Abdibegović: Allahova milost i radost ljudima

Piše: mr. Nusret Abdibegović

“On je Taj Koji je Svog Poslanika poslao s Uputom i Vjerom Istine i pomogao joj da se nad vjerom u cjelosti istakne i Bog je dovoljan kao svjedok”. (El-Feth, 28.)

Mjesec rebi'ul-evel svake godine iznova probudi, podari i ponudi pregršt sjećanja, razgovora, emocija i različitih programskih sadržaja, sa ciljem da se rođenje i poslanje pejgambera Muhammeda a. s. obilježi kao “milost svjetovima”. Tradicionalno učenje Kur'ana, citiranje hadisa, učenja mevludskog spjeva, ilahija, kasida, dijeljenje šerbeta, šekerlama i slatkiša, koje se tim povodom prakticiralo, polako zamjenjuju promocije knjiga, tribine, izložbe, specijalne emisije i višednevni sadržaji. Pompezno oglašavanje i najavu istih prati naznaka da je ulaz “slobodan” za sve. To je stoga jer u vremenu koje svjedočimo i životu kojeg živimo izdašno i prenaglašeno se poklanja pažnja formi, dekoru i folkloru. To je tako jer valja oči nahraniti, a vizuelizacija je idealna prilika za to, dok se duša zanemaruje i kao da se duhovna supstanca sama po sebi podrazumijeva. Ovakav narativ kao da govori o svojoj suprotnosti i odaje sliku paradoksa, gradnje kuće od krova.

Poslanička misija je trajno usmjerena na ličnost, pojedinca. Osoba, persona je predmet interesovanja i opservacije poslanikove Upute, a vrijeme i društvene okolnosti su samo poluge kojima se otvaraju srca ljudi, bistri njihov um i ispunjava smiraj duša. Otuđenost čovjeka i društveni razvrat su rezultirali povijesnom pojavom i potrebom slanja poslanika. Demontaža principa i normi ustanovljenih u džahilijetu bila je osnovna i ciljana zadaća sa kojom je došao poslanik Muhammed a. s. Vremenski period od pojave Isa a. s. do 571. godine, kada je rođen Muhammed a. s., bio je dovoljno dug da se pojedinci i ljudska zajednica u cjelini otuđe, izgube na duhovnom planu i potonu u stranputicu širka. Za mušrike je put širka bila inspirativna i olakšavajuća “instant” varijanta vjere i odgovor na pitanje kako do Boga. Taj narativ su brižno čuvali i njegovali na principu očuvanja vjere svojih predaka. Industrija proizvodnje i plasiranja kipova, lažnih božanstava napravljenih od drveta, kamena, zemlje, hurmi i slično, uz ceremoniju nadjevanja njihovih imena bila je završna ceremonija svih centralnih skupova i vašarišta.

Primarna i osnovna zadaća Poslanika a. s. bila je približiti se ljudima, osvijestiti ih, tumačiti im i pojasniti ispravnost temelja tevhida, odnosno vjere u Jednog Boga. Slogan – došla je Istina, laž je poražena – postao je prihvaćen princip nadolazećim generacijama. Tako je društvo prihvatilo podlogu i platformu na kojoj se razvijala svijest prve generacije, ashaba. Na toj osnovi je građeno pravedno i uspješno društvo. Duhovno rukovodstvo, po ideji i naravi, mora biti najsnažnije vođstvo ljudima. Ponudom za posjedovanje Sunca, Mjeseca, kao i svih dunjalučkih bogatstava, te visokog društvenog položaja i prestiža, ne bi smjelo biti razloga za odustajanje od Istine i puta kojim je poslanik Muhammed a. s. odgovorno, hrabro, mudro i odvažno zemljom hodio.

Vođstvo mora imati originalnost i autentičnost te usklađenost riječi s djelima. Svjedoci smo da se osjeća deficit istinskog vođstva i originalnog, izvornog tumačenja vjere. Taklid, slijepo slijeđenje prijašnjih generacija, te repetiranje i reduciranje njihovih tumačenja dominantne su pojave na društvenoj sceni. Učeni, ulema kao nasljednici Poslanika, moraju biti dostojni te uloge, te svojim zalaganjem, autoritetom, ugledom, učenošću i žrtvom biti na čelu naroda. Idealna polazna platforma za to su načela i principi na kojima je djelovao, bdio i radio Poslanik.

