i želje njenih sinova i kćeri, stvorene iz ljubavi prema domovini Bosni i Hercegovini.

Vi, draga djeco, niste bili ni rođeni u slavna vremena kada se stvarala Armija Republike Bosne i Hercegovine, kada se branila i odbranila Bosna i Hercegovina. Stoga, upravo zbog vas, zbog svih onih koji su svoje živote dali za njenu slobodu i nezavisnost, koji su voljeli ovu zemlju više od samog sebe, zbog onih koji se nisu štedjeli već su i dijelove svoga tijela dali za ono što danas imamo, zbog svih hrabrih i nepokolebljivih pripadnika i pripadnica “čuda bosanskog otpora”, kako smo zvali Armiju RBiH, želimo podsjetiti na njen nastanak i razvoj.

Da bi vam stvorili bolju sliku u kojim okolnostima je nastala i razvijala se, podsjetit ćemo se na neposredna zbivanja u Republici Bosni i Hercegovini pred izbijanje agresije. Dana 29.02.1992. godine i 01.03.1992. godine, stanovništvo Republike Bosne i Hercegovine izašlo je na referendum za nezavisnost. Izlaznost je bila 63,7%, od čega se njih 99,7% izjasnilo za neovisnost RBiH.

Već 06. aprila 1992. godine, Bugarska je priznala Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i samostalnu državu, a sutradan, 07.04.1992. godine, to su uradile i Sjedinjene Američke Države. Dana 21. maja 1992. godine Republika BiH primljena je i u članstvo Ujedinjenih naroda.

Upravo se 06. april 1992. godine uzima kao datum kada je napadnuta država BiH, njena nezavisnost, suverenitet i integritet, mada historijski podaci govore i ranije (krajem 1991. i početkom 1992. godine), kroz postavljanje barikada, napade na selo Ravne, napad na policijsku stanicu u općini Bosanski Brod, napade u Bijeljini, napad na školu MUP-a na Vracama u Sarajevu i tako dalje.

Zbog svih tih događanja, 08.04.1992. godine Predsjedništvo RBiH donijelo je Odluku o ukidanju dotadašnjeg republičkog štaba TO i osnivanju Štaba TO RBiH. Zašto je značajan ovaj datum i ova odluka? Jer se njome definisao zvanični znak svih pripadnika TO RBiH. To je stari bosanski grb štitastog oblika plave boje, presječen bijelom dijagonalom sa po tri zlatna ljiljana u svakom polju.

To je bio i ostao u ratu i poslije zvanični grb Armije Republike Bosne i Hercegovine, vojne sile koja je predstavljala državu Bosnu i Hercegovinu.

Već sljedećeg dana, 09.04.1992. godine, Odlukom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, do 15.04.1992. godine, svi naoružani sastavi i pojedinci, osim snaga JNA i MUP-a, koji su djelovali na teritoriji RBiH, pod raznim oznakama i simbolima, dužni su bili da se prijave opštinskim i okružnim štabovima TO, radi stavljanja pod jedinstvenu komandu i dobijanja jedinstvenih obilježja.

Zbog toga je 15. april 1992. godine rođendan Armije Republike Bosne i Hercegovine, koja je svoje zvanično ime dobila Odlukom Predsjedništva RBiH od 23. juna 1992. godine.

Slavni put Armije Republike Bosne i Hercegovine započeo je upravo tog 15. aprila 1992. godine, kada je pomenutom Odlukom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, od jedinica teritorijalne odbrane i svih patriotskih snaga, stvorena Armija Republike Bosne i Hercegovine. Stvorena iz ničega, iz pepela, iz entuzijazma, volje i prkosa svih njenih naroda i građana za slobodom i odbranom hiljadugodišnjeg postojanja države Bosne i Hercegovine, čija je državotvornost potvrđena na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu.

Ali put rata i borbe za svaki pedalj zemlje što se Bosna i Hercegovina zove, od 1992. do 1995. godine, nije bio nimalo lahak, naprotiv.

Prvi vojnički strojevi Armije bili su jedinstveni po vojnicima u farmerkama i patikama gotovo nenaoružanih mladića i djevojaka, sa pjesmom na usnama, hrabrosti u očima, patriotizmom u srcu i tekstom zakletve:

“Ja ...

zaklinjem se

da ću braniti

nezavisnost, suverenitet i cjelovitost

Republike Bosne i Hercegovine,

da ću savjesno i disciplinovano

izvršavati sve obaveze i dužnosti

pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine

da ću braniti njenu slobodu i čast

i u toj borbi istrajati.”

Svi oni su nosili Bosnu i Hercegovinu u srcu, bili opredijeljeni za nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i ravnopravnost svih naroda i građana koji u njoj žive.
U početku nedovoljne količine naoružanja i opreme, usitnjenost jedinica i nepovezanost slobodnih teritorija nisu umanjili moral i inat svakog patriotski opredijeljenog građanina Bosne i Hercegovine.
Armiju RBiH upravo su krasili njeni pripadnici koji se nisu dijelili po naciji, vjeroispovijesti, političkom uvjerenju, spolu, već su bili i ostali jedno, bili su samo oni koji su bili za slobodnu i nezavisnu BiH. Ona je izrasla iz naroda i zbog toga je narod volio svoju vojsku.

