RAMAZANSKE LEKSIČKE MAHSUZIJE 6: Hedija

Piše: Jasmin Hodžić

U sjećanje na književnika

Hadžema Hajdarevića, rahmetli

Plaho sam se obradovao kad sam na prvoj unutrašnjoj stranici jedne svjetski poznate knjige o islamu odmah ispod naslova ugledao opečaćeni natpis imena bosanskog izdavača s natpisom da se radi o primjerku na poklon, ili kako volimo reći “poklon primjerku”, a pošto je riječ o, kako rekoh, “svjetskom kalibru”, natpis za ime izdavača uz napomenu da se radi o poklonu bio je i na engleskom. Na engleskom je stajalo GIFT, a na bosanskom HEDIJA.

Nije to da je riječ o nekoj službenoj ili ne daj Bože protežiranoj ili isforsiranoj razlici bosanskog od njemu bliskih razumljivijih južnoslavenskih jezika u okruženju – naravno da je i kod nas sasvim uobičajeno i poklon i dar, a kod omladine čak i ovo gift ili kod starijih čak i peškeš ili pešćeš, nego je riječ o toplom i samo blago stiliziranom, Bošnjacima muslimanima isto tako veoma bliskom, frekventnom i u kulturi veoma poznatom pojmu koji sa sobom u značenju nosi i dodatne nijanse prisnosti i bliskosti, a ne samo onog administracijskog i hladnog „poklon primjerak“. (Slično bi bilo i s mnogo ljepšom formulacijom „Primjerak na dar“)

Darivajte se, voljet ćete se ili izvorno na arapskom Tahaadu, tahabbu (تَهَادُوا تَحَابُّوا) poznati je hadis Muhammeda s. a. v. s. koji u sebi ima “hediju”, uz koji mi naumpada i slična hadiska predaja  da ćemo se zavoljeti ako budemo širili selam među sobom.

Dar ili poklon inače, a pogotovo kada kažemo hedija, ima u sebi potencijal da stvara prisnost i ljubav. Zato je i prelijepo muslimansko žensko ime Hedija.

Naravno, ovaj koncept prisnosti i ljubavi u službenoj korespondenciji mora imati i svoje granice, da bi se izbjegli rizici od nedozvoljenog utjecaja, manipulacije, instrumentalizacije, i slično, baš kako je to lijepo rečeno kod Muhammeda El-Gazalija u knjzi Ejjuhel-veled (O, MLADIĆU!) u kojoj u prijevodu Huseina Đoze s arapskog (Prva muslimanska nakladna knjižara M. B. Kalajdžić, 1943. godine) stoji:

Vaiz ne smije primati nikakvih poklona od upravljača: vladara, ministara i njegovih službenika. Jednako je, znao on da je taj poklon od halala ili ne znao. Ovakvi su pokloni i hedije vrlo opasni po vaiza, jer ga čine ovisnim i stavljaju ga u nezgodan položaj. Ma koliko bio hrabar neće se moći otresti da pribavi ili ne izgubi naklonost svog dobročinitelja, odnosno poklonitelja. Gledat će da svoj vaz udesi uviek po želji poklonitelja i da mu se nipošto ne zamjeri. A to sve skupa predstavlja opasnost po vjieru. Najmanja šteta od toga bila bi ta, što onaj koji prima hediju odmah zavoli onog koji mu je daje, a voljeti nekoga znači željeti mu dug život.

Upravo hedija (هَدِيَّة) ima u sebi i značenje upravljanja, vođenja i upute, s obzirom na to da se tvori od arapskog korijena h-d-j (ه د ي) koji se nalazi u Allahovom imenu El-Hādī (الهادی) – Koji daje uputu, uputstvo ili u riječi el-huda (الهدى), kao što je rečeno u poznatom ajetu iz druge kur'anske sure:

ذَٰلِكَ الْكِتَابُ لَا رَيْبَ ۛ فِيهِ ۛ هُدًى لِلْمُتَّقِينَ

Ova Knjiga, u koju nema sumnje, uputa je bogobojaznima

(Kur'an, 2: 2)

Po ovome je i uputa jedna vrsta hedije od Gospodara svih svjetova.

