Industrija mržnje: Nijanse narativa protiv Bošnjaka

Obrasce islamofobije i antimuslimanske mržnje – globalno i lokalno – prepoznajemo kroz protokolarne kanale, medije, društvene mreže, pa i u slučaju kada te narative usvoje i žrtve na koje su usmjereni, a da bi se uspostavilo strateško suprotstavljanje tim narativima potrebno ih je posmatrati kao institucionalizirane i strateški vođene, ne potcjenjivati ih ni kada se doimaju spontanim i izdvojenim, posebno u eri hibridnih ratova

Piše: Hasan Hasić

Islamofobija i antimuslimanska mržnja, širom svijeta, pa i u specifičnom kontekstu Bosne i Hercegovine i regiona, generisane na visokom političkom i akademskom nivou, prepoznaju se u različitim obrascima. U širem javnom diskursu matrice mržnje i rasizma usmjerene prema muslimanima u našoj zemlji i regionu su itekako prepoznatljive.

Kako to čitamo iz niza tekstova u Preporodovom prilogu uz ovaj broj, možemo ih identifikovati kroz različite kanale poput širokog dijapazona literature, javnih nastupa političara, akademskih i kulturnih radnika te medija. Strateški usmjeren kurs dehumanizacije i demonizacije muslimana na ovim prostorima, posebno Bošnjaka, duboko je prisutan i proširen, a potvrđen kroz agresiju na Bosnu i Hercegovinu, zločine i genocid nad Bošnjacima. Ta rasistička kampanja je prodrla duboko među mase te se i dan-danas koristi kao huškački i određivački element spram Bošnjaka. Politički i drugi instrumenti tokom i nakon agresije su dobili i nove forme. Danas svjedočimo da se ta industrija islamofobičnog narativa i antimuslimanske mržnje, poduprta obrascima prepoznatljivim širom svijeta te onim konkretno vezanim za naš kontekst, proširila javnim prostorom poput korova. Narativi se usvajaju, a na mnoge su pristale i same ciljane žrtve.

Osvjedočeni ciljevi

Zahvaljujući aktivnijem političkom, akademskom i kulturnom angažmanu, ali i općem razvoju studija o islamofobiji, u Bosni i Hercegovini se, posebno u posljednjih petnaest godina, jasnije prepoznaju islamofobni narativi. U kontekstu naše zemlje, takvi obrasci se pojavljuju u političkom, akademskom i kulturnom okviru entiteta Republika srpska, ali i šire, u Srbiji i Hrvatskoj te nerijetko u nekim zemljama Evropske unije - poput Mađarske.

S obzirom na specifičan kontekst, taj narativ je uokviren u negiranje genocida i drugih zločina počinjenih nad Bošnjacima, slavljenje zločinaca, relativizaciju i opravdavanja zločina ili, pak, iskrivljavanje stvarne uloge Armije Republike Bosne i Hercegovine u odbrani zemlje i bacanje ljage na nju. To savršeno funkcionira uz sve narative o muslimanima ove zemlje kao stranom entitetu koji ne pripada ovom podneblju, "turcima", "poturicama", "izdajnicima pradedovske vere", "mudžahedinima", "talibanima", "teroristima", "isilovcima", simpatizerima ekstremnih i fašističkih pokreta kroz historiju i danas, zagovornicima "šerijatizacije" i uspostavljanja "islamske republike", "džamahirije" itd. Uz sve to, još uvijek je živ stereotip o orijentalnoj kulturi kao manje vrijednom ili primitivnom naslijeđu.

Sve navedeno već odavno kola svim kanalima javnog diskursa, pa i društvenim mrežama, čijim se omasovljenjem proširio spektar mogućnosti i instrumenata za izgradnju islamofobije i antimuslimanskog sentimenta. Nadalje, to je itekako poslužilo kao iznimno vrijedan alat za vođenje informacijskog ili hibridnog rata protiv Bosne i Hercegovine, odnosno Bošnjaka, kako se izjašnjava većinski dio muslimanskog stanovništva u BiH.

Svijest o opasnostima i potencijalima hibridnog ratovanja, posebno razvijenog u digitalnoj eri, ne ostavlja mnogo prostora za drugačije tumačenje od toga da je i industrija islamofobije dio tog okvira. Ciljevi takvih narativa se više ne pretpostavljaju, već su osvjedočeni. Stoga, dublje bavljenje islamofobijom u BiH posljednjih godina mnogo ohrabruje. Uz važnu napomenu da je još uvijek potrebna snažnija institucionalna i politička podrška, pa i u okviru kvalitetnije sigurnosne strategije BiH.

"Islamizacija" i "radikalizacija"

Uz sve ono što je moguće uočiti u zvaničnom diskursu, upravo se kroz društvene mreže pokazalo na koji način funkcionišu spomenuti narativi, dokle sežu i da se, zapravo, moraju posmatrati kao proizvod šire strategije, ma koliko izgledali ponekad izdvojeno ili spontano.

Naprimjer, izjave Kolinde Grabar-Kitarović tokom njenog predsjedničkog mandata na čelu Republike Hrvatske o "militantnom" ili "radikalnom islamu" u Bosni i Hercegovini jesu i pokretačka snaga antimuslimanske propagande ali je to i dio jedne šire pojave, koju možemo detektovati najjednostavnijom pretragom ključnih riječi na društvenim mrežama. Istim principom se može pronaći mnoštvo sadržaja o temi koju je krajem 2021. godine, u izjavi za RTRS otvorila Sanja Vlaisavljević, koja je govorila o "protjerivanju svinjetine" ili "Djeda Mraza" iz Sarajeva. Podsjetimo, posebno ogorčenje javnosti je izazvao njen kasniji izbor za ministricu kulture i sporta entiteta Federacija Bosne i Hercegovine. Ona nije ni prva ni posljednja koja je artikulisala slične teme. Na to se daju dovezati brojni komentari o tome kako se na Baščaršiji nema gdje popiti alkohol ili pojesti svinjetina. Sve to, naime, korespondira s uvriježenim stavovima o "šerijatizaciji" i "islamizaciji" Sarajeva i Bosne.

Koliko god izgledalo benigno, površno, besmisleno i, svakako, lahko oborivo, važno je to uočiti kao obrazac koji jednako "vrišti islamofobijom", jer je, svakako, dio strateškog okvira ili propagande koja se uspjela prodati širim masama. Nerijetko, takve matrice nalazimo i među – "kulturološkim muslimanima", što se već da nazvati i internaliziranom islamofobijom. Slijedom davno uspostavljenih, a kasnije stalno obogaćenih narativa, internalizirana islamofobija itekako otežava jasnije prepoznavanje takvih propagandnih aktivnosti. Štaviše, može se ocijeniti kao evidentan uspjeh tih narativa.

Iako ne postoji nijedan zvanični dokument niti je otkrivena ikakva tajna strategija među Bošnjacima o uspostavljanju bilo kakvih oblika onoga što se naziva islamskom ili šerijatskom vlašću, mnogi pojedinci i mediji su kroz godine naučili da potonji primjeri veoma lahko "zapale" javni diskurs.

Cijeli tekst je dostupan u posljednjem broju Preporoda