Slika utopljenog dječaka: Nije jedan - milion je i jedan

Vrlo malo se nažalost iskreno, otvoreno govori ko je ubio ovog dječaka i ko propušta da svim ljudima život sačuva?

Uz ovu činjenicu stoji i zapitanost zašto se, od stotina utopljenika, a i desetina hiljada njih, ako se prisjetimo brodica sa izgladnjelim Rohinja muslimanima, pokušava sva ta stravična slika stvarnosti svesti na jednog dječaka?

Istinski, duboko gledano, promišljeno, shvaćeno, jedan jeste kao svi, no, gdje to u našem skorom pamćenju imamo potvrdu za našu mogućnost tako dubokog shvatanja i poimanja?

Ko pokušava u konzumerističkom, kapitalističkom, materijalističkom, numerističkom društvu prodati ideju jedan kao svi? Ko to u društvu gdje je količina mjerilo svega forsira jedinku kao simbol buđenja razuma, srca, emocija, humanosti?

Ja u takvom predstavljanju vidim želju za umanjenjem strahote, vidim nastojanje da se dehumanizirani ljudski um zaštiti od mogućnosti buđenja.

Prije se, mislim, ovakvim medijskim predstavljanjima stvarnosti želi takav um umiriti i zaštititi nego li probuditi. Da ga želimo probudit, ukazati na važnost i bitnost, na bilbordima koji nas okružuju na svakom koraku bile bi fotografije ne jednog nego stotina dječaka, djevojčica i drugih utpoljenika, hiljade, destine a vjerujem i stotine hiljada ratovima osakaćene i napaćene djece...

Kada je svijet dopustio prikazivanje ratnih strahota iz Bosne i Hercegovine tokom agresije dobar dio snimaka je bio prekriven da bi se zaštitili gledaoci od strahota. Jedne štitiš da ne vide strahote a druge puštaš da ih žive, tj. da u njoj umiru.

Jedan k'o nijedan?

Zato bih volio da se slika ove džennetske ptice koju djelimo, dijeli skupa sa jatom kojem pripada. Mislili mi ovako ili onako, željeli ili ne željeli vjerovati da je drukčije, naš mozak na jedno, uglavnom reaguje po principu JEDAN KO NIJEDAN. Principu koji nam vrlo brzo omogućava da se uljuljamo u svoju rutinu, zgotovljenu naviku i zaborav svega stalnog, koji da bi opstao potrebuje uvijek i iznova mnoštvo malih nebitnosti i sitnica kojima ćemo popuniti prostor i zatomiti tu nekad prirodnu potrebu čovjeka za osjećajem vječnosti i postojanjem trajnosti koja je uključivala bez obzira što ljudi kao jedinke umiru humanost, saosjećanje, solidarnost, pamćenje i uzimanje pouke njime kao trajne vrijednosti čovječanstva i čovječnosti.

Konzument trenutka nema kada čitati duga objašnjenja, nema živaca razmišljati o pročitanom i viđenom, postavljati pitanja i tražiti odgovore, on vrlo brzo refrešuje stranicu da vidi šta je novo i viđenje tog novog bez vaganja bitnosti i razložnosti samog viđenja postaje njegova glad, njegova potreba koja tu žurbu iz dana u dan povećava.

A ne bismo smjeli biti takvi. Ne bi smo smjeli prihvatati da posljedice našeg lošeg ponašanja ili lošeg ponašanja onih oko nas svaljujemo na Božiji konto.
A manje više, direktno ili indirektno to činimo jer sva ova dešavanja smještamo u Božiju sudbinu i Njemu "na odgovornost".

Je li Bog na Libiju poslao avione i tomahavke? Je li Bog na Siriju, Jemen, Afganistan, Iraq, Gazu ... šalje strašne vjetrove i kazne? Bježe li ove izbjeglice od Boga ili Bogu ili...?

Za početak nam valja biti svjesnim da su ovo učinci ljudskog zla, nereda, nepromišljenosti, obijesti, inferiornosti, nezainteresovanosti, neljudskosti, hasiluka.

Za početak nam valja biti svjesnim da su ovo učinci društvene neodgovornosti i podbačaja vođa društva, ne samo zapadnih nego i istočnih jednako.

Uskoro će hadž, svemuslimanski kongres. Milioni hodočasnika okupiće se oko kuće jedinstva, monoteizma, ljubavi, u znaku odziva na božanski poziv.
Mnogi od njih do Božije kuće preletiće zemaljske džehenneme nastale zbog nejedinstva.
Hoće li svjesni toga po povratku u svoje domove donijeti priču o jedinstvu i sjeme zemaljskih mirnih puteva do Kabe ili ćemo jedinstveni biti samo u "Božijem" dvorištu a po povratku svi se opet zatvoriti u svoje, lokalne, nacionalne, partijske, sektaške torove?

Bit ću ličan, jer jesam lice i rob Božiji, ne prenosim tuđu, nego misli svojih i srca svoga priču. Mladalački zbunjen smrću svoga oca 1992. godine najviše sam oplakao njegove radničke kundure. U želji da sa njegova tijela skinemo neke viškove poput naoružanja i druge opreme skinuli smo i njegove radničke čizme koje smo zvali kundure. Bile su svezane zidarskom kanafom, nerazdvojenim sredstvom njegovo dunjalučkog zidarskog posla.
Nisam zaplakao što sam mislio da je zbog te kanafe više ili manje šehid nego sam se prepao da je ta kanafa tu da bi na mojim nogama bile udobne kožne cipele, zaplakao sam strahom pomisli da nikad neću biti tako velik insan koji može podnijeti da dunjalučki život provede miran, staložen, radin i zadovoljan u radničkim kundurama zavezanim kanafom. A proveo je, inšaAllah ko šehid iz njeg iskoračio. I s razlogom sam se bojao. Ni danas ja nisam na toj deredži. Drag mi dunjaluk, drag mi zaborav koji me otkida od promišljanja i uljuljkuje prolaznim ništavnim zadovoljstvima.

No, ima nešto u snimcima i slikama utopljenih izbjeglica što će nam se urezati dublje u sjećanje koliko god se ti snimci i slike minimizirali.
Urezaće se vjerujem i evropljanima svih nacija i vjera.

Ove pelene koje vidimo na utopljenoj djeci. Kad krenemo da iste metnemo svojoj, shvatićemo i osjetićemo da su i ono tamo nečija djeca, da su im majke i očevi poput nas netom prije utapanja obukli pelene, iste kao što i mi stavljamo svojoj djeci. Shvatićemo da to nisu slike neke druge Zemlje, nekih drugih stvorova, nekih drugih za smrt rođenih ljudi, nego ljudi poput nas, koji su do jučer išli u prodavnice i svojoj djeci kupovali ove ili one pakete jednokratnih pelena.

Ta jednokratnost će nam, nadam se, otvoriti oči da shvatimo da time što smo jednokratni, nismo zaštićeni od sudbine slične i nadam se da ćemo učiniti koliko možemo za sebe ako već nismo za tu djecu, da se isto ne nastavlja dešavati i širiti svijetom.

Božiji pozdrav je selam a propisana žrtva kurban. Budimo selamdžije svojim životima i trudimo se žrtvovati trenutke za vječnost a ne vječnost za prolazne trenutke.

Esad Bajić