Ako Pariz može, zašto ne bi mogli i ostali: Istina o Srebrenici nije "tuđa istina"

Piše: Senaid Kobiilca

Evropski identitet nije potpun bez priznanja jedne strašne činjenice – genocida koji je počinjen pred evropskim očima. I šta sad? Sad je red na druge.

U vremenu kada se istina često relativizira i kada se kolektivno sjećanje zamjenjuje selektivnim zaboravom, postavljanje spomenika žrtvama genocida u Srebrenici u samom srcu Pariza je, bez pretjerivanja, novo poglavlje u evropskom suočavanju s prošlošću.

Nije ovo trijumf. Nije pobjeda. Niti ispravka neke historijske nepravde. Ovaj spomenik je jednostavno — priznanje. Tiho, ali jasno. Priznanje da je počinjen genocid. Priznanje da njegova istina obavezuje, ne samo one koji su ga počinili već i sve nas koji dijelimo isti civilizacijski okvir.

Pariz nije slučajan.

Kao jedan od epicentara evropske civilizacije, glavni grad Francuske ima specifičnu težinu. On je politička i moralna govornica. Kada Pariz odluči podići spomenik žrtvama Srebrenice, to je institucionalna poruka da je evropska savjest, koliko god umorna bila, još uvijek sposobna prepoznati istinu. Nisu svi glavni gradovi spremni priznati tuđu bol. Nisu sve države voljne prihvatiti teret istine koju nisu direktno naslijedile. A Pariz je upravo to učinio.

Ovaj spomenik ne može ušutkati negatore. Neće ih preobratiti. Neće izbrisati godinama građenu mrežu revizionizma, relativizacije i izbjegavanja odgovornosti. Ali, on nije ni dizajniran da to radi. Njegova funkcija nije korektivna pravda – njegova snaga leži u moralnom svjedočenju.

Njegovo prisustvo u samom središtu jedne svjetske prijestolnice je podsjetnik da negdje u Evropi još uvijek postoji institucionalna volja da se genocid nazove njegovim pravim imenom. Bez uvijanja. Bez zareza. Važno je da se ovakvi spomenici nalaze u glavnim gradovima. Glavni grad predstavlja državu, odašilje poruku, postavlja standarde. A snažne i zrele nacije ne bježe od odgovornosti, već je priznaju i pretvaraju u pouke. Time pokazuju smjer drugima.

Zato čin Pariza ima težinu veću od same kamene ploče. On šalje jasnu poruku: istina o Srebrenici nije "tuđa istina". To je evropska istina. I ona pripada svima koji vjeruju da Evropa ne može biti potpuna bez sjećanja na ono što se dogodilo u julu 1995. U vremenu u kojem se čak i presude međunarodnih sudova pokušavaju umanjiti pod izgovorom "balansa", činjenica da Francuska – jedna od ključnih država evropskog poretka – otvara prostor za sjećanje na Srebrenicu, predstavlja čin visoke političke zrelosti.

Ovaj spomenik neće promijeniti prošlost, ali ima potencijal da utiče na budućnost. Da postavi standard. Da pokaže da istina ima pravo na javni prostor. Da sjećanje nije slabost. Da evropski identitet nije potpun bez priznanja jedne strašne činjenice – genocida koji je počinjen pred evropskim očima.

I šta sad?

Sad je red na druge. Na ostale prijestolnice. Na druge države. Na obrazovne sisteme, muzeje, medije, univerzitete. Jer, ako Pariz može, zašto ne bi mogli i oni?

Ovaj čin Pariza upravo to potvrđuje – da evropske metropole mogu i trebaju preuzeti odgovornost za sjećanje, jer je istina temelj svakog pravednog društva.

(Preporod.info)