Sve dok Allahu dovu upućujemo, On će nam oprostiti
U vremenima beznađa, kada smo izgubili nadu u mogućnost uspostavljanja pravde, jednakosti, poštenja, nadu da može biti bolje, kada nas brojni svakodnevni problemi, subjektivne slabosti i objektivne poteškoće, čine iscrpljenim, umornim, depresivnim, utučenim, nezadovoljnim i mrzovoljnim važno je podsjećati se na više vrijednosti koje nam podižu poglede, ispravljaju kičme i čine naša viđenja dalekosežnijim i optimističnijim.
Enes ibn Malik, r.a., prenosi da je čuo Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kako kaže:
حَدَّثَنَا أَنَسُ بْنُ مَالِكٍ ، قَالَ : سَمِعْتُ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ : قَالَ اللَّهُ تَبَارَكَ وَتَعَالَى : يَا ابْنَ آدَمَ إِنَّكَ مَا دَعَوْتَنِي وَرَجَوْتَنِي غَفَرْتُ لَكَ عَلَى مَا كَانَ فِيكَ وَلَا أُبَالِي ، يَا ابْنَ آدَمَ لَوْ بَلَغَتْ ذُنُوبُكَ عَنَانَ السَّمَاءِ ثُمَّ اسْتَغْفَرْتَنِي غَفَرْتُ لَكَ ، وَلَا أُبَالِي ، يَا ابْنَ آدَمَ إِنَّكَ لَوْ أَتَيْتَنِي بِقُرَابِ الأَرْضِ خَطَايَا ثُمَّ لَقِيتَنِي لَا تُشْرِكُ بِي شَيْئًا لَأَتَيْتُكَ بِقُرَابِهَا مَغْفِرَةً (الترمذي)
"Uzvišeni Allah je rekao:
O sine Ademov, sve dok Mi dovu upućuješ i nadaš se Meni, opraštat ću ti i ne marim za ono što si počinio. Sine Ademov, kada bi tvoji grijesi dosegli nebeske oblake, a ti zatražio oprost od Mene, ja bih ti oprostio i za to ne bih mario. Sine Ademov, kada bi Mi stigao s grijesima koji su ispunili Zemlju, ali nisi Meni ništa ravnim smatrao, ja bih ti dao cijelu Zemlju oprosta!"
Pod nadom (er-redža) misli se na nadanje, priželjkivanje i očekivanje onoga što volimo. Poznati psihijatar Viktor Frankl primjećuje da je nada prijeko potrebna onome koji nastavlja živjeti u teškoćama.
Frankl je kao Jevrej dospio u Auschwitz i poslije više godina napisao poznatu knjigu Čovjekovo traganje za smislom. U njoj tvrdi da temeljni poriv u čovjekovu životu nije volja za moći, kao što je mislio Nietzsche, ni žudnja za uživanjem, kako je govorio Freud, već da je to nešto što on naziva volja za smislom. Frankl je do ove spoznaje o ljudskoj naravi došao promatrajući ljude u najužasnijim okolnostima nacističkoga koncentracijskog logora. Iako se smrt u Auschwitzu činila slučajnom – obrušavajući se, nasumice i bez ikakva uočljiva razloga, čas na jednoga, čas na drugoga logoraša – Frankl tvrdi da čovjek koji u tako teškim uvjetima želi ostati na životu mora pronaći smisao, plemeniti cilj ili svrhu svome životu. Drugim riječima, oni koji su preživjeli ostali su na životu zato što su u naizgled beznadežnoj situaciji sačuvali nadu.
Za vjernika i vjernicu temeljna nada je u Allahovu, dž.š., milost i da će biti zadovoljan našim načinom života. Kada govorimo o toj nadi, ona podrazumijeva lijepo mišljenje o našem Stvoritelju i Gospodaru, da On želi samo dobro Svojim stvorenjima, i da sa svoje strane svojim načinom življenja učinimo sve što je u okvirima naše slobodne volje da opravdamo tu Allahovu, dž.š., milost prema nama.
