RAMAZANSKE LEKSIČKE MAHSUZIJE 9: Hasret

Piše: Jasmin Hodžić

Dijani M.

Kada je poslanik Muhammed, s. a. v. s., pred svoje preseljenje na ahiret bio već vezan za smrtnu postelju, i kada je ušla kod njega kćerka mu hazreti Fatima, čim ga je vidjela, zaplakala je. Već tada nije više mogao ustati da je dočeka, kao što je to činio svaki put kada bi došla kod njega – ustao bi i u čelo bi je poljubio.

Dalje se dešava sljedeće…Poslanik, s.a.v.s., tada reče: "Približi mi se, o Fatima." – zatim joj nešto šapnu na uho, a ona još više zaplaka. Potom joj ponovi: "Približi mi se, o Fatima" i  opet joj nešto šapnu na uho, na šta se ona osmjehnula.

Nakon njegove smrti, upitali su je šta joj je to kazao Poslanik, s.a.v.s., pa je rekla: "Prvi put mi je rekao: 'O, Fatima, ja ću večeras umrijeti', pa sam zaplakala. Kada je vidio kako plačem, onda mi je rekao: 'O, Fatima, ti ćeš biti prva iz moje porodice koja će mi se pridružiti', pa sam se osmjehnula."

Naš Sejfullah ef. Proho je na sljedeći način opjevao ovaj momenat  nakon Poslanikovog, a. s., preseljenja, odnosno trenutak pred preseljenje hazreti Fatime:

Svakog dana hasret mi je to gori,

Za Tobom mi moje srce izgori.

Kada ćeš me oče sebi pozvati?!

Ja ne mogu više hasret snositi

Cijeli događaj opjevan je i u poznatoj bosanskoj ilahiji: "Zašto plače mošus moj" (preporučujem poslušati na ovom linku), gdje je pravi ibret za nas kako se u konkretnom slučaju radi o čežnji za prelaskom na drugi svijet samo zbog susreta s voljenim (Allahom dž. š. i Njegovim Poslanikom, s. a. v. s.), pri čemu "granica među svjetovima" više kao da ne predstavlja ništa…

Međutim, kako je u više navrata isticano do sad, ne vjeruju svi “da će pred Allaha stati”, zbog čega će se pojaviti hasret (tuga, čežnja, žalost, žaljenje, žal):

قَدْ خَسِرَ الَّذِينَ كَذَّبُوا بِلِقَاءِ اللَّهِ ۖ حَتَّىٰ إِذَا جَاءَتْهُمُ السَّاعَةُ بَغْتَةً قَالُوا يَا حَسْرَتَنَا عَلَىٰ مَا فَرَّطْنَا فِيهَا وَهُمْ يَحْمِلُونَ أَوْزَارَهُمْ عَلَىٰ ظُهُورِهِمْ ۚ أَلَا سَاءَ مَا يَزِرُونَ

Oni koji ne vjeruju da će pred Allaha stati nastradat će kad im iznenada Čas oživljenja dođe, i reći će: "O, žalosti naše (o hasreta našeg), šta smo sve na Zemlji propustili!" i grijehe svoje će na leđima svojim nositi, a užasno je ono što će uprtiti! (Kur’an, 6: 31)

Naš Ilhamija nam, u svojoj pjesmi o čudnom zemanu, veli:

Za nimet će biti hasret,

pao insan vas u gaflet!

– što korespondira s kur'anskim ajetom o imenu sudnjeg dana:

 Dan hasreta – Jewmul-hasret (يَوْمَ الْحَسْرَةِ),

što je Dan tuge ili Dan žalosti:

وَأَنْذِرْهُمْ يَوْمَ الْحَسْرَةِ إِذْ قُضِيَ الْأَمْرُ وَهُمْ فِي غَفْلَةٍ وَهُمْ لَا يُؤْمِنُونَ

I upozori ih na Dan tuge kada će biti s polaganjem računa završeno, a oni su u gafletu (nemaru) i oni ne vjeruju.  (Kur’an, 19: 39)

Ili kako se u Jasinu navodi:

يَا حَسْرَةً عَلَى الْعِبَادِ

O, kako su ljudi jadni (O žalosti nad robovima)….

(Kur’an, 36: 30)

I u poznatom bošnjačkom epu Ženidba Smailagić Mehe na više mjesta narodni pjevač Avdo Međedović koristi pojam hasreta, kao u primjeru:

Ja ne mogo' od hasreta moga

Upitati, ni se nakaniti…

Zanimljivo da Međedović ima još i imenicu hasretluk, ali i jako interesantan glagol hasretiti (žaliti), pa pita: Koja li ga hasretuje majka?

Hasret izvodi značenje iz ogoljenja i izloženosti, oduzimanja snage i klonulosti, gubitka i lišenosti, odnosno kajanja i žaljenja zbog propuštenog, pri čemu se stvara unutarnja potištenost.

Kako će ustanoviti moja draga profesorica arapskog – čovjek često biva u "danima žalosti", u svom hasretu, ne živeći potpuno svoje darove i puštajući ih da umru, iz čega se vidi da hasret nije samo tuga, već i spoznaja za života da je nešto nepovratno izgubljeno kao propuštena prilika.

Takvu priliku je jedno uplakano biće mnogo, mnogo čekalo…I dočekalo!

U prelijepom Bosanskom mevludu has-pjesnik Džemaludin Latić opisujući Miradž, veli:

Džebrail se po emeru povrati, pa u Džennet nagizdani navrati.

U njem’ nađe četerest hiljad’ buraka, ko zvjezdica iznad b’jelih oblaka.

Osedlani, biserne im kajase! Il su ljepši, il su brži, ne zna se!

 Svaki ves’o, baš ko munja priskače, s karaja na kraj te mavene palače!

Samo jedan uplakan od hasreta, uzdisaše, baš ko kakva sirota.

 – Šta je tebi, ucviljeni burače? Zašto vehneš, tako tužiš i plačeš?

– Džebrail ga pita i sam rasplakan, dok ga gleda na taj njegov vel’ki dan.

 – Kako vidim, ti si Džibril, vallahi! Tebe čekam od postanka, billahi!

Otkako sam ja ovako proplak’o, na hiljade godina je proteklo!

(Preporod.info)