Poslanikov život u Mekki idealna je prilika da se sagleda način djelovanja u pluralnom društvu. Ljudi slijede ili pojedinca ili ideju. Najpotpunije je kad se spoji ličnost i ideja, kao u slučaju Poslanika. Njegova strpljivost, uviđajnost i odgovornost rezultirali su snagom istine nad zabludom. Puno teže ljudi napuštaju zabludu nego što prihvataju istinu. Nove generacije, mislim na mlađe, uvijek su prilika da se preko njih afirmišu stavovi i pojasne ciljevi. To je Poslanik vrlo uspješno radio preko svojih ashaba. Njegovi odlasci u Taif i slanje prvih muslimana u Abesiniju, uz primanje visokih delegacija i slanje pisama velikanima tog vremena, treba razumjeti i proučavati kao diplomatsko oglašavanje i pozicioniranje na svjetskoj pozornici. Briga za egzistenciju, održanje i razvijanje multikulturalnog društva najeklatantnije se oslikava kroz donošenje Medinskog ustava. Govor na Oprosnom hadžu i Medinski ustav morali bi biti predmetom kontinuiranih naučnih predavanja, skupova, okruglih stolova i simpozija. Iz navedenih historijskih činjenica može se sa sigurnošću tvrditi da islam garantira ljudima slobodu i da ih oslobađa od robovanja ljudima. Robovanje ljudima se prvotno nameće kroz strah. Strahom, a posebno strahom za egzistenciju, najmoćnije se vlada ljudima. Kroz otvaranje te vrste dimenzije u društvu etabliraju se konspirativni hudhudi, koji poput pismonoša denunciraju ljude da bi sebi kroz lojalnost priskrbili korist. Svakako njihova deklarativna osnova je zalaganje za navodno ostvarenje osnovnih ljudskih prava. Taj društveni ambijent pogoduje rapidnom, rekao bih, epidemiološkim razmjerama hipokrizije, povećanja broja licemjernih ljudi, čija je osnovna odlika sklonost ka podaništvu. Odnosno, ti ljudi slijede lažne, samozvane vođe, zaštitnike ljudskih interesa i univerzalnih vrijednosti, načela. Ovo vrijeme je samo replika džahilijeta, čije ozračje nudi savremena i lažna božanstva, odnosno idole. Njihovo slijeđenje oslikava se kroz izbor nedostojnih vođa, životni konformizam i uživanje u postignutom statusu.

Pored vjerovanja i slijeđenja istine Poslanik je učio ljude da su slobodni i da se slobodnim rađaju. Sloboda se gnijezdi u srcu, ona se ne vidi kad je imaš. Gušenje i pritisci znak su da je nemaš. U srcima se grade tvrđave slobode koje su jače od dunjalučkih tvrđava i njihovih bedema. Bedemi ljudskog srca su duša i razum. Vjera harmonizira bedeme, srca, duše i razum kod čovjeka. Oni čuvaju vjeru, ljubav, sjetu i toplinu. Ako se pak nekim slučajem poruše ti zidovi, među bedeme se useli pronevjera, mržnja, zavist, prezir, oholost itd. Graditi i izgrađivati ličnost, čovjeka sa njegovim duhovnim prosvjetljenjem polazna je i završna uloga misije Poslanika.

Zato, biti slobodan znači biti pokoran samo Allahu i, naravno, biti od koristi ljudima. Ljudi ostvaruju svoja prava kroz predstavnike, ustanove i institucije. Zato se udružuju i formiraju svoje zajednice i društva. Islam naučava i poučava da ljudi služe Bogu, vladari ljudima, a ne obrnuto. Vrijedno je znati da Bog voli ljude više nego što oni vole sami sebe. Ta Njegova ljubav je bez interesa, a ljubav vlastodržaca je prožeta interesom. Koliko je bila važna misija Poslaniku govori njegovo pozivanje na Božije svjedočenje riječima – Jesam li obavio zadatak.

Iz konteksta života i riječi Poslanika razumijemo da se karakterna ličnost odlikuje vjerom, istinom, poštenjem, pravdom, emanetom, odgovornošću, tačnošću, blagošću, uviđajnošću. Naše sufije su svoje moralno-etičke vrline gradile kroz izreku – edeb ja hu – i tako izgrađivale slojevitu narav ličnosti radi njenog potpunog predanja Bogu. Cilj im je postizanje što potpunije deredže insanu-l-kamila. Na tragu izgradnje ličnosti kroz etiku, moral, ahlak ukazuju brojni kur’anski ajeti. Naime, Kur’an govori o događajima iz prošlosti, narodima i njihovom fizičkom i duhovnom životu, stradanjima i propastima određenih skupina, o stvaranju Zemlje i nebesa, o pravnim osnovama, naredbama i zabranama, ali težište kur’anskog teksta usmjereno je na izgradnju moralne ličnosti. Zato je Poslanik a. s. naglašavao – Poslan sam da upotpunim moralnu dimenziju kod ljudi. U tom činu izgradnje ličnosti i njegovom odnosu naspram života Poslanik nam mora biti uzor.

Uzvišeni Allahu, blagoslovi Muhammeda i porodicu Muhammedovu! Amin!

(Preporod.info)