Razlika između opravdane nade i praznih iluzija je u tome što se opravdana nada temelji na posvećenom i istrajnom trudu, zalaganju i djelovanju, a prazne iluzije na lijenosti, dokonosti i sve većem utapanju u grijeh.
Za onoga koga njegova nada navodi na pokornost i dobra djela, a odvraća od nepokornosti i grijeha, može se reći da se ima čemu nadati i da mu je nada utemeljena i opravdana, za razliku od onoga ko se previše nada, a ništa za ostvarenje nade ne čini. Nada ovog posljednjeg je, ustvari, prazna iluzija i samoobmana.
Ako bi se neko ko ima zapušten, neuzoran i nezasijan vrt, nadao da će od njega imati korist kao i onaj ko ga je valjano uzorao, zasijao, zalijevao i o njemu se stalno brinuo, smatrali bismo ga bar naivnim, ako ne i maloumnim.
A veliki broj nas se baš tako ponaša kada je u pitanju naš život kojeg živimo samo jednom, bez prilike za drugu šansu! Sebi dopuštamo da se lagodno i neodgovorno ponašamo, da zaobilazimo procedure, red, sistem, zakon, a nadamo se funkcionalnoj i naprednoj državi?!
Činimo grijehe, bez nastojanja da se pokajemo, ignoriramo ono na čemu Uzvišeni Allah insistira, a nadamo se Njegovoj milosti i vječnim džennetskim blagodatima?!
Ubijedili smo sebe ako nosimo muslimanska imena, ako smo odrasli u muslimanskim porodicama, ako poznajemo muslimanske običaje, da smo muslimani! Moramo se ozbiljno zapitati: "U čemu se ogleda ta naša svakodnevna pokornost Allahu, dž.š.?!"
Mnogo je takvih naivnih i nemarnih koji su, oslanjajući se na Allahovu, dž.š., milost, oprost i darežljivost, zapostavili Njegove zapovijedi i zabrane, zaboravljajući na to da On, isto tako, žestoko kažnjava i da kazna Njegova neće zaobići narod grešni, i da je onaj ko se, i pored upornog griješenja, nada oprostu svojevrsni prkosnik. A prkositi Gospodaru i nadati se Njegovoj milosti je apsurdno i maloumno.
U skladu s navedenim može se reći da gajenje nade u nešto podrazumijeva sljedeće:
- osjećaj ljubavi prema onome čemu se nada;
- osjećaj straha u slučaju neispunjenja onoga čemu se nada;
- maksimalno zalaganje u granicama mogućnosti za ostvarenje onoga čemu se nada.
Hasan el-Basri je često imao običaj reći: "Neke su ljude zavele puste želje za oprostom do te mjere da su i umrli, a da se nikada nisu iskreno pokajali, govoreći: ‘Ja o svome Gospodaru imam najljepše mišljenje‘, a ne govori istinu, jer da je o Njemu imao lijepo mišljenje, slušao bi Ga i radio bi dobra djela."
Postoji nekoliko vrsta nade:
- Nada koja je ibadet, a koja se iskazuje samo u Allaha Jedinog i u tome Mu se ne pripisuje niko ravan. Ova vrsta nade dijeli se na dvije podvrste:
- pohvaljena nada, koja je u uskoj vezi s radom i pokornosti Uzvišenom Allahu;
- pokuđena nada koja nije popraćena djelima i kao takva pusta je želja i obmana;
- Nada koja je izraz širka, a koja biva kada se čovjek nada nekome drugome mimo Allaha u onome što posjeduje samo Svevišnji Allah;
- Urođena nada, koja biva ukoliko se nadaš i očekuješ od neke osobe da ti učini ono što je ona u osnovi u stanju i što posjeduje, kao npr. da kažeš čovjeku: "Nadam se da ćeš doći."
