RAMAZANSKE LEKSIČKE MAHSUZIJE 22: Zahašati

Piše: Jasmin Hodžić

Harunu M.

Časopis Bošnjak iz. 1905. ima rečenicu:

Kako je bio razgovor u četiri oka, mogli ste sve zahašati

Ili već iz 1896:

Da je bila krasna, toga joj (to joj) nije mogao niko zahašati

U časopisu Islamski svijet iz 1935. kaže se:

Zahašati dobročinstvo, to se nije zapamtilo.

Ili, od iste godine (Bože me prosti):

Oni će se osiliti, Boga zahašati i sebe Bogom zamišljati.

Također, upravo nekako tih godina je i u Dubravićevom (Mostarac Husejn Gluščević) pripovijedanju kroz roman u nastavcima Sreća mladog Ljubovića u više navrata spomenut isti glagol, npr. kada beg, pravdajući se da ne može i ne smije poreći što je ranije već rekao u pogledu obećanja ruke svoje kćeri, kaže:

Nemoguće je da brčem što sam postavio, da zaboravim što sam rekao i da zahašam što sam dao.

A onda, kada se otvorilo kazivanje o tome da su i drugi bezi jedna islamska porodica, dodaje:

Čast im, ja ne hašam.

U antologiji Narodni humor i mudrost Muslimana iz 1972. g. za jednog od protagonista stoji da:

…on smisli kako će ekmešdžiji zahašati paru…

Ili, Kadićev Bašeskijin posljednji  zapis (1975) ima odlomak:

Dva dana i dvije noći onaj je pravednik razmišlj'o šta će kazati našem hadžiji, al' odgovora nije mog'o naći. Da on ide lažnom evliji pa da ga zamoli da hadžiji vrati njegovo, ne ide, nije pametno. Jer, kad je hadžiji, od kojeg je primio sermiju, mog'o da zahaša, kako neće njemu?

Hašati i zahašati se u mnogim našim područjima doživljava i kao lokalizam (iako to niukoliko nije) i pripisuje „rječniku svoje majke“, mada je, evidentno, mnogo više od toga. Ova riječ znači poricati, nijekati, zanijekati, sakriti, slagati, prevariti….

Izvorno, iz korijena h-v-š (ح و ش), nastaje od ideje čuvanja, sabiranja, zbijanja, dovođenja u skučen prostor, zbijanja i gomilanja, iz čega se preko značenjske nijanse glagola sačuvati razvija koncept sakrivanja ili prikrivanja, pa zatim iz toga i značenje nijekanja, varanja ili poricanja.

U Kur'anu se na dva mjesta u prilično istom kontekstu nalaze izrazi s ovim korijenom, koji daje riječ ḥāš (حَٰش), odnosno izraz haše lillah (حَاشَ لِلَّهِ) koji znači: Bože sačuvaj (tj. sačuvaj nas, Allahu)! – a izgovorile su ga Misirke (Jusuf a. s. dva puta ima: maezallah –  مَعَاذَ اللَّهِ, a one dva puta: haše lillah – حَاشَ لِلَّهِ):

فَلَمَّا سَمِعَتْ بِمَكْرِهِنَّ أَرْسَلَتْ إِلَيْهِنَّ وَأَعْتَدَتْ لَهُنَّ مُتَّكَأً وَآتَتْ كُلَّ وَاحِدَةٍ مِنْهُنَّ سِكِّينًا وَقَالَتِ اخْرُجْ عَلَيْهِنَّ ۖ فَلَمَّا رَأَيْنَهُ أَكْبَرْنَهُ وَقَطَّعْنَ أَيْدِيَهُنَّ وَقُلْنَ حَاشَ لِلَّهِ مَا هَٰذَا بَشَرًا إِنْ هَٰذَا إِلَّا مَلَكٌ كَرِيمٌ

I kad ona ču za ogovaranja njihova, posla po njih, te im naslone pripremi, dade svakoj od njih po nož i reče: "Izađi pred njih!" A kad ga one ugledaše, njegova ljepota ih zanese i po rukama svojim se porezaše: "Sačuvaj nas, Allahu!" (Bože sačuvaj, Bože ubrani! – حَاشَ لِلَّهِ), uskliknuše, "ovo nije čovjek, ovo je melek plemeniti!"

(Kur’an, 12: 31)

قَالَ مَا خَطْبُكُنَّ إِذْ رَاوَدْتُنَّ يُوسُفَ عَنْ نَفْسِهِ ۚ قُلْنَ حَاشَ لِلَّهِ مَا عَلِمْنَا عَلَيْهِ مِنْ سُوءٍ ۚ قَالَتِ امْرَأَتُ الْعَزِيزِ الْآنَ حَصْحَصَ الْحَقُّ أَنَا رَاوَدْتُهُ عَنْ نَفْسِهِ وَإِنَّهُ لَمِنَ الصَّادِقِينَ

"Šta je s vama bilo kad ste Jusufa zavodile?", upita velikaš.                                                               "Sačuvaj nas, Allahu!" (Bože sačuvaj, Bože ubrani! – حَاشَ لِلَّهِ), rekoše one, "mi o njemu ništa ružno ne znamo!" "Sad će istina izaći na vidjelo", reče velikaševa žena, "ja sam njega zavodila, a on je, doista, jedan od iskrenih.

(Kur’an, 12: 51)

 P. S. Maezallah – مَعَاذَ اللَّهِ– koje kaže Jusuf a. s. i haše lillah – حَاشَ لِلَّهِ – što kažu Misirke, često se prevodi isto ili slično, a nije isto! Prvo je traženje utočišta i zaštite (povezano sa euzom), a drugo je traženje zabrane, sprječavanja ili pokrivanja/sakrivanja, kao kad se u narodu kaže – Gluho bilo!, ili: Bože ubrani! (Na engleskom je haše lillah – حَاشَ لِلَّهِ – često kao: God forbid!)

 P. P. S. U jednoj kratkoj priči Alije Nametka, naslovljenoj kao Začarano ogledalo, iskorišten je naš narodni izraz “Bože ubrani” (ne: zabrani; a i u slovenskom ima ubraniti u značenju sačuvati), koji je ekvivalent onom ”Gluho bilo”, a kratki dijalog ide ovako:

— Deder ti meni kaži, djevojko, — okrenu se prema njoj hadži hafiz, — bi li se ti udala za Iliju Golužu?

— Bože ubrani! Šta govoriš, efendija, ako Boga znaš!

(Preporod.info)