Kritičari i kritizeri
Piše: Suad Mahmutović
Velika je razlika između kritičara i kritizera. Kritičari su u pravilu dobronamjerni, kritizeri nisu. Kritičari analiziraju ponašanja i pojave, a krtizeri ljude.
Kritičar koristi argumente, a kritizer samo prigovara, omalovažava i obezvrijeđuje nečije postupke. Ovi prvi nude rješenja, a drugi nikada jer na sve gledaju negativno.
Kritizeri su površni, ruše ali ne grade. Kritičari diskretno savjetuju i trude se da poprave stanje dok kritizeri govore samo radi govora. Kod kritizera ego je na prvom mjestu dok je kod kritičara gotovo neprimjetan.
I jedne i druge lahko je prepoznati. Kritizeri su u osnovi pokvareni ljudi dok se kritičari konstantno brinu da ne povrijede nekoga.
Živimo vrijeme kada pojedinci sve komentarišu. Olahko donose sud o ljudima i događajima, baš kao da su oni najbolji i najpametniji. Zapravo, riječ je o nevjerovatno umišljenim osobama. Kritiziraju sve i svakoga, često bez ikakvog dokaza.
Njima ne valja država, grad, općina, džemat, Islamska zajednica, jer za njih niko nije dovoljno dobar. Meni je posebno iritantno kad neko kritizira Islamsku zajednicu i imame bez valjanog argumenta.
Dobro je nedavno kazao prof. dr. Enes Durmišević gostujući na Radiju Islamske zajednice Bir: “Što sam stariji sve više volim Islamsku zajednicu.” Doslovno se tako osjeća i autor ovoga teksta. Trebalo je očuvati vjeru i Zajednicu, naročito u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i komunizma.
Medijska sloboda i društvene mreže su donijele mnogo dobrih stvari, ali nažalost i pokazale sav naš primitivizam. Pojedinci često nisu svjesni da njihovo mišljenje, komentar ili stav malo ili gotovo ništa ne vrijede. Mišljenje o sebi temelje na broju lajkova što često daje iskrivljenu sliku. To nije, niti može biti, mjerilo nečijeg ugleda. Rijetki su pojedinci koji su spremni takvima u lice kazati da griješe. To ih još više ohrabruje da srljaju bez ikakvog cilja.
U poznatom bosanskohercegovačkom gradu je bio umjetnik koji je umislio da je vrstan slikar. Godinama je slikao, a onda odlučio da proda neke slike. Cijena je u početku bila 1.000 KM po slici. Međutim, niko se nije ni osvrnuo na njegove radove. Smanjivao je cijenu na 500 KM, pa dvjesto, stotinu i na kraju prodao je dvije slike za 50 konvertibilnih maraka. Tek tada je shvatio da njegova umjetnost ne vrijedi gotovo ništa.
Kad pokušamo nekome predstaviti određene stavove tek tada ćemo spoznati njihovu istinsku vrijednost. Jer, nije meritorno ono što mi o sebi mislimo, nego što drugi o nama govore.
Zbog toga je važno prije nego što bilo šta javno kažemo, “naslikamo” ili napišemo imati realan sud o sebi. Korisno je imati prijatelje koji će nam ukazati na grješke, ali moramo njihove stavove uvažiti. Nažalost, pojedinci više vole neutemljenu pohvalu nego argumentiranu kritiku.
Zbog toga smo gdje jesmo. Bojim se da ćemo dugo tu i ostati.
(Preporod.info)
