Islamofobija kao distrakcija: Slučaj "Mamdani"

Američka crnačka spisateljica, nobelovka i aktivistkinja Toni Morison lucidno zamjećuje da je jedna od funkcija rasizma: distrakcija.

Ona kaže: "Funkcija, veoma važna funkcija rasizma je distrakcija. Svrha mu je da vas odvrati od posla koji radite. Tjera vas, da uvijek i iznova, opravdavate razlog svog postojanja. Neko vam kaže da nemate svoj jezik, vi provedete dvadeset godina dokazujući da imate. Neko vam kaže da vam glava nije pravilno oblikovana, vi angažirate naučnike/ce da dokažu suprotno. Neko vam kaže da nemate svoju umjetnost, vi se bacite na prikupljanje dokaza protiv te tvrdnje. Neko vam kaže kako nikada niste imali svoje kraljeve, vi se ponovo bacite na prikupljanje dokaza protiv te tvrdnje. Ništa od toga zapravo nije potrebno. Jer će oni uvijek pronaći neku novu temu."

Islamofobija u funkciji distrakcije obilježila je kampanju sada već novog gradonačelnika New Yorka Zohrana Mamdanija.

Nizale su se raznorazne etikete od "teroriste", "džihadiste" do "muslimanskog lažova". On nam je, međutim, ponudio jednu važnu lekciju i podsjetio nas na to da intelektualna tradicija koju baštinimo i iz koje promišljamo neminovno utječe na naše društveno i političko zamišljanje svijeta i nas u njemu.

Naime, Zohran je sin dvoje intelektualaca koji su svoje živote posvetili razumijevanju kompleksnog postkolonijalnog svijeta i njegovog poretka.

Njegova majka Mira Nair je kulturna i filmska radnica koja je posvećena nezavisnoj produkciji i pričanju priča koje govore o herojima i heroinama na kakve nismo navikli u okviru dominantne kulturne produkcije. Njegov otac Mahmood Mamdani profesor je na Columbia Univerzitetu i zadužio je akademski, ali i ostali svijet analizom načina na koji se islamofobija koristi kao politički alat.

Njegovi koncepti o "podobnim / nepodobnim muslimanima" (good / bad Muslim) zauvijek su promijenili način na koji govorimo o muslimanima kao građanima/kama u savremenom svijetu globalne islamofobije. Svi su porodični prijatelji s porodicom Edwarda Saida koji je također predavao na Columbiji.

Mislim da je njegova kampanja pokazala koliko je važno imati intelektualnu utemeljenost i sposobnost prepoznavanja i prokazivanja islamofobnog narativa koji ima za cilj delegitimizaciju protivnika i njegovu distrakciju.

I to prokazivanja, koje nije patetično, populistično ili žrtveničko i koje ne upada u identitarno-političku kaljužu (kako smo navikli i kod nas i u svijetu). Nego prokazivanja koje jedino dugoročno ima smisla. A to je da imate hrabrost i kapacitet da sagledate kako vam neko diskurzivno i faktički ocrtava prostor u kome želi da se krećete (i tu ostanete), klimnete glavom i nastavite hrabro koračati naprijed uvjereni u to da je vaša intelektualna, politička, religijska, duhovna tradicija dovoljno široka, legitimna, odgovorna, univerzalna i bezbjedna - ne samo za vas, nego za sve one koji vam (po)vjeruju.

Ne znam kakvu će praktičnu politiku provoditi ovaj mladi čovjek, ali u ovom smislu Zohran je maestralno prekucao (ozbiljnu političku) igricu.

Voljela bih da ovaj primjer – intelektualne hrabrosti i ljudske solidarnosti – bude inspiracija svima nama koji u okviru naših balkanskih Manhattana, Bronxova, Queensova ili Brooklyina namaštavamo svoje političke budućnosti. Da grabimo iz onog najboljeg što naš gigantski repozitorij znanja i značenja ima za ponuditi kako bismo pozivali u budućnost u kojoj za svakoga ima mjesta.

Nisam naivna i ne mislim da je to dovoljno, niti da može zamijeniti mukotrpni i neophodni rad, koaliranja, pregovaranja ili potrebu za stalnim potvrđivanjem tih nominalnih vrijednosti u praksi. Ali jeste neizmjerno važno. I to se, na kraju krajeva, na neki čudan način dalo iščitati i nakon nedavnog sastanka koji je imao s predsjednikom Donaldom Trumpom.

Ljudi su bića simbola, pričanja priča, nade i inspiracije. Stoga naša budućnost, između ostalog, pripada onima koji pričaju najbolje i najinspirativnije priče. Uvijek iznova.

(IIN Preporod)