Ubio je, ali...

Neke riječi trebale bi se zabraniti, kao naprimjer veznik „ali“

Piše: Dr. Zlatan Hrnčić

Riječ “ali” je veznik kojim se izriče suprotnost, neostvareno očekivanje. Ali taj veznik ne bi se smio koristiti u situacijama koje su dovele do teških tragedija i razdvajanja porodica zauvijek od majki, sestara, djece.

Tu nema “ali”, tu nema opravdanja, tu rečenica završava tačkom, a ne produžuje se zarezom iza kojeg slijedi “ali”.

Nažalost, svjedoci smo još jednog ubistva koje se može dovesti u vezu s femicidom, ali smo nažalost i svjedoci stanja društvene svijesti koja se teško mijenja, jer ovisi o promjeni velikog broja individualnih obrazaca ponašanja, koje opet u interakciji kroz vrijeme daju jedan koncept kulture ponašanja, društvene svijesti i reakcije na sve ono što se događa oko nas.

Često svjedočimo donošenju zaključaka koji nisu zasnovani na naučnim dokazima, što nas može odvesti u pogrešnom smjeru djelovanja.

Naprimjer, izjave o porastu femicida, epidemiji femicida, prijedlozi za prevenciju kao što su to doživotne kazne zatvora ili mjere “izvučene onako iz rukava”.

U Bosni i Hercegovini 2015. godine počinjeno je 18 ubistava koja se mogu dovesti u vezu s femicidom, 2016. godine bilo ih je 15, 2017. godine 10, 2018. godine 8, 2019. godine 10, 2020. godine 5, 2021. godine 7, 2022. godine 12, 2023. godine 13, 2024. godine 12, i sve dok ovaj broj ne bude 0 i stopa femicida u Bosni i Hercegovini ne bude 0,0 mi imamo problem.

Međutim, ovdje nije riječ ni o povećanju ni o smanjenju femicida, nego o porastu svijesti društva koje sada govori javno o ovom problemu u odnosu na period prije deset godina, kada 18 teških sudbina naših sugrađanki nije bilo vidljivo u javnom diskursu.

Svi femicidi, osim u slučajevima gdje je počinilac izvršio samoubistvo, bili su procesuirani i rezultirali su dugotrajnim zatvorskim kaznama od 20, 25, 30, 35 godina.

Važno bi bilo u javnom prostoru govoriti o izrečenim kaznama, kako se ne bi stvarao dojam da počinioci prolaze nekažnjeno.

Međutim, zatvorske kazne za ubistvo ne mogu prevenirati femicid, jer se ubistvo desilo, te se u tom slučaju zakonom sankcioniše počinilac. Stoga korake za prevenciju femicida treba tražiti negdje drugdje.

Zašto se dešava femicid?

Ono što je evidentno jeste da je femicidima prethodilo višegodišnje nasilje, nekad javnosti vidljivo, a često ne, pa se onda nađemo iznenađeni da tamo neko, ko je bio “fin komšija”, počini ubistvo. Taj isti “fini” komšija, prijatelj... godinama je vršio nasilje u porodici, tamo negdje iza zatvorenih vrata i poslije godina nasilnog ponašanja, odsustva reakcije, stekavši potpuni osjećaj vlasništva nad osobom ili osobama pod “njegovim” krovom, odlučio je prekinuti život ili živote osoba s kojima je dijelio prošlost.

U obrazloženjima presuda koje se mogu dovesti u vezu s femicidom evidentno je da se ubistvo može povezati s rodno motivisanim tretiranjem žena, odnosno društveno određenim ulogama žena, te je vidljiv osjećaj vlasništva i prisustva ponižavajućih izjava počinilaca upućenih žrtvama, kojima se izražava osjećaj posjedovanja žene.

Upravo taj osjećaj vlasništva i tretiranja žene i djece, ne kao ljudskih bića, nego kao predmeta posjedovanja, vidljiv je u obrazloženjima presuda: “...ako ne možeš biti moja, nećeš biti ničija!”, “Presudio sam ti!”, “...ubit ću tebe, djecu i sebe”, “Ubit ću te i odležati, jer se ja onog što je moje ne odričem”...

Pa kako onda prevenirati femicid?

Pojedini slučajevi femicida mogli su biti spriječeni adekvatnim sankcionisanjem već pri prvoj prijavi nasilja u porodici. Naime, istraživanja pokazuju da se samo 10% nasilja prijavljuje, a taj broj prijava u kojima su žrtve napravile taj prvi korak u Bosni i Hercegovini je oko 3.500 godišnje.

