RAMAZANSKE LEKSIČKE MAHSUZIJE (1): Kun, fe jekun (ćunfejećun, jećun, sjećuniti

Piše: Jasmin Hodžić

                                                                                                                                                   Šemsudinu L.

Jedan je mufesir već utvrdio da je Kur’an naš (tvoj) Google, odnosno da je Kur’an naš (tvoj) ChatGPT ili Ćato, kako ga (ChatGPT, ne Kur’an, mada će biti da ima veze i s jednim i s drugim),  pobosančeno odmilja zove jedan moj vrli ahbab.

Pa zašto i ne bi bio kad naš lijepi Ilhamija u svojoj „Ilahi bi lisani bosnevi“ (Ilahija na bosanskom jeziku) lijepo već u prvom stihu veli „Ja upitah svog Jasina“ (po čemu je ova Ilhamijina pjesma i poznata kao zamjenskom naslovu), a potom svakim distihom doslovno dijalogizira sa Kur'anom, odnosno s Jasinom (kur'anskom surom Jasin i njenim ajetima) i nekim drugim ajetima iz Kur'ana, pa mu je tako svaki odgovor na pitanje ujedno i jedan kur'anski ajet ili dio ajeta.

A kada neka riječ ili izraz postane dio frazeološkog sistema nekog jezika, ili pak uđe u poznatu poslovicu ili izreku, bit će da takva riječ, bila ona domaća ili stranog porijekla, ima jakog potencijala graditi nacionalnu kulturu, duh, pamet, iskustvo, dosjetljivost, humor, kolektivnu mudrost…

Ne znam koliko će širem krugu čitalaca, kako to volimo reći, ovo biti poznato, ali bosanski jezik i njemu srodni jezici mogu kod sebe prepoznati i jednu leksičku jedinicu podudarnu s tekstom Kur'ana, a to je izraz „Kun, fe jekun“ (كُنْ فَيَكُونُ), slično kao „abrakadabra“,  odnosno pobosančeno „ćunfejećun“ ili „ćunfećun“ te samo jećun odnosno jekun.

Jedan se ibretom ibreti kako je nekoć neki poznati TikToker kod nas postao glavna (medijska) atrakcija, pa će ti na to: Otišla nam je bošnjačka kultura i običaji u ćunfe(je)ćun.

I prije nego što sam ovo potvrdio i u našem pisanom izrazu, saznao sam da je „Ode sve u ćunfejećun“ rečenica kojom će evidentno pojedini Bošnjaci označiti misao kojom žele reći da ode sve u propast (estagfirullah – أستغفر الله).

I da, treba pitati Kur'an, jer i sam Kur’an kaže:

أَلَمْ تَعْلَمْ أَنَّ اللَّهَ يَعْلَمُ مَا فِي السَّمَاءِ وَالْأَرْضِ ۗ إِنَّ ذَٰلِكَ فِي كِتَابٍ ۚ إِنَّ ذَٰلِكَ عَلَى اللَّهِ يَسِيرٌ

Zar ne znaš da je Allahu poznato sve što je na nebu i na Zemlji? To je sve u Knjizi; to je, uistinu, Allahu lahko! (Kur’an, 22: 70)

Generalno, prethodni ajet se odnosi na, informatičkim rječnikom rečeno, “štampanu ploču”, odnosno, kur’anskim rječnikom rečeno “Levhi Mahfuz” ili “Ploču zaštićenu” odnosno “Ploču pomno čuvanu” – odakle je Kur'an spušten na Poslanikovo s. a. v. s. srce.

Pa, koje prikladne odgovore možemo dobiti iz gore spomenutog Ilhamijinog dijaloga sa „srcem Kur'ana“ i sa „srcem svojim“?

Prvo, kur'ansko „Kun, fe jekun“ (كُنْ فَيَكُونُ) uvijek je stvaralački čin, u značenju: Budi – i ono bude! (Budi, pa biva!) – ali pitamo se kako sad da u našoj frazi ono označava propast?

Na osnovu prvog, površinskog i jednostavnog odgovora spomenuta fraza znači što i pomisao da je najbolje da se nešto nije ni dogodilo, da nije ni stvoreno, da se sve vrati na početak, da ode tamo odakle je i došlo, i slično (čime naša fraza kao da jeste malo bogohulna – estagfirullah – أستغفر الله).