Istinska i pouzdana nada rađa se iz vjere, stoga oni koji nemaju autentičnu vjeru, ne mogu imati ni pravu nadu. S druge strane, iskreni vjernik koji se potpuno pouzdaje u Allaha, dž.š., svjestan svoje uloge na ovome svijetu i odgovornosti koja će posebno biti izražena na Sudnjemu danu, ne može se osjećati beznadežno i napušteno.
Nada daje smisao životu, jer nas u trenucima tjelesnih, duhovnih i svih drugih nedaća i teškoća podsjeća da će biti bolje, da će iza tamnih oblaka ipak granuti sunce. To je osjećaj i snaga koja nas drži uspravnima i koja ne dopušta da nas očaj slomi.
Biti musliman znači biti čovjek nade u svakom trenutku ovozemaljskog života, u žalosti, bolesti, neimaštini, u osobnim i zajedničkim iskušenjima, kao pojedinac, džemat, narod, ummet. Nikada ne smijemo gubiti nadu! Pa i kad se čini da su nam sva vrata zatvorena, da nam nema spasa, da srljamo sve više i više u propast i nestanak, moramo se sjetiti da našim životima i našim sudbinama upravlja Allah, dž.š., koji je postavio jasne zakone i norme. U poštivanju tih zakona i normi je izlazak iz krize u kojoj se nalazimo i povratak naše snage i dostojanstva!
Kroz cijeli svoj život vjernik misli na susret sa svojim Gospodarom i Njemu se raduje i nastoji da svoj životni put poploča dobrim djelima, koja će podsjećati i govoriti o njemu. Allah, dž.š., kaže:
فَمَنْ كَانَ يَرْجُو لِقَاءَ رَبِّهِ فَلْيَعْمَلْ عَمَلًا صَالِحًا وَلَا يُشْرِكْ بِعِبَادَةِ رَبِّهِ أَحَدًا
"Ko žudi za susretom sa svojim Gospodarom, neka čini dobra djela i neka, obožavajući Gospodara svoga, ne smatra Njemu ravnim nikoga!"
Allahovi poslanici, a.s., koji su u pogledu svoje sudbine na ahiretu imali garanciju od svoga Gospodara, opet su živjeli između straha (havf) i nade (redža), tražeći Njegovu milost. Naprimjer, Ibrahim, a.s., Allahov bliski prijatelj koji je položio ispit u pogledu imetka, života i djeteta, brinuo se za svoj ahiret, moleći Allaha Uzvišenog:
وَلَا تُخْزِن۪ى يَوْمَ يُبْعَثُونَ
"I ne osramoti me na Dan kada ljudi oživljeni budu!"
Naš dragi Pejgamber, s.a.v.s., Allahov miljenik kojem su oprošteni svi raniji i kasniji grijesi, klanjao je noćni namaz u suzama, toliko dugo da su njegove noge oticale, a u prvu zoru tražio je oprosta, činio je istigfar. Kada je upitan o tome, odgovorio je:
أَفَلَا أُحِبُّ أَنْ أَكُونَ عَبْدًا شَكُورًا
"Zar da ne želim biti zahvalan podanik?!"
Također, niko od ashaba koji su obradovani džennetom (ašera mubeššera) nije se uzdao u Vjerovjesnikov, a.s., muštuluk kojim je nagovijestio njihov ulazak u džennet, napuštajući djela pokornosti Uzvišenom Allahu. Niko od njih nije se ponašao opušteno, samozadovoljno ili prkosno. Naprotiv, svi oni su nastavili ponizno robovati Uzvišenom Allahu, trudeći se da povećaju svoja dobročinstva i budu uzor drugima.
Sljedeći primjer ukazuje na osobenost ashaba u tom pogledu. Naime, Selman el-Farisi, r.a., ukupnim svojim životom, a posebno požrtvovanim trudom na Allahovom putu, postao je jedinstvena i potpuna ličnost da su muhadžiri i ensarije, svojatajući ga svako sebi, govorili: "Selman je naš!" Štaviše, budući da se nisu mogli dogovoriti, u pogledu Selmana počeli su da se prepiru. Na to je Resulullah, s.a.v.s., rekao: "Selman je naš, od mog Ehli bejta!"
