Incidenti nisu sudbina, nego posao policije i tužilaštva

Piše: Nedim Hrbat

U svakoj ozbiljnoj državi incidenti se tretiraju kao sigurnosni izazovi za koje su odgovorne policijske i sigurnosne službe. Njihova je zadaća da prepoznaju, spriječe ili sankcionišu takve pojave u skladu sa zakonom. Ukoliko to ne čine, odgovornost se pomjera na one koji nadziru i vode te institucije.

Odgovornost za sigurnost u BiH nije apstraktna, dakle, nego tačno imenovana: kantonalne policije, njihova ministarstva, Federalna uprava policije, Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, te na kraju Ministarstvo sigurnosti BiH i državne agencije.

Ako incidenti ostaju nekažnjeni, to znači da institucije ne rade svoj posao. Tada odgovornost prelazi na rukovodstva tih tijela, ministre, premijere i direktore agencija.

Institucije se neće pokrenuti same od sebe, nego pod pritiskom građana i javnosti. Tek kad znaju da će biti javno prozvane i politički kažnjene, počinju raditi svoj posao.

Upravo tu leži paradoks u BiH, institucije koje su najodgovornije za sigurnost i vladavinu prava – policija, tužilaštva, ministarstva i sigurnosne agencije – najmanje se prozivaju.

Umjesto njih, u javnom prostoru najčešće se proziva politika uopćeno, vjerske zajednice ili čak sami građani, čime se odgovornost razvodnjava i prebacuje na "druge", dok oni koji imaju zakonske nadležnosti prolaze neokrznuto.

Teško je zamisliti da bi policija ostala potpuno nijema kada bi desetine hiljada građana, umjesto općih komentara i "moralnih osuda", svakodnevno direktno prozivale policiju, ministre unutrašnjih poslova i tužioce, a potom i lokalne političare, načelnike, i zastupnike koje su birale (pisale im, slale upite, javno prozivale, označavale u komentarima), i to imenom i funkcijom.

Posebno se to odnosi na medije. Pravi novinarski posao je zvanje, slanje upita i objavljivanje odgovora – ili bilježenje šutnje. Tek tada se sistem pomjera.

Budimo ozbiljni: nije narod taj koji je plaćen da hapsi huligane, nego policija. Nisu medžlisi Islamske zajednice ti koji trebaju pisati krivične prijave, nego tužioci. Nema reisul-ulema svoju policiju.

Nisu ni Facebook statusi ti koji trebaju braniti mostove i trgove, nego uniformisani i naoružani službenici ove države.

A mi u Bosni i Hercegovini, uporno, kao da nam je urođeno, svu vatru usmjeravamo na metafizičke krivce: "politika", "vjerske zajednice", "mentalitet", "narod".

Time zapravo spašavamo one koji jedini imaju zakonsku obavezu da djeluju – ministre, komesare, načelnike policija, tužioce. Njihova imena rijetko ćete vidjeti u statusima, još rjeđe u novinskim naslovima.

A upravo su oni, svojim potpisima, naredbama ili šutnjom, odgovorni što incidenti diljem zemlje prerastaju u obrasce.

(Preporod.info)