RAMAZANSKE LEKSIČKE MAHSUZIJE 29: Vasijet

Piše: Jasmin Hodžić

Seadu Seji Č.

Korijen v-s-j (و ص ى ) u Lejnovom (Lane) leksikonu u osnovi nosi značenje davanja, tj. oporuke ili obavezujuće upute koja se ostavlja nekome, naročito pri smrti, ali i šire kao ozbiljan nalog i savjet koji treba čuvati i izvršiti.

Tako je i u našoj tradiciji, u kojoj itekako ima i vasijeta i vasijećenja i vasijetnama.

Moj sugrađanin, Šefik Rizvanović, svojevremeno je, još dok je bio student, u svojoj porodičnoj kući u Stocu našao vasijetnamu (iz 1939) svoga dede Muhamedage, i to napisanu bosanskom arebicom – u kojoj između ostslog Muhamedaga vasijet čini da se nakon njegove smrti bedel pošalje da hadž obavi.

Kako Šefik navodi, našao je vaisjetnamu “za čađavom gredom, ispod krovne ploče”, a za to što je napisana arebicom, kaže: “Mati je dobro znala arapsko pismo i arebicu, kao i babo Rasim. Kad bi bio raspoložen, otac nas je učio da pišemo arebicu tako što smo pisali svoja imena i alfabet. Od tada sam ovu vasijetnamu uvijek nosio sa sobom gdje god da sam živio i na taj način je sačuvao.”

Spomenuta vasijetnama napisana arebicom na bosanskom jeziku je dobrim dijelom štampana (unificirana), a dijelom ima prazne rubrike u koje se upisuju konkretni podaci, i bit će da je to zasluga Sejfullaha Prohe i Džemaludina Čauševića, koji su mnogo hajra uradili za svoga vakta.

Interesantno, u Prohinom spjevu o smrti hazreti Fatime, između ostalog, se navodi:

Tad Fatima njemu reče: Mužu moj,

Valja meni sada mrijet, druže moj!

Otac mi je jutros kaz’o ovu vijest,

Da ću noćas pod sigurno umrijet.

Ostavljam ti ovu djecu u amanet,

Da im Bog da na dva sv’jeta selamet!

Pazi dobro moju milu dječicu,

Ostaju mi, grdana rana, na srcu!

Nek’ mi budu vazda čista dječica,

K’o kad im je živa njih’va majčica!

Ukopaj me kod mog oca što bliže,

Ne bi li se s njime vid’la što brže!

Kad Fatima svoj vasijet izvrši,

Tobu čini i učenje završi.

Inače, kako predaje kažu, džennazu hazreti fatimi klanjao je upravo njen muž, hazreti Alija, r. a. 

Prisutni su kod nas, naravno, i drugi pokazatelji vasijeta i vasijećenja bilo kao oporuke prije smrti ili generalno kao važne poruke i preporuke.

Tako i u najnovijem Latićevom romanu (Ždralovi sa Istoka):

Mamica je govorila, vasijeteći mu, dok je umirala na onoj studeni, da uči i postane velik čovjek…

Ili ranije u Čolakovićevoj Legendi o Ali-paši:

Da vasijetom sve to pretvori u džamije, u mektebe, u medrese i sirotišta?

Inače, Antun Hangi, u knjizi Život i običaji Muslimana, navodi:

Što bolesnik govori, to ćatib piše. A kada je napisao sve što mu je bolesnik u pero kazivao, udari kadija na onaj spis svoj muhur i to je sada po šerijatu zakonita vasijetnama, oporuka dotičnoga bolesnika. Kada pišu oporuke, ne trebaju svjedoka – dosta je kadija i njegov ćatib.

Međutim, ovo bi se moglo pogrešno shvatiti, jer kur’anski ajet kaže:

ا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا شَهَادَةُ بَيْنِكُمْ إِذَا حَضَرَ أَحَدَكُمُ الْمَوْتُ حِينَ الْوَصِيَّةِ اثْنَانِ ذَوَا عَدْلٍ مِنْكُمْ أَوْ آخَرَانِ مِنْ غَيْرِكُمْ إِنْ أَنْتُمْ ضَرَبْتُمْ فِي الْأَرْضِ فَأَصَابَتْكُمْ مُصِيبَةُ الْمَوْتِ

O vi koji vjerujete, kada vam se približi smrt, prilikom davanja oporuke (vasijeta) neka vam posvjedoče dvojica pravednih od vas, ili neka druga dvojica, koji nisu vaši – ako putujete zemljom a pojave se znaci smrti…

(Kur’an, 5: 106 – dio ajeta)

Također, značenje vasijeta vidi se i iz ajeta:

كُتِبَ عَلَيْكُمْ إِذَا حَضَرَ أَحَدَكُمُ الْمَوْتُ إِنْ تَرَكَ خَيْرًا الْوَصِيَّةُ لِلْوَالِدَيْنِ وَالْأَقْرَبِينَ بِالْمَعْرُوفِ ۖ حَقًّا عَلَى الْمُتَّقِينَ

Kada neko od vas na samrti bude, pa ostavlja kakvo dobro, propisano vam je da, na lijep i pravedan način, roditeljima i bližnjima oporuku (vasijet) učinite, što je obaveza bogobojaznih.

