Femicid u BiH: Zašto se događa i zašto ga je teško zaustaviti?

Piše: Irma Čorbo

Femicid je ubistvo žene zato što je žena i postao je jedan od najtežih i najraširenijih oblika nasilja u Bosni i Hercegovini.

Iako se često o njemu govori tek kada se dogodi tragedija, istraživanja pokazuju da femicid nikada ne dolazi „iznenada“.

On je uglavnom posljednji čin dugotrajnog nasilja koje počinje psihičkim, onda prelazi u fizičko i traje mjesecima, godinama, pa i decenijama.

Na kraju kulminira posljednjim činom, tj. ubistvom žene jer je žena. Femicid nije privatni problem, nego društveni alarm. On pokazuje koliko je duboko ukorijenjeno nasilje prema ženama i koliko je naš sistem sporo reagovao.

Zašto se femicid događa?

Naučnici koji godinama istražuju ovo pitanje došli su do zaključaka u studijama da femicid nije nesretan događaj, nego krajnji rezultat društva u kojem žene još uvijek nemaju jednaku sigurnost i zaštitu kao muškarci.

Studije iz Bosne i Hercegovine, regiona i svijeta potvrđuju da najčešći uzroci femicida leže u sljedećim elementima: patrijarhalnom odgoju, gdje se muškarcima daje pravo da „kontrolišu“ženu, rodnim stereotipima, prema kojima je žena „dužna“ostati u odnosu, kontroli i patološkoj ljubomori, koja se s vremenom pojačava i prelazi u prijetnje, izolaciji žene, udaljavanju od prijatelja i porodice, te nepovjerenju u institucije, zbog čega mnoge žene nasilje nikada ne prijave.

OSCE je 2018. proveo obimnu studiju u BiH: uz reprezentativni uzorak od 2.321 žene iz cijele BiH. Prema razultatima tog istraživanja utvrđen je visok stepen različitih oblika nasilja nad ženama: fizičko, seksualno, psihološko. Navedeno potvrđuje da nasilje nad ženama nije marginalni problem, već strukturalan i široko rasprostranjen.

Psiholozi u svojim studijama objašnjavaju da nasilnici često mjesecima ili godinama grade potpunu kontrolu nad ženom, a femicid se najčešće dogodi u trenutku kada žena pokuša otići, odnosno prekinuti vezu, podnijeti prijavu ili napustiti dom. Evropski izvještaji (npr. EIGE / „Defining and Identifying Femicide“i druge publikacije) dokumentuju da je kod mnogih femicida uočeno da postoje elementi intenzivne ljubomore, posesivnosti i razdvajanja, što često prethodi zločinu.

Prema analizama stručnjaka koji proučavaju nasilje, većina žena žrtava femicida u BiH je dugotrajno trpjela: prijetnje smrću, prvo je počinjalo psihičkim maltretiranjm, često se na psihičko maltretiranje nadovezivalo ekonomsko uskraćivanje kao što je zabrana rada, ograničen pristup novcu, kasnije bi kulminiralo fizičkim nasiljem, izolacijom od okoline i konačno femicidom. Nažalost, nema dovoljno relevantnih naučnih istraživanju u našoj državi i na tome bi stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja trebali raditi.

Prema međunarodnim i domaćim analizama, institucije u BiH imaju nekoliko ključnih problema:

1. Nema zajedničke evidencije nasilja

Policija, centri za socijalni rad, sudovi i sigurne kuće nemaju jedinstvenu bazu podataka. To znači da se informacije o prijavama ne razmjenjuju dovoljno brzo i efikasno.

2. Prijave se često minimiziraju

Stručni izvještaji pokazuju da se mnoge prijave tretiraju kao „svađa u porodici“, a ne kao ozbiljno nasilje.

3. Nedovoljno procjenjivanje rizika

U brojnim slučajevima institucije nisu prepoznale znakove da bi nasilje moglo završiti femicidom, iako su prijetnje i nasilje

Kako institucije reaguju i zašto često zakažu?

bili evidentni. U posljednje vrijeme stanje se blago popravlja kada je u pitanju procjena rizika od strane nadležnih institucija. 4. Nedostatak educiranosti

Stručne analize sudske prakse pokazuju da pravosuđe često ne prepoznaje rodni motiv ubistva, zbog čega se mnoge presude tretiraju kao „obično ubistvo“.

Dugi niz godina zakoni u BiH nisu imali posebno krivično djelo femicida tj. ubistva žene zbog njenog spola. Zahvaljujući naporima aktivistkinja, pravnih stručnjakinja i brojnih organizacija, Federacija BiH je 2025. godine konačno uvela femicid u Krivični zakon.

Ovo je veliki korak, jer omogućava specifično procesuiranje, skraćuje postupke, olakšava statističko praćenje, prepoznaje rodni motiv ubistva, te povećava vjerovatnoću da će počinilac ovog gnusnog djela biti osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu.

Međutim, stručnjaci upozoravaju da zakon sam po sebi ne može spriječiti femicid ako institucije ne rade koordinirano i ako društvo i dalje toleriše nasilje.

Može li se femicid spriječiti?

Prema psiholozima, sociolozima, pravnicima i drugim stručnjacima koji se bave ovom problematikom femicid se može spriječiti, ali samo ako se promijeni cijeli sistem. Stručnjaci iz područja psihologije sve češće naglašavaju da se nasilje nad ženama razvija postupno, kroz faze koje je moguće prepoznati mnogo prije samog femicida. Među ključnim rizicima da postanu žrtve kako za ženu tako i za muškarca, predstavlja ranija izloženost nasilju u djetinjstvu.

