Normalno i nenormalno u današnjoj kulturi

Kad čujemo riječ „normalno“, obično znači ono što većina radi i prihvata bez mnogo propitivanja. Ako većina koristi telefon za stolom – to (posta)je normalno. Ako većina ne stiže da jede s porodicom, nego u hodu i brzini – i to postaje normalno. Ako djeca odrastaju uz televizore i mobitele, a ne u krilu roditelja, deda i nena, društvo će reći: to je današnje normalno.

Piše: Esad Bajić

Međutim, zapitajmo se je li ono što radi većina uvijek i ispravno, može li većina, nesvjesno, normalizirati ono što je zapravo loše? Kur'an nas na to upozorava jasnim riječima: Ako se budeš povodio za većinom onih koji su na Zemlji, odvratit će te od Allahova puta. (ElEn‘am, 116)

Ajet nas uči da brojnost nije mjera istine. Društveno „normalno“često je sa stanovišta zdravlja, vjere i smisla – nenormalno.

U današnje vrijeme, pitanje „normalnog” postaje još kompleksnije jer se ono što smatramo normalnim ne formira organskim razvojem društva, već se svjesno oblikuje i diriguje iz centara moći. Mediji, industrija reklame, koorporacije i ideološki pokreti aktivno oblikuju šta će se smatrati normalnim – čak i kada je to protiv prirodnih sklonosti čovjeka i duhovnih načela.

Poslanik, a. s., upozoravao je na ovo: „Doći će vrijeme kad će istina biti smatrana lažom, a laž istinom.“(Ibn Madža)

Svjesni smo da mnogo onog što se nameće kao „normalno“nije nastalo kroz spontane procese, već se sistematski promovira kroz medijske kampanje, obrazovni sistem i kulturnu industriju. Primjer su i pokreti koji, uz snažnu međunarodnu medijsku podršku, promovišu vrijednosti nespojive s islamskim učenjem, poput LGBT agendi, dok se istovremeno oni koji se zalažu za tradicionalnu porodicu predstavljaju kao zaostali.

Konzumerizam se promovira kao put ka sreći, dok se skromnost prikazuje kao nazadnost. Slavi se hedonizam, a žrtva za zajednicu ismijava. Takvo „normalno“vodi u duhovnu tamu. A Kur'an jasno opisuje tu razliku: Zar se onaj koji je bio mrtav, pa smo ga oživili i dali mu svjetlo kojim hodi među ljudima, može porediti s onim koji je u tminama iz kojih ne može izaći?(El-En‘am, 122)

Upravo to svjetlo vjerniku pokazuje šta je pravo normalno, a šta samo privid oblikovan interesima moćnih.

I ne prate oni koji ne znaju ništa osim pretpostavki. (El-Bekare, 146) Mnoge moderne „norme” upravo su takve – nisu rezultat mudrog promišljanja o tome što je najbolje za čovjeka, već proizvod tržišnih istraživanja o tome što će donijeti profit ili političku moć. I ne slijedite one koji čine zulum i nemilost, inače ćete i sami zulumom biti zahvaćeni. (Hud, 113)

Mnogi mislioci su ukazali na ovu zamku. Tako kanadski ljekar Gabor Mate, u svojoj knjizi

Mit o normalnom, ukazuje da ono što nazivamo normalnim u modernom društvu – stalna užurbanost, hronični stres, otuđenje, potiskivanje emocija – zapravo je kolektivna bolest.

Pravo mjerilo dobra nije u tome da „funkcionišemo“pod svaku cijenu, nego da živimo u skladu sa svojom dušom i potrebama srca. Poslanik, a. s., je rekao: „Nije bogat onaj ko ima mnogo imetka, nego onaj ko ima bogatu dušu.“(Muslim)

Današnja kultura uvjerava čovjeka da se bogatstvo mjeri imetkom, a vrijednost čovjeka radnom produktivnošću, tj. time koliko zarađuje. Ustajemo umorni, kafa zamjenjuje doručak, porodični razgovori svode se na kratke poruke, a veče završava pred ekranom, bez ili s vrlo malo porodičnog razgovora. Ako porodica više razgovara porukama nego licem u lice – šta smo zapravo dobili?

Poslanik, a. s., poziva: „Smiluj se onome ko je na Zemlji, pa će se tebi smilovati Onaj koji je na nebesima.“(Tirmizi)

Dakle, pravo „normalno“u kulturi, porodici i društvu je ono što je utemeljeno na samilosti, razumijevanju i saosjećanju. Sve što se udalji od toga – makar postalo uobičajeno i većinsko – zapravo je nenormalno. Te vrijednosti treba posvijestiti ili ponovo aktivirati ako su potpuno izgubljene. Normalno nije ono što je masovno, nego ono što čuva istinu i ljudsko dostojanstvo – a to smo, kao pojedinci i zajednica, dužni uzdizati kao vrhunsku vrijednost.

(IIN Preporod)