(Kur’an, 2: 180)

Isto tako, čovjekova oporuka (vasijet) se ostavlja i prilikom odlaska u boj ili kakva planiranog dužeg puta, naročito ako je u pitanju putovanje na hadždž, što je u bošnjačkoj književnoj tradiciji zabilježeno, kao npr. u romanu Šehid Zilhada Ključanina:

Četvrtog dana Ramazanskog bajrama, prije nego su se susreli blagoslovljeni i obični dani, Atif Ključanin je otišao na Ćabu. Jučer je sabrao kućnu čeljad i pročitao im vasijetnamu, koja je, mjerama srca i kućnog poretka, rasporedila imetak ako bi on, inšallah, preselio na svome putu.

Vasijet također može značiti i generalnu preporuku, koja se ostavlja u amanet, ili neki opći poučan savjet, kao u hadisu:

عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَجُلًا قَالَ لِلنَّبِيِّ صلى الله عليه و سلم أَوْصِنِي. قَالَ: لَا تَغْضَبْ، فَرَدَّدَ مِرَارًا، قَالَ: لَا تَغْضَبْ

Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je neki čovjek došao Poslaniku, s.a.v.s., i rekao:

Božiji Poslaniče oporuči (daj mi vasijet). Tada je Resulullah, s.a.v.s., rekao: Nemoj se srditi i onda je nekoliko puta to ponavljao.

(Poneko se još sjeća svojih prvih rečenica na slovenskom jeziku, uglavnom s društvene igre “Ne ljuti se, čovječe”, gdje je ranije pisalo i “Človek, ne jezi se”)

P. S. Inače, vasijet se u Kur’anu spominje osam puta, uglavnom u sličnom kontekstu, a jednom se naziva i “vasijet od Allaha” (وَصِيَّةً مِنَ اللَّهِ) ili “Allahov vasijet”, u značenju Božije naredbe ljudima kako da međusobno dijele imetak koji jedni drugima ostavljaju (up. Kur’an, 4: 12).

P. P. S. Rahmetli Enes Ratkušić u svom romanu Zaboravljeni govor probuđenih pripovijeda:

Halid, derviš iz Sarajeva, kao dijete je sanjao Ali-pašu Rizvanbegovića. Ispričao je san ocu i on mu protumači da će ga, kad umre, ukopati kod Ali-pašine džamije. Misleći da je to džamija u Sarajevu, nikad se Halidu nije dogodilo da prođe pored Ali-pašine džamije a da ne izuči fatihu. Jednom je zaboravio, žureći na željezničku stanicu, ali se vratio iz voza, izučio fatihu, pa opet na stanicu. Negdje pred očevu smrt, upitao je da li je baš moguće da će njega pokopati kod Ali-pašine džamije. Podsjetio je oca da tu sahranjuju samo uglednije i poznatije. Otac mu reče da nije mislio na tu džamiju. Rekao mu je da, osim one u Sarajevu, ima još jedna džamija koja se zove istim imenom i da je ona u Stocu. I rekao mu je da će ga, pred smrt, put okrenuti u tom pravcu, i da se tom putu, kakav god mu se činio, ne bi valjalo otimati... Tako i bi. Halid se usred rata našao u Stocu i bio načisto s time da mu se suđeni čas primakao. Umro je baš kad su ustaše redom hapsili. Pokopan je pored Ali-pašine džamije, koja je još bila uzgor, kako je i bilo u vasijetu. Tražio je i da ga, uz tekbire, do džamije ponesu trčeći! Toga dana, dok dženaza nije obavljena, u Stocu je bilo neuobičajeno mirno, kao da i nije bio rat. Čak su i ptice propjevale. Čim su, onih osamnaest ljudi, koliko je pred smrt rekao da će ih na dženazi biti, zagrnuli zemlju i proučili tekbire, grad se počeo tresti iz temelja. Granate su padale svuda sve do akšama.

(Preporod.info)