Kuda ide svijet: Kako umiru demokratije
Demokratije se ne ruše tenkovima na ulicama, nego polahko slabe iznutra – kroz eroziju institucija, rast nasilja i polarizacije, te gubitak povjerenja građana. U svijetu u kojem danas ima više autokratija nego demokratija, postavlja se pitanje: da li je liberalna demokratija izgubila svoju privlačnost? Od revolucionarnih ideja jednakosti i slobode u 18. stoljeću do savremenih izazova populizma, političkog nasilja i moći interesa, priča o demokratiji je istovremeno priča o njenom usponu, ali i o procesima koji danas već u mnogim dijelovima svijeta pokazuju kako se demokratski poredak polahko kruni i raspada. U posebnom izdanju časopisa Spiegel Geschichte (br. 1, 2026) više autora bavi se upravo tim pitanjem.
Šta zapravo održava demokratiju i šta je razara? Ako je demokratija nastajala stoljećima, može li nestati mnogo brže nego što je nastala? To pitanje danas više nije samo akademsko. Ono je postalo politička realnost.
Podaci iz 2024. godine pokazuju zabrinjavajući trend: u svijetu danas ima više autokratija i diktatura nego demokratija. Autokratije su sistemi u kojima je vlast koncentrisana u rukama jedne osobe ili male elite, dok su diktature njihov radikalni oblik, režimi u kojima je moć gotovo neograničena.
Da li to znači da je era demokratske dominacije završena?
Sistem zapadne političke i ekonomske dominacije očito je pod pritiskom. Liberalna demokratija zasnovana na tržišnoj ekonomiji i ljudskim pravima više nije jedini model koji ljudi smatraju privlačnim. Kada danas pitate ljude u različitim dijelovima svijeta kakav politički model žele za svoju zemlju, odgovor često nije “zapadna demokratija”. Mnogo češće se spominje ekonomski uspješan model Kine.
Zašto? Jednostavno zato što politički sistem lakše pušta korijen tamo gdje ljudi s njim povezuju konkretna materijalna iskustva. Ako taj sistem donosi stabilnost, radna mjesta i bolji život, tada se i podrška tom sistemu učvršćuje.
Ali postoji i druga lekcija historije: demokratije se ne mogu nametnuti izvana. Čak ni slobodni izbori danas nisu garancija da će njihov rezultat biti liberalna demokratija. Iskustva posljednjih godina, ponajviše na primjeru izbora drugog mandata Donalda Trumpa, pokazala su koliko su demokratski procesi krhki. Paradoks je i to što zapadne demokratije često same potkopavaju vlastite principe. Kada je riječ o ekonomskim ili geopolitičkim interesima, one nerijetko ulaze u pragmatične dogovore s autoritarnim režimima.
Postoji li obrazac po kojem demokratije slabe?
Historija sugerira nekoliko faktora koji se gotovo uvijek pojavljuju zajedno: duboka društvena polarizacija, uspon antidemokratskih političkih pokreta i snažni ekonomski šokovi.
U Sjedinjenim Američkim Državama mnogi danas govore o ozbiljnoj političkoj krizi, o državi u kojoj se pojedinci pokušavaju postaviti iznad institucija i pravila. Istovremeno se i u Evropi sve češće postavlja pitanje: ulazi li kontinent u novu fazu političke nestabilnosti? U Evropskom parlamentu danas djeluju čak tri desničarske i populističke političke grupacije. Njihova najradikalnija krila povezana su s identitarnim pokretima koji otvoreno zagovaraju ideje etničke i kulturne ekskluzivnosti, pa čak i biološkog rasizma. Posebno zabrinjava činjenica da se radikalna desnica u mnogim zemljama uspjela organizirati u politički uspješne stranke koje se postepeno normaliziraju u javnom prostoru.
Uspon desnog populizma nakon 2010. godine poklopio se s još jednom dubokom promjenom: eksplozijom društvenih mreža. Način na koji građani dolaze do političkih informacija promijenio se iz temelja. Ekstremisti i radikalci najviše koriste društvene mreže, pa njihove polarizirajuće poruke često nadjačavaju umjerene političke stavove. Posljedice su vidljive i u padu povjerenja u institucije. U Njemačkoj, naprimjer, samo 42 posto građana vjeruje da demokratija u njihovoj zemlji funkcioniše dobro.
Ali šta zapravo znači liberalna demokratija?
Ona nije samo vladavina većine. Ona podrazumijeva podjelu vlasti, kontrolu izvršne vlasti, zaštitu individualnih sloboda i zaštitu prava manjina. Upravo ti elementi danas su u mnogim državama narušeni. Zato se sve češće postavlja ključno pitanje našeg vremena: šta će se dogoditi kada se frustracija građana, ekonomske krize i politički radikalizam spoje u istom trenutku?
U nekim dijelovima Evrope već se može posmatrati proces postepenog, sistematskog potkopavanja liberalne demokratije. U Mađarskoj i u Slovačkoj mnogi analitičari govore o “iliberalnoj transformaciji” političkog sistema.
Kako demokratije umiru iznutra
Dugo se vjerovalo da države propadaju naglo kroz vojne udare ili krvave revolucije. Danas, međutim, mnogi politolozi upozoravaju na drugačiji obrazac. Profesori s Harvarda Steven Levitsky i Daniel Ziblatt u svojoj utjecajnoj knjizi How Democracies Die iz 2018. tvrde da savremene demokratije rijetko nestaju preko noći. One se najčešće polahko razgrađuju iznutra – kroz eroziju institucija, povjerenja i političke kulture.
