Tri priče o mogućoj Bosni

Piše: Muhamed Velić

Da li je Bosna i Hercegovina moguća, kao ideja, država, konglomerat, politička tvorevina, konačno, kao zemlja i realitet - vjerovatno je pitanje koje svakoga dana, gledajući bukadar destruktivnih nacionalističkih, u određenoj mjeri i fašističkih pojava, gotovo svaki normalni građanin ove zemlje postavi, sebi i drugima. No, u kontekstu teme i pitanja, kao izvjesnu kontribuciju, napisat ću tri priče koje ide u prilog pozitivnom odgovoru na ovo pitanje: Da li je Bosna, kao takva, moguća?

Prva je priča o izvjesnoj babi Ani Jozić iz Ljubine kod Srednjeg, općina Ilijaš. A priča ide ovako: Bilo je to 26. maja 1980. godine. Bili smo u posjeti kod dede na Bjelašnici, selo Rakitnica, i vraćali smo se kući u Olovo, gdje smo živjeli prije rata i gdje je babo bio glavni imam. Babo je tada imao bijelog stojadina, dobro ga se sjećam, kao što se dobro sjećam i tog sunčanog majskog dana.

Vozili smo se polahko, a ja sam inače uživao u vožnji automobilom i razgledanju krajolika koji se pojavljivao i nestajao u vožnji. Negdje prije Srednjeg, na pola puta Sarajevo-Olovo, u mjestašcu Ljubina, starija žena u crnom i s aluminijumskom kantom u ruci prelazila je cestu. Bila je prešla pola ceste, nije više bila u našoj traci, gotovo je i bila prešla cestu i onda, kada smo prolazili pored nje, naglo se vratila unazad i bukvalno na auto udarila. Babo je skrenuo s puta, udario ju je lijevim blatobranom, a u mom sjećanju je ostala slika kako je srebrna kanta puna mlijeka zalila auto i auto je bilo potpuno od mlijeka.

Sletili smo u neki usjek i kanal pored puta, a žena je ležala nekoliko metara pored puta. Sjećam se da joj je jedan opanak bio nekoliko desetina metara od nje na asfaltu. Brzo su je pokupili u neko auto i odvukli za Sarajevo, a mi smo ostali da čekamo policiju i sudskog vještaka iz Sarajeva.

Kako god bilo, šta god da je žena uradila, babo je bio "kriv", jer je udario pješaka. Došla je policija, ubrzo je došla i sudska ekipa iz Sarajeva, napravili su uviđaj, babu ispitivali, napravili zapisnik, a onda otišli u Sarajevo na ortopediju da uzmu izjavu i od starice koju smo udarili.

Kada je došla sebi, baba Ana Jozić, sreća nije bilo većih i ozbiljnijih povreda, prvo što je rekla bilo je da čovjek koji je vozio auto nije ništa kriv, ona je kriva jer je pomislila da auto dolazi iz suprotnog pravca pa se vratila bukvalno pod naše auto.           

Babo je odmah sutradan otišao da posjeti babu Anu Jozić u bolnicu Koševo. Tu su se upoznali i od tada smo se godišnje po nekoliko puta posjećivali. Kada bismo se vraćali iz Sarajeva, često bismo joj svraćali. Sjećam se kao dijete njenih ribizli koje je u bašči imala i koje smo brali i jeli, a ona je svakog petnaestog augusta, na dan Velike Gospe, dolazila u Olovo na Gospojinu i uvijek pronalazila vremena, u zgusnutom vjerskom rasporedu, da nas obiđe, posjedi, ruča i popije kahvu. Dosta puta je neko bio s njom, ko je dolazio na Gospojinu.

A kuriozitet ove priče i posjete je da su katolički vjernici, u danu Velike Gospe, svraćali kod glavnog imama na ručak i odmor, a nakon toga se razilazili u međusobnom poštovanju. Oni prema crkvi u Gornjem Olovu, a mi s babom na ikindiju u džamiju u Gornjem Olovu. Kažimo i to da džamiju i crkvu u Gornjem Olovu gotovo samo jedna ograda dijeli. No, tada ezan nije smetao zvonu, a zvono nije smetalo ezanu, niti to kako se neko moli i gdje se moli. Bilo je to jedno istinsko međusobno poštovanje.

Druga priča je kraća, no, možda kao dokaz suživota je i važnija. Bilo je to u jednom periodu rata i agresije na BiH, kada je i ono malo Hrvata što je živjelo u Olovu napustilo taj mali i bukvalno razoreni bh. gradić. Konačno, otišla su i dva svećenika fra Berislav Kalfić i fra Bernardin Matić. Mislim da su obojica pokojni, no, jedna žena, muslimanka, Bošnjakinja, po imenu Rukija Hadžiabdić, je svakoga jutra i u predvečer odlazila do crkve u Gornjem Olovu i zvonila crkveno zvono, jer je bilo nedopustivo da zvono utihne. Bio je to zahtjev (su)života i odgovor dobrog komšiluka.

I treća priča se dogodila izravno meni, bilo je to 1997. godine, u jesen. Imao sam sudar na raskrsnici kod Careve džamije u Sarajevu, čovjek me je udario sa svojim automobilom, no, ja sam bio "kriv", jer sam imao znak za pravo prvenstva. Bilo je tu izvjesne materijalne štete, došla je policija, a čovjek s kojim sam se sudario pitao me ko sam, rekao sam da sam sarajevski imam, a on je rekao da je fratar i da me neće teretiti i neka svako svoje auto popravi. Rekao je policiji da smo se dogovorili i da će biti sve uredu. Bio je to fra Marko Oršolić.

Ima dosta ovakvih pozitivnih priča i primjera, no, isto tako, kažimo i to da su zločini i masakri u Ahmićima i Stupnom Dolu, rušenje Starog mosta i logori po Hercegovini, s pravom, bacili sumnju u mogućnost međusobnog poštovanja i suživota. I ne znam da li će i ove tri priče pridonijeti ikakvom smislu u javnom diskursu i forsirajućem političkom narativu o nemogućnosti dobrih odnosa, poštovanju i suživotu?!

Nadam se da hoće. Također, ove priče o babi Ani Jozić i fra Marku su dokaz kur'anskih ajeta u kojima se kaže da nisu oni svi isti i da među njima postoji svećenika koji se ne ohole.

Isto kao što su dokaz i ovi drugi koji su opozit međusobnom poštovanju i suživotu.

Ali, život je neumoljiv.

I nepredvidljiv.

(Preporod.info)