Veliki inat, prkos i nada u bolje sutra činili su da se od dobrovoljaca formiraju jedinice ranga četa i odreda, a već 16. maja 1992. godine formirana je prva brigada u Armiji RBiH.

U početku rata, zbog rascjepkanosti slobodnih teritorija, nedovoljne količine naoružanja i opreme, jer je BiH uveden embargo na oružje – zabrana uvoza oružja, slabo naoružane formirane jedinice bile su na vezi s opštinskim i okružnim štabovima teritorijalne odbrane. Okrupnjavanjem, zarobljavanjem oružja od agresora, stalnim javljanjem dobrovoljaca da se pridruže odbrani zemlje, došlo je do narastanja jedinica. Upravo zbog lakšeg rukovođenja i komandovanja, Odlukom Predsjedništva RBiH od 18.08.1992. godine, pristupilo se formiranju korpusa, i to:

• Korpus formiran je sa sjedištem u Sarajevu 01.09.1992. godine.
• Korpus sa sjedištem u Tuzli, formiran 29.09.1992. godine.
• Korpus sa sjedištem u Zenici, formiran 01.12.1992. godine.
• Korpus sa sjedištem u Mostaru, formiran 17.11.1992. godine.
• Korpus sa sjedištem u Bihaću, formiran 21.10.1992. godine.

Tako da je na kraju 1992. godine Armija RBiH brojala oko 205.000 pripadnika, od čega 5.900 žena.

I dalje su pripadnici Armije RBiH bili pod stalnim pritiskom i vatrom sa agresorskih položaja, tako da 1993. godinu rata karakteriše odbrambena faza. Ali jačanje jedinica ARBiH dalo je dodatnu snagu i motiv da se konsoliduju redovi, povežu teritorije, ojača struktura unutar vojske. Mnogi pripadnici ARBiH bili su mladi i nisu prošli vojnu obuku, pa se te 1993. godine formiraju nastavno-regrutni centri kako bi svaki pripadnik ARBiH imao vojnu obuku, bio upoznat sa oružjem i oruđem i znao iste koristiti. Brigade su već stasavale i vodile ozbiljne bitke te postizale zavidne rezultate. Upravo je te 1993. godine donesena Odluka o davanju počasnog naziva jedinicama ARBiH – Viteška i Slavna.

Počasni naziv “Viteška” dodjeljivan je brigadama koje su se istakle u borbama za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta, iskazanoj hrabrosti, odlučnosti i požrtvovanosti u izvršavanju borbenih zadataka, dok su počasni naziv “Slavna” dobijale brigade koje su se istakle u borbama za odbranu RBiH i u tim borbama postigle zavidne rezultate i ispoljile posebnu brigu i interesovanje za zaštitu ljudi i materijalno-tehničkih sredstava. Dana 30.07.1993. godine formiran je 6. korpus Armije RBiH sa sjedištem u Konjicu, definisan je izgled činova vojnika, podoficira i oficira ARBiH, a doneseno je i naređenje o formiranju bosanskih oslobodilačkih brigada.

Tokom proljeća 1993. godine, kako bi se zaštitilo bošnjačko stanovništvo koje se sklonilo u naseljima istočne Bosne kao i Sarajeva, Tuzle i Bihaća, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, na prijedlog Francuske, donosi odluku o stvaranju zaštićenih zona koje će UNPROFOR braniti od napada ako je potrebno i oružanom silom, ali ta zaštita će na kraju postati mrtvo slovo na papiru.

Dana 18.03.1994. godine, predsjednik Predsjedništva RBiH i predsjednik Republike Hrvatske su u Sjedinjenim Američkim Državama potpisali Vašingtonski sporazum, gdje je dogovoreno primirje između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine, čime je završen sukob koji je prvenstveno bio na području Hercegovine i Srednje Bosne. A što se tiče daljeg razvoja ARBiH, te 1994. godine ARBiH formira operativne grupe na vezi s korpusima koje su povezivale više brigada i stvarale jedinstven front u borbi, što je omogućavalo da se iz odbrane može prelaziti i u oslobađanje zauzetih teritorija. Dana 07.04.1994. godine formira se i 7. korpus Armije RBiH sa sjedištem u Travniku. Ovakva struktura jedinica sa brigadama, operativnim grupama, korpusima, obuka boraca kroz formirane regrutne centre i ratnu oficirsku školu, te stalno prisutan motiv za cjelovitu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu, dovodi do toga da ARBiH prelazi u oslobodilačku fazu i oslobađanje privremeno zauzetih teritorija.

