Komentar dana: 6. Međunarodna konferencija Srebrenica – Tri decenije borbe za istinu, pravdu, budućnost

Piše: Mustafa Cerić

Sarajevo nikada nije pristajalo na šutnju; ovaj grad, premda ranjen, uvijek je govorio. Govorio je onda kada se govorilo najtiše, i onda kada su drugi birali zaborav kao lakši put. I zato nije slučajno što se baš ovdje, u gradu preživjelih opsada i prelomljenih sudbina, ponovo otvorilo pitanje koje određuje našu budućnost jednako koliko je obilježilo našu prošlost: šta radimo s istinom o srpskom genocidu u Srebrenici?

Na konferenciji u organizaciji: Udruženje žrtava i svjedoka genocida i Pokreta "Majke enklava Srebrenica i Žepa" posvećenoj genocidu i naslijeđu Haškog tribunala, riječ je vodila iskustvo, a iskustvo – odgovornost. Peter McCloskey, tužilac koji je predvodio predmet protiv Ratka Mladića, podsjetio je da arhiv Tribunala nije puki skup dokumenata nego "evidencija zločina".

U njegovoj rečenici čulo se nešto više od profesionalnog stava. Čulo se sjećanje na žrtve koje su, čak i nakon svega, imale dovoljno hrabrosti da svjedoče. Čulo se upozorenje da istina može izblijedjeti ne zato što nije dovoljno snažna, nego zato što je nismo dovoljno zaštitili.

Amir Ahmić, čovjek koji je godinama spajao Bosnu i Hercegovinu s Hagom, govorio je tiho, ali je njegova poruka odzvanjala najglasnije: presuđeni su vrhovi političke i vojne moći, presuđeni su udruženi zločinački poduhvati, ali ono što zabrinjava jeste da se imena iz tih presuda ne nalaze u optužnicama domaćeg pravosuđa.

To nije samo institucionalni propust. To je opasnost da historija ponovo ostane na plećima pojedinaca, a ne sistema.

Kenneth Scott je podsjetio na nešto što svi osjećamo, ali rijetko izgovaramo: negiranje zločina nije samo politika. To je povreda. Povreda sjećanja, povreda žrtava, povreda svih nas koji vjerujemo da se istina ne smije mijenjati prema političkim potrebama današnjice.

Na mjestu gdje se nekada ginulo zbog svake ulice, danas se vodi borba za svaku činjenicu.

Trideset godina nakon genocida u Srebrenici, broj presuda i dalje stoji kao opomena: 54 osuđene osobe, 781 godina zatvora. Ali brojke imaju jednu tihu mahanu – one ne govore koliko je vremena izgubljeno, koliko dokaza nestalo, koliko svjedoka više nema.

Zato je ova konferencija više od akademskog okupljanja. Ona je podsjetnik da se suočavanje s prošlošću ne događa samo u sudnicama, nego u našoj svakodnevici, u našoj spremnosti da istinu čuvamo, a ne da je prepuštamo tuđim interpretacijama.

Sarajevo je još jednom učinilo ono što najbolje zna: reklo je istinu bez povišenog tona, ali s dostojanstvom koje ne dopušta manipulaciju.

Na nama je da nastavimo. Na nama je da arhiv Tribunala postane javno dobro, digitalizirano i pristupačno.

Da domaće institucije prestanu bježati od činjenica koje su drugi, u naše ime i za nas, godinama mukotrpno dokazivali.

Da se borba protiv negiranja ne vodi tek povremeno, nego svakodnevno — u medijima, u školama, u porodicama, u javnom prostoru.

Neke bitke dobivaju se oružjem, neke dokumentima, a neke – upornošću da se ne pristane na zaborav.

Sarajevo je izabralo ovu posljednju.

I upravo zato ta borba još traje.

I trajat će dok nas ima živih, slobodnih, i prkosnih od sna – Bošnjaka/Bosanaca! 

Bog Milostivi neka nam u tome pomogne Svojom milošću. Amin! 

(Preporod.info)