Ovisnost u svakodnevnici današnjeg čovjeka

Piše: Faris Suljić

Osnovna krnjavost u razmišljanju/djelovanju koja vodi u štetne ovisnosti je kada susret sa jednim ili više životnih izazova kompenziramo nekom brzom satisfakcijom, tražeći tu utjehu i svjesno ili nesvjesno zataškavajući ono što nas ustvari remeti iznutra.

Put ovisnosti je u tom pogledu put luzera, jer nalaže odustajanje od puta koji vodi ka realnoj satisfakciji, dok nudi privremeno, neadekvatno rješenje. Ljudi koji spadaju u ove kategorije, a to smo u neku ruku svi mi, se ne mogu pretjerano oštro kuditi, jer mnogo toga igra protiv nas. U većini naših slučajeva, naše situacije, naši začarani krugovi ovisnosti u koje smo upali, su objašnjivi sagledavanjem konteksta oko nas. Užih i društvenih.

Društvene sam donekle prezentovao, a uže je teže, jer su subjektivni, personalni, često i sramotni ili teški za prevaliti preko jezika, bilo zbog razloga zašto nešto činimo, ili zbog same karakteristike toga što činimo. Smatram da je prije svega važno razumjeti tu falinku u razumu koja nas je i dovela do toga da smo ovisni, a onda iz te perspektive promatrati svoje poteškoće i ovisnosti. Vrlo malo efikasnosti sam primijetio u vjerskom ili čak ‘naučno zdravstvenom’ potkrepljivanju savjeta koji se nude ljudima ovisnim o nekom poroku, nečemu što im šteti.

Svakako, sve zavisi o dubini na kojoj se ova kompenzacija odigrava – i upravo zbog toga moramo biti pažljivi kada nekoga savjetujemo, što nažalost često radimo olahko i puni ponosa i stava. (Valjda sretni što nas nije zakačila ta tragedija, pa još i sebi pripišemo zasluge za to, često nesvjesni naših provalija i loših navika.) Otmjeno počnemo ljudima govoriti kako je to nešto zabranio Bog i da se posebno srdi na ljude koji to rade na taj način, ili da je rađena studija da ljudi koji pretjerano konzumiraju to nešto, umiru brže.

Tako tom intoksiranom mozgu stvaramo distancu između njega sa jedne strane, i Boga i nauke sa druge, što je najgore što možemo uraditi za tu osobu. Bog kroz kojeg spoznajemo i definišemo hijerarhiju svijeta i metafizike, i nauka kroz koju testiramo stabilnost pravila u mehanizmima egzistencije i koja nam pomaže da otkrivamo ljepote svijeta, su najplemenitiji lijekovi za čovjeka jer se u njima krije zdravi smisao – a mi ih često ogadimo onima koji ih najviše potrebuju. Jadnik je vjerovatno i previše svjestan, ili bar upoznat, sa činjenicom da Bog ne voli one koji sebi zlo čine dok ga čine, i to da sebi naručuje hronično oboljenje, ali je mala vjerovatnoća da ta osoba potrebuje baš našu oštru i nepreciznu paljbu na tu temu.

Ako se igra ovisnosti odvija na površnom nivou, čemu se svi i nadamo ako je u pitanju neko nama blizak, onda je moguće da će mu koristiti površni savjeti i osvrti – mada treba biti pažljiv u njihovom serviranju. Najviše što na polju savjetovanja treba da uradimo je da upoznamo osobu sa činjeničnim stanjem, kako jeste i koliko može štetno biti, ali se ne uplitati zagrijanim emotivnim reakcijama ili oštrim kritikama ili savjetima.

Što se tiče praktičnih stvari koje možemo uraditi za tu osobu ili sebe, pogotovo u slučaju da se radi o dubljim nezadovoljenim potrebama, kao što se vjerovatno i radi u većini naših slučajeva jer smo svi ozbiljno uskraćeni za ljubav, pažnju, dozvolu na greške, pravo na autentičnost, otkrivanje svrhe i podrška na putu svrhe, potrebi za intimnošću, onda mislim da nam ne preostaje ništa drugo nego da se (ili ga/je) u našim kapacitetima angažujemo u društveno djelovanje. Kao što nemarno i loše društvo od nas pravi ovisnike i propalitete, smatram da kolektivi kvalitetnih pojedinaca okupljenih oko produktivnih i kvalitetnih koncepata, poslova, tema, akcija, i slično, mogu radikalno obrnuti nas same i izvesti nas na dobru putanju.

Duboko sam ubijeđen da većina naših problema i devijacija, te zapadanja u sve gore ekstreme u ovisnostima, su utemeljeni u samoći i nesusretu sa zajednicom, u svojevrsnom nepostojanju zajednice i zajedništva oko nas, što nas ostavlja da plutamo, i vremenom počnemo slušati zidove, zujanje kablova i liftova, krike mehaničkih tvorevina iz grada, a ljude doživljavamo kao konture koje se kreću prema nama ili od nas, i ne nude ništa sentimentalno. Ili, u nedostatku kvalitetnih opcija, zbog prirodne potrebe za grupisanjem, pripadanjem, oponašanjem i dijeljenjem intime prihvatamo ‘bilo šta’ što se nudi u neposrednoj okolini. To često može da bude direktan put u preuzimanje loših navika i obrazaca.

Stoga, mislim da solucija počinje sa početkom grupiranja inteligentnih i slobodno mislećih ljudi. Ako ste takvi, okupljajte ljude pa makar još dvoje uz vas. A ako znate takve, trčite do njih i budite uz njih. Najadekvatniji alat za borbu protiv ovistnosti je što ispunjeniji život, koji je vođen svrhom dostavljanja svog doprinosa u svijet. Ko su (gdje su) ti ljudi koji će buditi zdrave čovječije tendencije u nama, i gajiti socijalni kontekst u kojem ćemo se moći međusobno razvijati? Jesmo li to mi, ako smo već toga svjesni?

(Islamske informativne novine Preporod)