Etika umjetne inteligencije i digitalne kontrole

Piše: Senaid-ef. Kobilica, Muftija za Zapadnu Evropu

Proteklu godinu obilježila je nezgodna kombinacija: politika je u mnogim državama nastavila kliziti udesno, populizam je postao gotovo standardna metoda mobilizacije, a polarizacija je prešla iz stranačkih rovova u svakodnevni život. Rat u Gazi djelovao je kao pojačalo već postojećih napetosti: islamofobija i antisemitizam su vidljivo porasli.

Uloga vjerskih lidera u ovoj godini bila je važnija, ali i izloženija. Njihove riječi su se češće čitale kao političke poruke, bez obzira na namjeru, a od njih se javno očekivalo “svrstavanje” više nego moralni korektiv. Kultura pamćenja dobila je dodatnu težinu kroz obilježavanje 30. godišnjice genocida u Srebrenici. Uvidjeli smo kako sjećanje može biti dostojanstveno i solidarno, ali i kako može postati instrument političke trgovine ili prekrajanja historije.

Jedan od najtiših, ali najupornijih trendova ostala je usamljenost. Individualizacija traje desetljećima, ali je tehnološka revolucija, posebno društvene mreže, dala novi obrazac: mnogo kontakata, malo pripadanja. Taj osjećaj izolacije se prelijeva na spremnost ljudi da učestvuju u zajednici, da volontiraju, da preuzmu odgovornost i da se dugoročno vežu za institucije.

Položaj mladih ostao je otvorena dilema, i to daleko izvan muslimanskih zajednica. Vjerske institucije, nevladin sektor i sekularne organizacije bilježe sličan fenomen: mladi su manje zainteresirani za formalne uloge i tradicionalne strukture.

Etika umjetne inteligencije i digitalne kontrole bila je top-tema upravo zato što više nije teorija nego stvarnost. Algoritmi oblikuju pažnju i emocije, deepfake potkopava povjerenje, a nadzor i automatizacija ulaze u svakodnevicu neprimjetno, često bez javne rasprave koja bi pratila brzinu tehnološke promjene.

Unutarmuslimanski i međuvjerski dijalog se tokom godine sve više nametao kao praktična potreba. Porast predrasuda, rast nepovjerenja i eksplozija moralno nabijenih tema (od Gaze do migracija) učinili su da dijalog postane svojevrsna “infrastruktura” društvenog mira: tamo gdje je postojao, ublažavao je tenzije; tamo gdje je izostajao, prostor su popunjavali glasniji i tvrđi narativi.

Odvojeno od toga, imenovanje muftije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini za Zapadnu Evropu bilo je važan institucionalni događaj godine. Nosilo je poruku konsolidacije i jasnije koordinacije u vjerskom životu: jačanje vertikalne odgovornosti, bolja povezanost džemata i snažniji kapacitet zajednice da se organizacijski prilagođava vremenu u kojem su identitetski, društveni i medijski pritisci veći nego ranije.

(IIN Preporod)