Slovo o babi

Piše: prof. dr. Zuhdija Hasanović

Dijete uživa potpunu sigurnost i toplinu u utrobi majke, a kasnije u njenom krilu pronalazi utočište nježnosti i ljubavi, ali prva osoba koja ga čeka i koju upoznaje u ovom svijetu stradanja, iskušenja i nepredvidivih izazova je babo.

Iako i sam često stoji pred dilemama i pitanjima kako nastaviti dalje on se pred svojim djetetom pojavljuje kao oličenje snage i samopouzdanja, odlučan da bez obzira na posljedice krči put za svoje dijete.

On je taj koji ga vodi i usmjerava. Babo je njegov svjetionik na nemirnom moru života. Babo nije sidro koje ga sputava, ni jedro koje ga nosi nasumice, već zvijezda vodilja čiji mu ljubav i iskustvo pokazuju put.

Babo rijetko ima vremena da detaljno objašnjava vrijednosti koje dijete treba usvojiti, ali noći kada mu čita kazivanja o Muhammedu, s.a.v.s., ili u kasnijim godinama kada zajedno uče Kur'an najsvjetliji su trenuci. Oni su u srcu djeteta usadili ljubav prema Stvoritelju, Njegovom Poslaniku i babi.

Bez obzira na sve druge brige, babo ima vremena za svoje dijete i stalo mu je do njega, jer je svjestan da je njegovo temeljno poslanje odgojiti dijete da bude bolje od njega. On mu utire put u budućnost na vrijednostima: uzdanju u Boga, trudu, odgovornosti, pravdi, kritičkom promišljanju i poštenju.

Dovoljno je bilo pogledati babu, iako je imao nedostatke, izgledao je lijepo, dostojanstveno, raspoloženo, kao čovjek koji sve može napraviti i urediti. Puštao je svoju djecu da ga posmatraju i dive mu se, svjedočeći kako se može govoriti pravo i živjeti uspravno, a njegova šutnja nije bila znak praznine, nego snage koja daje sigurnost.

Babo nalazi vremena i za igru sa svojom djecom. Gorčina poraza i bol zbog povreda u igri, pretvarali su se u najveće ushićenje i radost, jer su znala da uvijek uspijevaju kada se takmiče u dobru, kada se trude i nastoje dosegnuti cilj, a babo je uz njih.

Babo zna pohvaliti svoje dijete, ali uvijek je na kraju bilo ono "ali". Djetetu je to smetalo i Boga je molilo da bar jednom u životu babo bude potpuno zadovoljan. Kasnije će shvatiti da babo nije bio bezosjećajan, ni sitničav nego je želio da dijete nikada ne ostane zarobljeno u postignutom, već da uvijek teži izvrsnosti. Babo mu je time, ustvari, davao najveći dar - vjerovao je u njega i razvijao njegove potencijale.

Babo ne samo da hrani porodicu, nego je navikava na korisne poslove i vještine. Poput Ibrahima i Ismaila, alejhimes-selam, sa svojim roditeljima gradimo dom vjere i angažiranosti. S babom se ide u džamiju i džemat, s babom se ide u grad, na jezero i planinu, kroz šume i livade, učeći kako pronaći u svemu pravi put i svoje mjesto. On je učitelj vrijednosti.

Babo rijetko pokazuje emocije, ali to nije odsustvo ljubavi. Njegova ljubav je jedinstvena, skrivena – ona se otkriva u djelima: u brizi da porodica bude opskrbljena, da djeca imaju obrazovanje, u žrtvi kojom osigurava njihovu bolju budućnost. Nikada se babo ne osjeća jadnije nego u trenutku kada shvati da nije u stanju zadovoljiti potrebe svoga djeteta. To stanje bespomoćnosti i jada može se mjeriti samo s onim kada dijete čuje korake svoga oca koji ih zauvijek napušta. Nažalost, neki očevi ne uspiju iznijeti svoj emanet do kraja.

Ali babo, u punom značenju te riječi, svojim primjerom pokazuje šta znači strpljenje i odgovornost. Njegova uloga čak nadilazi porodicu – babo oblikuje društvo kroz odgoj svoje djece. On je stub doma, ali i most prema svijetu, a onda i prema budućem životu. Njegova zaštita nije samo fizička, nego i duhovna: štiti dijete od zabluda, usmjerava ga k istini i daje mu oslonac u nesigurnosti.

A kada treba, babo brani ne samo porodicu, nego i domovinu. Spreman je da i goloruk ide pred neprijatelja, jer nema ništa što nije voljan žrtvovati za svoje dijete, samo da bi ono živjelo.

Za kćerku, babo je dokaz da nisu svi muškarci poput onih koji su je povrijedili – on je primjer razumijevanja, samilosti i odgovornosti.

Babo neumorno, ali s mjerom, usmjerava dijete, sve dok ne postane samostalan domaćin. A kada babo preseli, dijete nastavlja hod kroz život, noseći u srcu njegovu zvijezdu vodilju. Svu zahvalnost koju nije iskazao na pravi način svome babi, sada izražava kroz svoj odgovoran život i ljubav i brigu prema svojoj djeci.

Na kraju, ne zaboravimo da je najbogatiji onaj babo kojem djeca lete u zagrljaj i kada su mu ruke prazne. Te ruke čestito dijete ljubi i prislanja na čelo, jer su one znak snage, ljubavi i dostojanstva.

(Preporod.info)