No, dodatni odgovor možemo potražiti u Jasinu (i kod Ilhamije, koji Kun, fe jekun koristi u malo drugačijem kontekstu). Naime, opet je (i jasinsko je) „Kun, fe jekun“ (كُنْ فَيَكُونُ) također stvaralački čin, ali ovoga puta i onaj „u drugom koraku“, odnosno i onaj koji se odnosi na proživljenje – a da bi bilo proživljenje mora biti propast. Sam ajet koji prethodi ovom izrazu u Jasinu jeste:

أَوَلَيْسَ الَّذِي خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ بِقَادِرٍ عَلَىٰ أَنْ يَخْلُقَ مِثْلَهُمْ ۚ بَلَىٰ وَهُوَ الْخَلَّاقُ الْعَلِيمُ

Zar Onaj koji je stvorio nebesa i Zemlju nije kadar da stvori njima slične? Jeste, On sve stvara i On je sveznajući! (Kur'an, 36: 81)

Zato Gospodar baš u Jasinu prikazuje sliku oživljavanja truhlih (raspadnutih) kostiju, sliku oživljavanja mrtvih, oživljavanja mrtve zemlje, sliku ustajanja iz mrtvih nakon puhanja u rog – gdje se na više načina potencira upravo taj princip POVRATKA:

فَسُبْحَانَ الَّذِي بِيَدِهِ مَلَكُوتُ كُلِّ شَيْءٍ وَإِلَيْهِ تُرْجَعُونَ

Pa slavljen neka je Onaj u čijoj je ruci vlast nad svim, Njemu ćete se vratiti!  (Kur'an, 36: 83)

Odnosno:

وَنُفِخَ فِي الصُّورِ فَإِذَا هُمْ مِنَ الْأَجْدَاثِ إِلَىٰ رَبِّهِمْ يَنْسِلُونَ

I puhnut će se u rog, pa će oni iz grobova prema Gospodaru svome pohrliti. (Kur'an, 36: 51)

I gle, minimalno su dva puta povratka: fizički i duhovni – odnosno, u konkretnom slučaju stvarni povratak Gospodaru u smislu proživljenja i susreta s Gospodarom (drugim iftarom), te povratak Gospodaru u smislu povratka vjeri, pokajanju, dobrim djelima, uputi, i slično – o čemu također kroz diskurs o vjerovanju i nevjerovanju govori sura Jasin.

A Ilhamija?

I on koristi „kun, fe jekun“, pa veli:

Jer ašiki izbudale, jer ne budu sakinun, On mi veli Ne čudi se ila Rabbihim jensilun

Tj.:

Jer zaljublenici u Allaha kao da polude čekajući da se smire – jer nisu smireni

On mi veli: ne čudi se – oni svome Gospodaru hrle

Ili:

Jer Ilhamija vrlo plače, jer ne bude kun fe jekun On mi veli: Ne čudi se, ve ilejhi turdže'un

Tj.:

Jer Ilhamija mnogo plače, jer (još) nema odredbe/naredbe: Budi, pa biva

On mi veli: Ne čudi se – Njemu ćete se vratiti

Tako je u smrti novo rađanje, a rastanak je zapravo sastanak – kao u Mevlaninoj Nevjestinskoj noći.

Međutim, sačuvali smo mi i izvorno jekun ili jećun u doslovnom značenju stvoriti, sabrati, sastaviti, sakupiti, i slično, kao u stihovima iz velikog bošnjačkog epa „Ženidba Smailagić Mehe“ ispjevanog po Avdi Međedoviću (čime su Bošnjaci dali doprinos razrješenju misterije tzv. Homerskog pitanja):

Vojsku Tale jećun učinijo: Tamam vojske stotinu hiljada, i trideset i dvije odviše.     

(Međedović, Ženidba Smailagić Mehe)

Ovdje jećun označava zbir, iznos, kao i u primjeru koji se nalazi kod Škaljića u Rječniku turcizama:

Koliko ti iznosi jećun kad to sve sabereš?  – da ne kažemo: sjećuniš, jer i Abdullah Škaljić i Teufik Muftić navode bosanski glagol sjećuniti u značenju sabrarti.

I da se vratimo Kur'anu – priča mi ahbab kako mu je, dok još nije znao učiti u Kur'anu, njegov ahbab koji je to znao, rekao nešto poput: Pa, hajde, probaj! Nemoj odustajati – hajde barem počni… (a u to vrijeme su učili Jasin i ovaj se opirao govoreći da ga niti zna napamet niti ga zna učiti iz Ćitaba…). I kad je ovaj koji je znao učiti insistirao, govoreći mu da ipak počne, ovaj koji nije znao je pristao. I počeo: Ja – Sin…, te odmah tu i dobio odgovor: Eto ga, ti prouči Jasin!

(Preporod.info)