Uprkos ovoj blagonaklonosti Allahovog Miljenika, a.s., hazreti Selman je nastavio živjeti krajnje skromno i ponizno, a njegovo srce je bilo ispunjeno brigom o ahiretu. Jednom prilikom dvojica ljudi mu nazvaše selam, a potom upitaše: "Nisi li ti od ashaba Allahovog Poslanika, s.a.v.s.?" Selman, r.a., odgovori: "Ne znam!"
Kada je na njihovim licima primijetio zbunjenost, Selman, r.a., pojasnio je svoj prethodni odgovor, rekavši: "Ja sam vidio Resulullaha, s.a.v.s., i boravio u njegovom društvu, međutim, njegov pravi ashab je onaj koji zajedno s njim uđe u džennet."
Islamski učenjaci insistiraju da musliman i muslimanka, ako već nemaju, grade lijepo mišljenje o Allahu, dž.š., a to podrazumijeva da se nadaju da će im se Allah smilovati i oprostiti im, s tim da Ga se oni, dok su zdravi, boje i u Njega polažu nadu, i da, kada im se približi smrt, kod njih prevlada nada.
Ovo zato što je cilj straha prestanak s griješenjem i činjenjem loših djela, s jedne, i poticanje na pokornost i činjenje dobra, s druge strane. Budući da je to, u najvećem broju slučajeva, teško potpuno ostvariti, potrebno je o Allahu imati lijepo mišljenje, nadati se Njegovoj milosti i oprostu, biti Mu pokoran i priznavati svoju ovisnost o Njemu.
Čovjeku je, dok je zdrav, najbolje da se istovremeno boji i nada, tj. da njegov strah i nada budu uravnoteženi, čak da je strah prisutniji, jer će ga on udaljiti od grijeha. A kada nastupe vremena iskušenja i smrti, bolje je da se preda nadi u Allahovu, dž.š., milost i oprost. Kur’an i sunnet o strahu i nadi, obično, govore zajedno.
Kaži podanicima Mojim da sam Ja, doista, Onaj koji prašta i da sam milostiv, ali da je i kazna Moja, doista, bolna kazna!
Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: "Da vjernik zna kakvih sve kazni kod Allaha ima, niko Njegov džennet ne bi očekivao, a da poricatelj zna kolika je Allahova milost, niko nadu u Njegovu milost ne bi izgubio."
Ibn Kajjim el-Dževzijja je govorio: "Srce je na svome putu prema Uzvišenom Allahu poput ptice u letu, pri čemu je ljubav njegova glava, a strah i nada krila. Kada su glava i krila zdrava, ptica bez teškoće leti. Kada joj se odsiječe glava, ptica ugine. Kada ptica izgubi neko krilo, pticu sa svih strana vrebaju opasnosti. Čestiti preci, ipak su u zdravlju i mladosti davali prednost krilu straha nad krilom nade, a na pragu odlaska s ovog svijeta krilu nade nad krilom straha."
Veličina islama nije samo u tome što je jasno ukazao na istinske vrijednosti i potrebu da se one žive, nego što je omogućio u svakom trenutku da se čovjek, bez obzira koliko zabludio, u kako teškom stanju se nalazio i kako se srozao u svom načinu življenja, vrati pravome putu i istinskim vrijednostima.
Da bismo podnijeli teško stanje u kojem se nalazimo, moramo vjerovati da imamo budućnost, budućnost koja obećava bolji život od onoga kojeg trenutno imamo. Osjećaj da je budućnost izgubljena, ispunjena samo mrakom i većim problemima, kakvom se čini mnogima u stanju depresije, nije naša istinska stvarnost. Takav je osjećaj oboljeloga uma. Da bismo mogli graditi bolju budućnost moramo biti zdravi i snažni u svakom pogledu i biti svjesni da za čovjeka uvijek ima nade, ali i da razumne osobe pružene prilike ne propuštaju!
(Islam.ba)