Početak 1995. godine karakteriše formiranje divizija i prelazak iz odbrambene u oslobodilačku fazu. Te godine oslobođen je Vlašić, ali se u julu iste godine u Srebrenici, u zaštićenoj zoni UN-a, dogodio genocid nad Bošnjacima zaštićene zone UN-a, najgori zločin nad civilima. Jedna od definicija genocida je najekstremniji – po žestini najdrastičniji, po metodama često najbrutalniji, a po posljedicama najpogubniji – vid rasne diskriminacije. Na kamenu u Memorijalnom centru Potočari upisana je brojka od 8372 i ispod napisano “ukupan broj žrtava koji nije konačan“. Do danas u Memorijalnom centru ukopano je 6.671 posmrtni ostatak žrtava genocida počinjenog nad Bošnjacima 1995. godine u Srebrenici. Mnogi još uvijek nisu pronađeni jer su masovne grobnice premještane s jednog mjesta na drugo, a u mnogim slučajevima ugašene su cijele porodice i o njima nema ko da svjedoči i priča. To je najgori zločin počinjen nakon Drugog svjetskog rata na tlu Evrope, a mnoge zločince međunarodni haški tribunal osudio je na doživotne i dugogodišnje kazne zatvora.

Ali ARBiH nije bila osvetoljubiva, nije činila takva zvjerstva i zlodjela, ona je hrabro i nepokolebljivo oslobađala dio po dio teritorije. Te 1995. godine, nakon pada Srebrenice i Žepe, agresor je krenuo 19. jula 1995. godine u napad i na “zaštićenu zonu” Bihaća u kojoj se nalazilo 180.000 Bošnjaka, ali bezuspješno. Armija RBiH je uzvratila i počelo je oslobađanje gradova Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa i Ključ, a hrabri borci zaustavljeni su potpisivanjem mirovnog sporazuma na par kilometara od Banje Luke.

Potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma Armija RBiH dočekuje sa sedam korpusa, dvije samostalne divizije, ratnim zrakoplovstvom, centrom vojnih škola i drugim jedinicama na vezi s Generalštabom Armije RBiH, u čijim se redovima borilo preko 230.000 boraca, od kojih su njih 1742 dobitnici najvišeg ratnog priznanja značke “Zlatni ljiljan”, a devet pripadnika posthumno je odlikovano ordenom Heroj oslobodilačkog rata, i to:

• Hadžić Safet, poginuo 18.04.1992. godine
• Hodžić Senad – Mehdin, poginuo 10.05.1992. godine
• Safet Zajko, poginuo 17.06.1993. godine
• Midhat Hujdur Hujka, poginuo 30.06.1993. godine
• Enver Šehović, poginuo 27.07.1993. godine
• Izet Nanić, poginuo 05.08.1995. godine
• Nesib Malkić, poginuo 25.10.1993. godine i
• Hajrudin Mešić, 30.10.1992. godine.

Mnogi su za nezavisnost, suverenitet i slobodu svih naroda i građana BiH dali dijelove svojih tijela, postali ratni vojni invalidi, a šehidi i poginuli borci dali su ono najdragocjenije – svoje živote. Poginuli su da bi mi i vi mogli graditi bolje sutra i to nikada ne smijemo zaboraviti.

Kroz redove Armije RBiH prošli su pripadnici svih naroda i građana, cifre pokazuju da je bila multietnična, da su bili dosljedni svojih predaka – bosanskih vitezova, da nisu rušili vjerske objekte, da nisu činili genocid i ratne zločine, već su stali u zaštitu običnog bosanskog čovjeka, koji je imao samo jednu želju – da živi tamo gdje je rođen.

Armija Republike Bosne i Hercegovine bila je jedina legitimna vojna sila priznata kao i država Bosna i Hercegovina, pa je tako slavnoj, antifašističkoj vojsci cijeli svijet odao poštovanje na Dan pobjede nad fašizmom, 9. maja 1995. godine.
Naime, tog 9. maja 1995. godine Bosna i Hercegovina prvi put u svojoj historiji dobila je poziv da učestvuje u vojnoj paradi u povodu Dana pobjede nad fašizmom. Zastava s ljiljanima, koju je u glavnom gradu Francuske nosio legendarni mostarski komandant, jedan od ratnih komandanata 41. viteške motorizovane brigade, Semir Drljević Lovac, zastava je pod kojom su ginuli najbolji sinovi Bosne i Hercegovine, zastava Kraljevine Bosne, jedne od najstarijih država Evrope.

Bosna i Hercegovina je poslije 529 godina povratila svoju nezavisnost, a jedna je od najstarijih država u Evropi o kojoj postoje pisani dokumenti još iz vremena Kulina bana, koji u svojoj Povelji kaže: “Ja, bosanski kralj Kulin...”.

“Bosne je tada bilo,
ima je i sada
i bit će Bosne i kada nas ne bude.”

Poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma uslijedio je period tranzicije, reorganizacije i novog vojnog ustrojstva u Bosni i Hercegovini.

Danas u sastavu OS BiH postoji 2. pješadijski (rendžerski) puk, koji njeguje prošlost u skladu sa zakonom određenoj misiji i zadacima, i s ponosom baštini tekovine Armije RBiH i naroda iz kojih ona potiče, njenu hrabru i vitešku borbu za očuvanje i opstojnost države Bosne i Hercegovine.

Živjela Bosna i Hercegovina!

(Preporod.info)