Kada jedan čovjek postane nezamjenjiv, sistem postaje krhak

Piše: Fuad Šišić

Iz dugogodišnjeg iskustva u raznim javnim i organizacijskim ulogama naučio sam jednostavnu, ali neugodnu istinu: gdje je jedan čovjek nezamjenjiv, sistem je već u problemu.

Usavremenim organizacijama, posebno u javnoj vlasti i institucijama u tranzicijskim društvima, često se neprimjetno razvija jedan paradoks: što je pojedinac sposobniji, angažovaniji i vidljiviji, to sistem postaje zavisniji od njegove prisutnosti. Na prvi pogled, takva situacija djeluje kao dokaz snažnog liderstva i efikasnosti. Međutim, iz perspektive institucionalne održivosti, ona predstavlja ozbiljan strukturalni rizik.

Zašto sistemi ne smiju zavisiti od nezamjenjivih ljudi

Klasična teorija organizacije polazi od pretpostavke da su institucije zamišljene kao trajne strukture koje nadživljavaju pojedince (Weber). Njihova snaga ne proizlazi iz harizme, već iz pravila, procedura, jasno definiranih uloga i zajedničkih vrijednosti koje omogućavaju predvidivo i stabilno djelovanje.

Kada se odgovornost, znanje i odlučivanje koncentriraju u jednoj osobi, dolazi do pomjeranja fokusa sa sistema na ličnost. U tom trenutku institucija prestaje biti sistem, a postaje produžetak pojedinca.

Peter Drucker je upozoravao da je jedna od osnovnih zadaća menadžmenta izgradnja organizacije koja funkcionira nezavisno od pojedinačnih „heroja“. Lider koji sve drži pod kontrolom zapravo ne gradi organizaciju, već vlastitu nezamjenjivost.

Takav pristup suprotan je ideji profesionalnog upravljanja jer ne ostavlja prostor za prenos znanja, razvoj ljudi i dugoročni kontinuitet.

Personalizacija moći kao izvor institucionalne krhkosti

Kada javni funkcioner postane centralna tačka svih odluka, institucija gubi svoju neutralnost i otpornost. Umjesto procedura djeluju neformalni kanali, umjesto kriterija prevladava lična procjena, a umjesto odgovornosti sistema javlja se personalna lojalnost. Time se otvara prostor za greške, zloupotrebe i pad povjerenja građana ili članova organizacije.

Zrelo liderstvo podrazumijeva suprotan put: svjesno građenje sistema koji može funkcionirati i bez stalne intervencije lidera. To znači jasno definirane procese, podijeljene nadležnosti, osposobljen srednji menadžment i organizacijsku kulturu u kojoj je odgovornost kolektivna, a ne personalizirana. Lider tada ne gubi moć; on je transformira u institucionalnu snagu.

Zato rečenica „kada jedan čovjek postane nezamjenjiv, sistem postaje krhak“nije kritika sposobnih lidera, već upozorenje.

Ona podsjeća da je svrha liderstva stvaranje stabilnih struktura, a ne ličnih mitova. Institucije koje žele trajati moraju biti jače od pojedinaca, jer samo takve institucije mogu dugoročno služiti javnom interesu. U konačnici, snaga sistema mjeri se upravo onim trenutkom kada lider može otići, a organizacija nastaviti raditi mirno, odgovorno i predvidivo. Sve drugo je privid efikasnosti – i najava krhkosti.

Pretpostavke trenda koncentracije personalne moći

Mogle bi se izdvojiti dvije ključne pretpostavke zbog kojih određeni akteri djeluju pristrasno i bez uvažavanja konteksta. Prva je da možda nisu osposobljeni za analitičko sagledavanje vremenskog perioda i okolnosti u kojima djeluju. Ako je to tačno, tada bi preuzimanje javnih i organizacijskih uloga moralo biti praćeno intenzivnim ličnim osposobljavanjem. Druga pretpostavka je da neki više vole vlast nego državu, odnosno institucije. Ako je to slučaj, tada bi mediji i građani morali preuzeti korektivnu ulogu – ne samo na dan izbora, nego tokom cijelog trajanja mandata. To, međutim, zahtijeva osposobljene i nezavisne medije, kao i građane s razvijenom svijesti, nepristrasnošću i etičkom stabilnošću.