Nažalost, u 70% slučajeva koji se odnose na lakše oblike nasilja, izrečene sankcije su uvjetne kazne, te se javljaju recidivi u činjenju nasilja, i tu se propušta prilika za prevenciju težih oblika nasilja koja dugoročno potencijalno mogu završiti smrtnim ishodom.

Pa kako onda prevenirati ponavljanje nasilja u porodici? Evaluacija efekata primjene zaštitnih mjera u slučajevima nasilja u porodici pokazala je da nema povrata (recidiva) kada se, nakon prijave nasilja u porodici, primijeni privremeno lišenje slobode i zadržavanje u trajanju od 24 sata, zajedno sa zaštitnom mjerom zabrane uznemiravanja i psihosocijalnim tretmanom usmjerenim na prihvatanje odgovornosti za nasilno ponašanje i usvajanje novih obrazaca nenaslinog ponašanja.

Upravo je ovo ključna komponenta profesionalne obuke — pomoći stručnjacima u praksi da razumiju koje mjere daju rezultate u sprječavanju ponovljenog nasilja, daljnje eskalacije i, na kraju, femicida.

Već kod prve prijave nasilja u porodici, ovom kombinacijom zaštitnih mjera daje se ozbiljnost ovom krivičnom djelu, osigurava prostor za rad i uče novi obrasci ponašanja.

Pa kako onda prevenirati da se nasilje uopće i desi?

Uzroke nasilja možemo naći u naučenim transgeneracijski prenosivim obrascima ponašanja. Iako teško mijenjamo svoje navike, ukoliko postanemo svjesni loših obrazaca ponašanja, možemo potražiti profesionalnu pomoć, te mijenjati svijest i svoje navike, a samim tim i kreirati društvo s nultom tolerancijom na nasilje.

Često čujemo, u kontekstu nasilja u porodici, i priče vezane za posjedovanje oružja, te s tim u vezi, iako u svijesti osoba koje posjeduju oružje postoji mišljenje zaštite porodice, upravo se članovi porodice, pretežno žene i djeca, ne osjećaju sigurno zbog prisustva tog oružja u kući.

Analiza 83 presude koje se mogu povezati s femicidom pokazuje da, kada se posmatraju svi instrumenti i metode korišteni u ubistvima, samo 7,89% slučajeva uključivalo je oružje za koje je počinilac imao dozvolu, dok je 60,53% slučajeva ubistava počinjeno oružjem za koje dozvola nije bila potrebna, a u 31,58% počinilac nije imao dozvolu za korišteno oružje.

S tim u vezi, iako većina ubistava nije počinjena oružjem za koje je počinilac imao dozvolu, s obzirom na to da je za davanje dozvole odgovorna država, samim tim je za slučajeve izdavanja dozvola potrebno više pažnje posvetiti obukama kako bi se razumjelo, prije svega, šta oružje znači za druge ukućane, odnosno da ono za njih predstavlja strah, a ne zaštitu.

Shodno tome, treba iskoristiti ovu priliku i za osvještavanje podnosilaca zahtjeva za oružjem o rodnoj dimenziji nasilja u porodici, odnosno društveno definisanih uloga muškaraca i žena koje mogu predstavljati faktor rizika za nasilje.

Na kraju, važno je istaći da pravni okvir u Bosni i Hercegovini omogućava procesuiranje femicida, nasilje u porodici je krivično djelo, određena je kazna najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora za ubistvo člana porodice, rodno zasnovano ubistvo ženske osobe, a doneseni su i posebni zakoni o zaštiti od nasilja u porodici, te postoje i SOS-linije putem kojih se mogu dobiti savjeti i informacije vezane za prevenciju i zaštitu od nasilja u porodici.

Međutim, efikasno procesuiranje zavisi od svijesti, razumijevanja i senzibiliteta – kako institucija, tako i cjelokupne društvene zajednice, prije svega u potrebi da se pokrene onih 90% slučajeva u sjeni, a da se kod prvih prijava adekvatno reaguje, kako bi se prevenirali teži oblici nasilja i u konačnici došlo do nulte stope tolerancije i nulte stope samog nasilja.

Tada će se istinski smanjiti nasilje, a u slučajevima da se ono desi, imat ćemo pravovremenu i adekvatnu reakciju. Jedan od indikatora za takvo stanje društvene svijesti će biti i prestanak upotrebe u javnom diskursu veznika “ali” u navedenom kontekstu upotrebe.

Nadamo se da tada više neće biti nasilja, a samim tim niti rečenica koje počinju riječima: “Ubio je, ali…”

(Preporod.info)