Kako je Ramo Ahmetović 1941. godine od ustaških mitraljeza spasio svoje komšije u Konjevićima?

U današnjem vremenu, kada se događaji iz Drugog svjetskog rata sve češće zloupotrebljavaju za političke manipulacije, smatramo važnim da se ovakva svjedočenja ponovo „osvježe“ i stave u svoj izvorni kontekst – šezdeset godina nakon njihovog prvobitnog objavljivanja.

Godine 1967, u beogradskom listu Večernje novosti objavljen je serijal tekstova koji je, kroz svjedočenja, podsjećao na dramatične događaje iz Drugog svjetskog rata. Poseban naglasak bio je na hrabrosti običnih ljudi i njihovim naporima da, uprkos nasilju i haosu, zaštite svoje komšije i sačuvaju minimum ljudskosti u vremenu dubokih podjela.

Priredio: Hikmet Karčić

Ovi tekstovi nisu samo bilježili zločine i stradanja, već su donosili i priče o solidarnosti, ličnoj hrabrosti i moralnim izborima pojedinaca koji su često djelovali suprotno dominantnim tokovima nasilja. Upravo takva svjedočenja predstavljaju važan historijski izvor, ali i podsjetnik na složenost ratnih iskustava.

U nastavku prenosimo originalni prepis zabilježenog svjedočenja Rame Ahmetovića iz Konjević Polja o zločinima ustaša i domobrana iz 1941. godine. U današnjem vremenu, kada se događaji iz Drugog svjetskog rata sve češće zloupotrebljavaju za političke manipulacije, smatramo važnim da se ovakva svjedočenja ponovo „osvježe“ i stave u svoj izvorni kontekst – šezdeset godina nakon njihovog prvobitnog objavljivanja.

U Konjevićima pohvatala iz desetak srpskih kuća sve što je zatekla. Ljudi, žene i deca, doterali su pred šumu Haluge, u blizini današenje škole u Konjevičima, pred mistraljezima su stajale porodice Sredoja i Milivoja Jovanovića, Pavla i Nedeljka Tripunovića, Alimpija Grujića, Nikole Momčilovića, Petka Petkovića i još neke. Nejač zapomaže. Stariji ćute, kao pred smrt. Pokupiše i nas na kamaru da gledamo kako će strijeljati – ispričao nam je nedavno stari Ramo Ahmetović iz Konjevića. Vidim da će moje komšije Srbi pogubiti glave te pođem sa svojijeh šestero sinova pokraj mitraljeza i stanem međ' robolje.

– Đe ćeš 'adžo ? – povikaše vojnici u fesovima.

– Eno, pođe, pa kad pucate, tucite prvo po meni i mojoj djeci, pa onda po ovom srpskom roblju ! Stojao je Ramo Ahmetović štiteći svojim grudima i grudima malih Ahmetovića, jedan drugom do uveta – Jovanoviće, Grujiće, Tripunoviće, Petkoviće...

Pozvaše satnika. I drugi Muslimani pristupiše oficiru – ustaši. „Ramo Ahmetović je – vele – kao hođa, ne smijete, vala, pogubiti takvog ćo'eka a ni naše komšije.

- Valja ići komandantu – pozva satnik Ramu Ahmetovića koji se izdvoji iz mase za streljanje. – Kad sam istupio pred komandanta bojne, pita me – seća se Ramo Ahmetović. Jesi li ti, Musliman. „Bezbeli, da jesam“ – odgovorih mu. „Pa gori si od Srbina, kad im čuvaš glave“

Vide Ramo Ahmetović da će teško spasiti svoje komšije, pa se odluči na lukavstvo – gospodine oficiru – počeo je stari Ramo – valja nas nahraniti, našu 'rabru vojsku. Ko će ljetinu skupiti ? Valja poslati naše momke „Poglavniku“ , a ko će zemlju raditi. Ne treba Srblje sad potući, nek'nam dade ovo roblje na ........(?)

A čime mi to garantuješ stari ? – Alahom i Koranom! – Dede, sad mi očitaj nešto, pa da ti vjerujem. Ramo Ahmetović nam je ponovio molitvu, zove se kaže „kulhuvalahu ehad“ koji je tih augustovsih dana „očitao“ pred odicirom Begićeve bojne za spas svojih komšija Srba. Begićeva bojna je pradala 147 srpskih duša Rami Ahmetoviću i Muslimanima iz Konjevića – „da im oni sude“. Tako je tog puta spašen srpski živalj, zahvaljujući starom Rami koji se jedva odlučio da nam ispriča ovaj događaj o spasavanju svojih komšija, jer veli – Nije to ništa, spasavali smo jedni druge, jer smo živjeli i sad živimo kao braća. Naiđu, ustaše – Srbi kod mene u kuću. Naiđu – četnici, moja čeljad kod Srba. Jedino se nijesmo krili ni mi, Muslimani, ni Srbi, kad naiđu partizani . . . Tako je bilo u ratu!

(slobodna-bosna.ba)