S druge strane, zaštitni faktori uključuju: kasniji prvi seksualni odnos uz pristanak, autonomiju žene u donošenju odluka o radu i novcu, i kućne aranžmane koji ne forsiraju tradicionalnu podjelu rada (npr. da je “sve na ženi”).

Ovi nalazi potvrđuju da nasilje i nejednakost često imaju generacijski i strukturalni karakter, što znači da sprečavanje nasilja zahtijeva rad na obrazovanju, rodnim normama i ekonomskom osnaživanju žena. Sociolozi objašnjavaju da ovakvi odnosi nastaju u društvima gdje se muškarcima kroz odgoj prenosi ideja da imaju pravo odlučivati o ženi i njenom ponašanju.

Pored psihološkog aspekta, pravni stručnjaci upozoravaju na ozbiljan nedostatak u institucionalnoj zaštiti. Analize sudske prakse u BiH pokazuju da se prijetnje smrću često ne tretiraju kao visokorizične, iako međunarodna istraživanja jasno pokazuju da upravo ovakve prijetnje predstavljaju jedan od najjačih indikatora mogućeg femicida.

Također, procjene rizika, koje su u mnogim državama standardni alat, u BiH su nerijetko površne ili se uopće ne provode. Zbog toga mnogi slučajevi nasilja ostaju „neoznačeni“kao opasni, iako bi profesionalci trebali prepoznati ozbiljne signale poput kontrole kretanja, praćenja žrtve, prisilnog oduzimanja novca i učestalih ispada ljubomore.

Sociološke studije ukazuju i na još jedan važan faktor, a to je društvena tolerancija prema nasilju. U Bosni i Hercegovini i dalje postoji izvjesni stav da je „porodični problem, privatna stvar“. Takav način razmišljanja destimulira i žrtve i svjedoke da prijave nasilje. Upravo to omogućava nasilnicima da djeluju „iza zatvorenih vrata“, bez straha da će institucije reagirati.

Mnoge žene odrastaju u okruženju u kojem su naučene trpjeti, što dodatno otežava napuštanje nasilnog odnosa. Istraživanja u sigurnim kućama pokazuju da je trenutak napuštanja veze najopasniji period za ženu.

Upravo u tih nekoliko sedmica nakon odlaska ili prijave nasilje najčešće preraste u femicid. Zato stručnjaci naglašavaju važnost hitne zaštite žrtve tako što će biti zbrinuta u „sigurnu kuću“, dobiti brzu pravnu pomoć, potencijalno praćenje žrtve od strane policije, a nasilnik dobiti zabranu prilaska.

Međutim, i pored svih nedostataka, postoje jasni pokazatelji da se femicid može spriječiti. Zemlje koje su uvele obavezne procjene rizika, specijalizirane policijske timove i stroge kazne za porodično nasilje bilježe značajan pad broja ubijenih žena. Ključ leži u brzini reakcije, dosljednoj primjeni zakona i edukaciji svih aktera koji rade s porodicama od policajaca do sudija i socijalnih radnika.

Na kraju, stručnjaci se slažu da borba protiv femicida nije samo pravno pitanje, nego i kulturno i obrazovno. Zajednički stav našeg društva mora da bude nulta stopa tolerancije na nasilje. Potrebno je mijenjati način na koji djecu učimo o ljubavi, poštovanju i granicama. Znanstvene analize pokazuju da društva s razvijenom rodnom ravnopravnošću imaju manje nasilja, jer djeca odrastaju bez poruke da jedan spol treba dominirati nad drugim.

Zato je ulaganje u edukaciju, prevenciju i javne kampanje jednako važno kao i promjena zakona. Prevencija mora uključivati: ozbiljne i brze reakcije institucija na prijave, procjenu rizika kod svakog slučaja nasilja, edukaciju policije, sudija i socijalnih radnika, programe psihološkog tretmana za žrtve i nasilnike, snažnu javnu kampanju o neprihvatljivosti nasilja, bolju zaštitu žena kroz skloništa i pravnu pomoć.

Tiče se svakog pojedinca

Američi autori su identifikovali jasne faktore rizika, koji značajno povećavaju vjerovatnoću da nasilje eskalira do ubistva npr. pristup počinioca oružju, prethodne prijetnje oružjem, stalking, prisilni seks, nasilje tokom trudnoće, i posebno kada žrtva pokuša prekinuti vezu ili se udalji od partnera.

Femicid u velikom broju slučajeva dolazi nakon dugotrajnog nasilja, kontrole i dominacije, a ne kao izolovan, “iznenadan“incident. Ako želimo zaustaviti femicid, kao zajednica moramo prestati kriviti žrtve, prestati šutjeti o nasilju, prijavljivati nasilje kada ga vidimo, podržati jačanje institucija, odgajati nove generacije djece da poštuju ravnopravnost.

Femicid je tema koja se tiče svakog člana društva ponaosob. Svaki ubijeni život je dokaz da sistem nije reagovao navrijeme i da se mora raditi, prije svega, na prevenciji. Ako budemo kao društvo aktivno radili kroz različite vidove prevencije, kao ishod ćemo imati manje slučajeva nasilja nad ženama.

Femicid u Bosni i Hercegovini nije samo posljedica porodičnog nasilja, nego duboko ukorijenjenih društvenih navika, neprepoznatih rizika i sporih reakcija sistema.

Svaki slučaj pokazuje koliko je važno shvatiti prijetnje i ranije oblike nasilja kao ozbiljna upozorenja, a ne kao „privatne sukobe“. Stručnjaci poručuju da promjene nisu moguće bez zajedničkog djelovanja institucija, obrazovanja mladih i jasne društvene poruke da je nasilje apsolutno neprihvatljivo.

Femicid se može spriječiti, ali samo ako se kao društvo suočimo s problemom, a ne tek s njegovim posljedicama.

(Islamske informativne novine Preporod)