Dušebrižništvo tamo gdje čovjek ostaje sam

Piše: Senaid Zajimović

Danas sam imao priliku prisustvovati međunarodnom okruglom stolu o profesionalizaciji islamskog dušebrižništva, održanom na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu.

Bilo je to više od akademskog događaja, prostor u kojem se otvoreno i odgovorno govorilo o jednoj od najdubljih, ali često zanemarenih dimenzija vjerskog djelovanja; o brizi za čovjeka onda kada mu je ona najpotrebnija.

Skup je bio utemeljen na savremenoj naučnoj studiji Professionalising Muslim Spiritual Care: Swiss and Bosnian Experiences (Schmid, Smajić, Hafner-Al Jabaji, Alibašić, 2025), koja profesionalizaciju islamskog dušebrižništva razmatra u tri ključna sistema: bolnicama, vojsci i zatvorima.

Nije slučajno da su upravo ta tri prostora u fokusu. Naprotiv, oni govore mnogo više o čovjeku nego o institucijama.

Božanski holistički pristup čovjeku

Islam čovjeka nikada ne posmatra parcijalno. On nije samo tijelo koje treba liječiti, niti samo um koji treba umiriti, niti samo duša odvojena od stvarnosti. Božanski pristup čovjeku je holistički, čovjek je jedinstvo tijela, razuma, emocije i duše. Kada jedan dio pati, pati cijeli čovjek. Upravo zato je dušebrižništvo u islamu temeljni ljudski odnos, a ne dodatna ili sporedna vjerska aktivnost.

Zašto bolnice? Zato što je bolest trenutak u kojem se iluzija potpune kontrole nad životom raspada. Čovjek se suočava s vlastitom krhkošću, strahom, pitanjima smisla, gubitka i nade. Medicina liječi tijelo, ali ne odgovara na egzistencijalna pitanja koja se tada neumoljivo otvaraju. Tu je duhovna briga neophodna, jer čovjeku ne treba samo terapija. Treba mu smisao, utjeha i prisustvo.

Zašto vojska? Zato što vojnik, bez obzira na sistem u kojem djeluje, nosi teret odluka, odgovornosti, straha i moralnih dilema. Uniforma ne uklanja čovjeka, nego ga često dodatno ogoljava. U takvom kontekstu, dušebrižništvo nije znak slabosti, već prostor unutarnje stabilnosti, savjesti i etičkog oslonca.

Zašto zatvori? Zato što su to mjesta gdje je čovjek često sveden na svoju grešku. Ime zamjenjuje broj, a prošlost postaje jedina slika identiteta. Islamsko dušebrižništvo tu ima jasnu misiju: vratiti čovjeku dostojanstvo, vjeru u mogućnost promjene i odgovornost prema sebi i drugima. Ne opravdavati djelo, ali ne odustati od čovjeka.

Kada je život uređen, kada je čovjek zdrav, slobodan i stabilan, potreba za intenzivnom brigom je manja. Ne zato što ona nije važna, već zato što tada postoje oslonci u porodici, zajednici i svakodnevici. Ali u bolnici, vojsci i zatvoru ti oslonci slabe ili nestaju. Tada vjera prestaje biti apstraktna i postaje prisutnost uz čovjeka.

Važno je naglasiti da Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini već ima određene institucionalne kapacitete u ovoj oblasti. Kroz Ured za društvenu brigu, Islamska zajednica već obavlja dio poslova koji se tiču podrške ranjivim kategorijama i brige o čovjeku u stanju potrebe. To je važan temelj na kojem se može graditi dalje. Upravo zato današnje rasprave ne treba shvatiti kao početak iz ničega, već kao poziv na nadogradnju, sistematizaciju i profesionalizaciju postojećih praksi.

U tom smislu, profesionalizacija islamskog dušebrižništva ne znači udaljavanje od duhovnosti, već njeno vraćanje u srž islamske poruke. To je i velika prilika za Islamsku zajednicu. Iskustvo Katoličke crkve, koja već decenijama ima jasno uređen sistem duhovne brige u sarajevskim bolnicama, pokazuje da je dugoročnim planiranjem i saradnjom s javnim institucijama moguće ostvariti trajno i prepoznatljivo prisustvo u javnom prostoru.

Posebno ohrabruje činjenica da se ova tema već reflektira i u obrazovanju, tako da na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu postoji predmet Islamsko dušebrižništvo. Predmet Socijalna pedagogija i duhovna skrb na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću svjedoči da postoji svijest o potrebi povezivanja pedagogije, socijalnog rada i duhovne brige.

Upravo tu leži budućnost dušebrižništva, u ljudima koji su istovremeno teološki utemeljeni i profesionalno osposobljeni.

Na kraju, pitanje dušebrižništva nije pitanje prestiža niti institucionalnog takmičenja. To je pitanje naše vjernosti božanskom pogledu na čovjeka. Ako vjerujemo da je svaki čovjek vrijedan brige onda kada je najslabiji, tada je naše mjesto upravo tamo gdje je čovjek najranjiviji.

(Preporod.info)