U tom širem kontekstu posebno zabrinjava pojava koncentracije moći u rukama jedne osobe. U praksi se sve češće susrećemo s primjerima u kojima pojedinci obavljaju četiri ili pet uzastopnih mandata, najčešće na poziciji općinskog

Takva akumulacija funkcija i uticaja stvara privid stabilnosti, ali u suštini proizvodi duboku institucionalnu slabost. Kada se moć personalizira, institucije se svode na formalni okvir, a demokratski izabrani organi postaju svojevrsni folklor načelnika, istovremeno držeći ključne funkcije u političkim strankama, pa čak i u njihovim najvišim organima. Nerijetko se toj političkoj moći pridružuje i snažan uticaj unutar struktura vjerskih zajednica.

Oni formalno postoje i donose odluke, ali je njihov stvarni uticaj minimalan i često ograničen na potvrđivanje volje jedne osobe. Odluke se ne donose u institucijama, nego izvan njih, kroz nevidljive mreže lojalnosti i interesa.

Slabost takvog modela ogleda se u njegovim dugoročnim posljedicama. Kada jedan čovjek postane nezamjenjiv, sistem postaje krhak. Svaka promjena, povlačenje ili pad takve osobe dovodi do institucionalnog vakuuma. Umjesto snažnih institucija koje mogu apsorbirati promjene, društvo ostaje zarobljeno u ciklusima ličnih borbi za moć. Jačanje institucija zahtijeva suprotan pristup: ograničavanje mandata, jasnu podjelu nadležnosti, transparentnost i kulturu odgovornosti.

Organizacije trebaju sistem koji funkcionira

Kada se odlučivanje, znanje i odgovornost u javnoj vlasti koncentriraju u jednoj osobi, institucije prestaju biti sistem, a postaju zavisna infrastruktura lične moći. Ovakva praksa se često opravdava pragmatičnim razlozima: „on zna“, „on može“, „bez njega ne ide“. Kratkoročno, to može donijeti rezultate.

Dugoročno, međutim, proizvodi zavisnost, pasivnost i strah od preuzimanja odgovornosti. Ostali akteri u organizaciji počinju čekati odluke „odozgo“, izbjegavati inicijativu i prebacivati rizik na jednog čovjeka.

Sistem prestaje učiti, a time se i razvijati.

Da bi sistem funkcionirao na održiv i vjerodostojan način, osnovna obaveza u međusobnom ophođenju unutar organizacije, ali i u javnom djelovanju, jeste dosljedno oslanjanje na relevantne informacije, stručno znanje, iskustvo te temeljno i komparativno poznavanje institucionalnog i društvenog naslijeđa. Dezinformacije, potvore, manipulacije i iskrivljene interpretacije nisu samo nepoželjne pojave, nego predstavljaju ozbiljnu društvenu opasnost, jer narušavaju povjerenje i potkopavaju racionalno donošenje odluka.

Laž, kleveta i izmišljotina duboko su ukorijenjeni društveni fenomeni, ali njihova učestalost ne može i ne smije biti opravdanje za pasivnost ili relativizaciju. Borba protiv takvih pojava mora biti kontinuirana, utemeljena na kritičkom mišljenju, istraživanju i argumentiranoj raspravi, a ne na emocionalnim reakcijama ili ličnim animozitetima. Ključni uvjet za ispravnost te borbe jeste objektivnost, odnosno nepristrasnost, kao i sposobnost razumijevanja šireg konteksta u kojem se određeni događaji i odluke dešavaju.

Bez takvog pristupa, svaka kritika lahko gubi svoju vjerodostojnost i može postati još jedan oblik manipulacije, umjesto korektivnog mehanizma u službi javnog interesa. Za pristup ograničavanja maksimalno dva uzastopna mandata sam se zalagao više od dvadeset godina, ličnim primjerom dok sam bio na različitim čelnim pozicijama, a potom sam se „odmakao“ kako ne bih narušavao kolegijalne odnose.

U vremenu stalne buke, konflikta i borbe za dominaciju, povratak objektivnosti, konteksta i institucionalne odgovornosti nije luksuz, nego nužnost. Bez toga, i lično i kolektivno preispitivanje gubi smisao, a moć ostaje sama sebi svrha, umjesto sredstva za opće dobro.

(Islamske informativne novine Preporod)