RAMAZANSKE LEKSIČKE MAHSUZIJE 17: Hased

Piše: Jasmin Hodžić

Sulejmanu B.

Pišući 1936. u zagrebačkom časopisu Obzor o tome da književnost „mora da nađe puta do srdca i mozgova mnogih čitalaca“ i kako u bi u književnosti trebao preovladavati jedan ujednačen jezički izraz, a ne da se npr. piše i čakavskim i kajkavskim i štokavskim dijalektom (jer je malo onih koji sve te dijalekte razumiju – uglavnom su to oni koji su stjecali više jezičko obrazovanje), književnik Alija Nametak (koji je studirao skupa s poznatim hrvatskim lingvistom Ljudevitom Jonkeom; navodi se da su istog dana diplomirali na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a bili su i cimeri – Jonkea je Nametak npr. učio štokavske standardne akcente) naveo je nekoliko zanimljivih primjera koje bi mogao napisati bosanski pisac odnosno primjera koji dolaze iz bosanskog govora a ne bi bili šire razumljivi.

Nametak iznosi zaključnu tezu da „dok nam je u praktičnom životu potreban jedan književni jezik, koji treba njegovati i čistiti od stranih natruha, bez kojih su također njegove izražajne mogućnosti velike“ – nakon što je dao dvije rečenice „bosanskog pisca“ ili rečenice „iz bosnskog govora“ koje upravo imaju, kako će se vidjeti, riječi stranog porijekla, i to one koje neće svima biti razumljive, barem ne izvan date uže kulturne i tradicijske norme. Pa, tako veli:

„Onda bi na pr. mogao jedan bosanski pisac napisati rečenicu: Oturis'o u mehani i divanim“ – koju bi rijetko ko izvan Bosne i Slavonije razumio, ili „Ulemi je hased mahsuz“ – koju bi još manji broj govornika razumio „makar da te riječi, iako rjedje, ipak dolaze u bosanskom govoru“. (isticanje autorsko)

 Nametak za govornike koji, kako za zagrebačke (hrvatske) čitaoce kaže, govore hrvatski jezik, ove rečnice iz bosanskog govora ili pretpostavljenog bosanskog pisca pritom prevodio preko turskog i arapskog, tj. preveo je posebne riječi turskog i arapskog porijekla i formirao slavenske razumljivije rečenice:

Sjedim u krčmi i pričam i Učenjacima je zavist prirodjena.

Međutim, samo pet (5) godina poslije, Nametak će objaviti svoje Ramazanske priče (1941) i vlastitim književnojezičkim izrazom svjesno ispoštovati upravo bosansku i bošnjačku islamsku kutlturu i tradiciju, upravo kao i dvanaest (12) godina poslije kada će 1978. objaviti svoj naslov Tuturuza i šeh Meco – što se da naslutiti već i iz samih naslova (da te tekstove i ne čitamo).

A, ako ih budemo čitali, naći ćemo i u jednom i u drugom upravo istu onu rečenicu koju je nekoliko godina ranije Nametak Zagrepčanima morao prevoditi.

Iza Šeh-Jujina vakta bilo je u Mostaru uleme, ali nikada više onakva álima i záta kakav je bio on. Bilo je nekad i dobrih alima, ali je s ilumom kao i s vatrom u haste: sad skoči, čini ti se izgorjet će insan, sad spane i hasta dođe do sebe.

Tako je i u našem gradu bilo iza Šeh-Juje sve na tanje, ali kad dođe za muftiju počiteljski kadija, Mustafa-efendija Sarajlić, rodom iz Stoca, opet oživje nauka. Iako se rekne »Ulemi je hased mahsus,« ipak je onda bilo u Mostaru uleme koja je uviđala da ima i boljih kandidata za muftiju nego što ih je bilo u Mostaru, pa su pozvali sa strane alima. Nije to bila ni velika udaljenost, do Stoca nema ni dan hoda, da bi se moglo reći da je muftija stranac.

(Alija Nametak, Ramazanske priče, 1941)

Kad se reklo Hodža, znalo se na koga se misli, tako su bila i bez šeh Mece četvorica za sofrom, a svi su imali čalme na glavi i ostalu hodžinsku nošnju. Dvojica su bila mektepske hodže, jedan na najvišem nastavničkom položaju, a samo su jednog, i ne samo ovdje nego i u cijelom Sarajevu, nazivali Hodžom zbog izuzetne njegove učenosti, i to ne samo u teologiji nego i u lingvistici, pa i u biologiji. Seosko dijete probijalo se kroz život i bistrinom stjecalo znanje, a skromnošću ljubav i poštovanje učenika, čaršije i drugih hodža, iako se obično govori: "Ulemi je hased mahsus."

(Alija Nametak, Tuturuza i šeh Meco, 1978)

I da se razumijemo, vjerovatno će danas u Bosni također, naročito na prvu, rečenica „Ulemi je hased mahsuz“ izgledati nerazumljivo – međutim, ako se imalo zamislimo nad njom, vidjet ćemo da znamo šta je ulema, vidjet ćemo da znamo šta je mahsuz i  vidjet ćemo da još ostaje samo hased. A šta je hased?

Pa, sjetit ćemo se da to znaju i djeca u mektebu, preko kraja pretposljednje kur'anske sure (Felek):

وَمِنْ شَرِّ حَاسِدٍ إِذَا حَسَدَ

Ve min šerri hasidin iza hased

I od zla zavidnika kad zavidi

(Kur'an, 113: 5)

Riječ hased nalazimo u živoj upotrebi u našim starim časopisima, pa i u vrijeme kada je pisao Nametak:  

Hased ne odobrava i ne zagovara nitko živ na svijetu (Hikjmet, 1936)

Ili:

Živimo svak za se, što više gojimo hased u sebi jedan naprama drugog (Bošnjak, 1910)

U svojim Tefsirskim poentama prof. dr. Almir Fatić o hasedu je 2024. kazao sljedeće:

Riječ hased u našem bosanskom jeziku je također udomaćena kao riječ koja vodi svoje porijeklo iz kur'anskoga teksta. Ova riječ – hased – znači zavist ili zavidnost. Neki kažu da je riječ – hased – znači zavist ili zavidnost, najveće ljudsko zlo . Kaže se da je hased prvi grijeh počinjen na nebu i prvi grijeh koji je počinjen na Zemlji. Na nebu se misli na hased prokletoga Iblisa prema Ademu, a. s., kada mu nije htio učiniti sedždu poštovanja, a na Zemlji se misli na hased Kabila prema njegovom bratu Habilu. Taj hased je, kao što je poznato, završio i prvim ubistvom u historiji ljudskoga roda. Ovim se hoće kazati da su posljedice haseda veoma velike, opasne i strašne.

(Preporod.info)