U kontekstu korištenja darivanja u svojevrsne manipulativne svrhe, interesantno je da sam Kur'an na dva mjesta spominje upravo takvo darivanje (a slični slučajevi su obuhvaćeni i hadiskim predajama o primjerima nedozvoljenog darivanja).

Jedno je stvaranje prisnosti i očitovanje ljubavi, a sasvim drugo manipulacija koja se preko toga može ostvariti. Zato nije ni čudo da se kur'anski diskurs osvrće na ovu drugu, manipulativnu stranu poklanjanja. Naime, Belkisa, poznata kraljica od Sabe, kada je dobila pismo od Sulejmana a. s., između ostalog je odreagovala tako što je odlučila da Sulejmanu a. s. kao drugom vladaru pošalje hediju (što nije rijedak slušaj u historiji u službenoj korespondenciji među vladarima), pa kaže:

وَإِنِّي مُرْسِلَةٌ إِلَيْهِمْ بِهَدِيَّةٍ فَنَاظِرَةٌ بِمَ يَرْجِعُ الْمُرْسَلُونَ

„Poslat ću im jednu hediju i vidjet ću sa čime će se izaslanici vratiti.“

(Kur'an, 27: 35)

Reakcija Sulejmana a. s. bila je sljedeća:

لَمَّا جَاءَ سُلَيْمَانَ قَالَ أَتُمِدُّونَنِ بِمَالٍ فَمَا آتَانِيَ اللَّهُ خَيْرٌ مِمَّا آتَاكُمْ بَلْ أَنْتُمْ بِهَدِيَّتِكُمْ تَفْرَحُونَ

I kad izaslanik pred Sulejmana iziđe, ovaj mu reče: „Zar meni da blago nudite?! Ono što je Allah meni dao bolje je od onoga što je dao vama. Vi se vašim hedijama radujete (Ali, vi s vašim hedijama likujete)!“

(Kur'an, 27: 36)

Naravno, kako se i selam kao jedan pokazatelja ljubavi može zloupotrebljavati, to ne znači da će oni koji se istinski vole i daruju zanemariti selame ili zanemarivati hedije. (Interesantno je i to da se često kod nas u kulturi slanje selama poistovjećuje s hedijom uz koju ide selam.)

Hedija je i caru draga – kaže narod.

Ili, kaže se:  Hedija će biti prema zahmetu – druga verzija one Koliko para, toliko muzike. (Ovdje, kao: Koliko muzike, toliko para ili koliko se trudiš takav će biti i rezultat, takva će ti biti nagrada...)

Ima u bošnjačkoj književnosti  prelijepih kazivanja o lijepim hedijama, kao što je i sljedeće.

Naime, pripovijest o hafizu Ibrahimu Šehoviću ili „Carevom imamu“, nekadašnjem imamu i hatibu Careve džamije u Sarajevu, koji je svojom rukom prepisao Kur'an 66 puta, ima i kazivanje o njegovom posljednjem prepisanom Mushafu, gdje u kratkom isječku o tome stoji ovako:

Kad uđoše u halvat, starac skide džubu, pa sjedajući na sećiju teško odahnu.

- Eh, baš se umorih...

Hafiz-Halid ostade kraj vrata, s rukama na prsima.

- Hoću l’ pristavit čaj? – upita tiho.

- Nemoj, sinak, pričekaj. Već, priđi ‘vamo da ti nešto dam.

Okrenuvši se prozoru, hafiz-Ibrahim dohvati Mushaf koji je neki dan prepisao.

- Ovo ti je moja bajramska hedija. Čuvaj ga i uči! Nek’ ti svijetli i po danu i po noći!

(Preporod.info)