Kako to izgleda u praksi?
Izabrani politički lideri počinju postepeno potkopavati demokratske institucije. Oni dovode u pitanje podjelu vlasti, slabe nezavisnost sudova i pokušavaju politički kontrolirati državne institucije. Primjeri takvih političkih trendova, prema mnogim analitičarima, mogu se pronaći u različitim zemljama: od Donalda Trumpa u Sjedinjenim Američkim Državama, preko Nigela Faragea u Velikoj Britaniji, do pokreta poput Rassemblement National u Francuskoj, AfD u Njemačkoj ili politike Viktora Orbána u Mađarskoj.
Autokratski političari rijetko otvoreno ukidaju demokratiju. Umjesto toga, oni je postepeno potkopavaju iznutra. Dovode u pitanje demokratska pravila igre, osporavaju legitimitet političkih protivnika, ponekad toleriraju ili potiču političko nasilje, a istovremeno pokušavaju ograničiti slobodu medija i građanske slobode. Posebno opasna strategija jeste preuzimanje institucija: sudova, tužilaštava, regulatornih tijela ili javnih medija. Na ključna mjesta postavljaju se lojalni kadrovi. Paradoks je očigledan: institucije demokratije koriste se kako bi se demokratija oslabila. I to se događa polahko, gotovo neprimjetno i formalno potpuno legalno.
Kako prepoznati autokratu? Levitsky i Ziblatt nude i svojevrsnu “check-listu” za prepoznavanje autoritarnih političara:
– odbacivanje demokratskih pravila riječima ili djelima,
– osporavanje legitimiteta političkih protivnika,
– toleriranje ili opravdavanje političkog nasilja,
– spremnost da se ograniče građanske slobode i sloboda medija.
Takvi političari često stalno krše političke norme i pomjeraju granice prihvatljivog ponašanja. S vremenom se javnost na to navikava. Istovremeno tvrde da upravo oni predstavljaju “pravi glas naroda”. Kritičari se prikazuju kao neprijatelji države.
Historija poznaje taj obrazac. Mnogi su počeli kao demagozi, a završili kao tirani.
Kada raste prihvatljivost političkog nasilja, tada raste i opasnost od stvarnog krvoprolića. U SAD-u danas je društvena polarizacija posebno vidljiva. Podjele često prolaze između velikih urbanih centara i ruralnih područja, ali pristalice suprotstavljenih političkih tabora mogu se pronaći gotovo u svim društvenim grupama.
Politolog Robert Pape s Univerziteta u Chicagu upozorava da bi SAD u narednim godinama mogle svjedočiti talasu politički motivisanih napada i nasilja. Takve akcije, smatra on, vjerovatno bi bile decentralizirano organizirane putem interneta. Situacija bi mogla postati posebno opasna u scenarijima spornih izbora ili ako bi neki predsjednik odbio mirno predati vlast nakon isteka mandata. Francuski list Courrier International u svom izdanju za februar–mart 2026. izabrao je naslovnicu “Goodbye America”.
Značaj slobode medija i uloga lobističkih grupa
Kritika vlasti je temelj demokratije. Ali šta se događa kada politički lideri svaku kritiku proglašavaju “zavjerom” ili “lovom na vještice”? Upravo je izraz “witch hunt” postao jedno od omiljenih političkih oružja Donalda Trumpa. Demokratija teško opstaje u političkoj atmosferi u kojoj se protivnici ne doživljavaju kao legitimni akteri, nego kao neprijatelji.
Prijetnje demokratiji kriju se i u netransparentnom utjecaju interesa i novca na političke procese. Bivši zastupnik u njemačkom Bundestagu Marco Bülow upozorava da nekontrolirani lobizam može ozbiljno ugroziti demokratski sistem. Metode su različite: od stručnih analiza i pisama do telefonskih poziva i neformalnih susreta.
U Njemačkoj danas djeluje oko 6.000 lobističkih organizacija, a najmanje 160 njih ulaže više od milion eura godišnje u lobiranje. Procjenjuje se da na jednog zastupnika dolazi i do 50 lobista. Nedostatak transparentnosti otvara prostor za sumnje u političku trgovinu, pogodovanja i korupciju. Kada se pojave politički skandali, povjerenje građana u institucije brzo počinje da se topi.
U takvom političkom okruženju demokratija postaje ranjiva. Jer demokratija ne počiva samo na zakonima i institucijama, nego i na povjerenju građana.
Ko može zaustaviti pad?
Ako demokratije danas slabe iznutra, postavlja se ključno pitanje: ko ih može zaštititi? Levitsky i Ziblatt naglašavaju posebnu odgovornost političkih i društvenih elita. Njihova je zadaća prepoznati demagoge na vrijeme i spriječiti njihov dolazak na vlast.
A to nas vraća na početno pitanje: imamo li danas dovoljno političke hrabrosti da sačuvamo demokratiju?
Šta zapravo štiti demokratiju?
U temelju svake stabilne demokratije nalazi se nekoliko osnovnih principa: dostojanstvo čovjeka, sloboda i jednakost građana pred zakonom, ali i jasno uređena demokratska struktura države.
Zato neke zemlje uvode mehanizme kako bi očuvale legitimitet političkog sistema. Australija, naprimjer, još od 1924. godine poznaje obavezno glasanje. Time u političkom procesu ne učestvuju samo najglasniji birači, nego i širi slojevi društva.
