Da se na zaboravi i nikome ne ponovi

Piše: Suad Mahmutović

Mjesec juli je vrijeme kada se sjećamo genocida nad Bošnjacima.

Iza nas su 10. juli – Biljani, 11.  juli – Srebrenica te 20. juli – Prijedor. Više puta je ponavljano geslo Da se ne zaboravi i nikada ne ponovi. Ali, u našoj, ne tako dalekoj, prošlosti se zaboravilo i ponovilo, i to ne jednom, nego više puta.

U Crnoj Gori je 1711. godine ubijeno oko 1.000 Bošnjaka. Učinjeno je to na Badnju veče, uoči najvažnijeg pravoslavnog praznika – Božića.

Zašto baš te noći?

Taj događaj poznat je kao istraga poturica, kada su ubijani oni koji su prihvatili islam nešto ranije. Više od jednog stoljeća kasnije, taj događaj je opjevao crnogorski vladika Petar Petrović Njegoš u Gorskom vijencu.

Nevjerovatno je koliko mržnje i uvreda je iznio ovaj mladi čovjek naspram muslimana. Živio je svega 38 godina, a povijest ga zbog govora mržnje pamti kao pokretača genocida koji su uslijedili kasnije.

U selu Šahovići, ponovo u Crnoj Gori, 1924. godine, za svega dva dana i jednu noć, ubijeno je 636 Bošnjaka. Danas se to selo zove Tomaševo i u njemu nema niti jednog Bošnjaka. Da su tu nekada živjeli Bošnjaci podsjećaju samo toponimi Mujova glavica ili Šaćirbegov potok.

Nepune dvije decenije kasnije, ponovo genocid.

Ovog puta u Drugom svjetskom ratu u kojem je ubijeno 103.000 Bošnjaka ili 8,1 % od ukupne populacije naroda.

Bošnjaci su, nakon Jevreja, narod koji je procentualno najviše stradao u ovom ratu.

Pitamo se gdje su spomen-obilježja ubijenim Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu? Nema ih.

Ovdje je vladala tišina gotovo pet decenija, sve do izvrsnog istraživanja Dedijera i Miletića koji potvrđuju ove podatke. Je li nas ta tišina koštala devedesetih godina prošloga stoljeća? Morali smo makar unutar vlastitih porodica  o tome više govoriti.

Možda su najdrastičniji primjeri Ševala Tabakovića i Hasana Tufekčića iz Višegrada. Ševala su četnici doveli na Višegradsku ćupriju i preklali 1942. godine. Nisu završili posao do kraja. Ševal je preživio i isplivao iz Drine. Pet decenija kasnije, 1992. godine, doveden je na isti most gdje su mu ubijeni supruga i maloljetna djeca. Ponovo su ga četnici zaklali, ali ovog puta svezali da ne bi isplivao.

Hasanu Tufekčiću su, 1943. godine, Dražini četnici ubili suprugu i desetero djece, pet sinova i pet kćerki. Tada je u Drinu bačeno oko 1.500 Bošnjaka. Naivno su vjerovali da četnici neće ubijati starce, žene i djecu. Ali,  pobili su ih i poklali. Hasan je preživio. Godinama je bio na ivici nervnoga sloma, a onda se ponovo oženio 1950. godine. S novom suprugom dobio je sedmero djece. Davao im je imena po poklanoj djeci 1943. godine. Na ahiret je preselio 1984. godine.

Početkom agresije, 1992. godine, potomci Dražinih četnika zaklali su mu troje djece. Ratni zločinac Milan Lukić, koji je osuđen na doživotnu robiju, tražio ih je znajući ko su. Zaklana je i njegova kćerka Hajra, koju je zločinac Lukić  tražio od kuće do kuće jer je znao čija je kćerka.

Nažalost, dugo vremena, sve do 2017. godine, rahmetli Hasan Tufekčić – simbol stradanja Bošnjaka, kojem je u 50 godina ubijeno 13 djece i unuče, nije imao ni nišan na svom mezaru.

Zbog svega kazanog, o genocidu,  zločincima i žrtvama zločina se mora stalno govoriti da se ne zaboravi i nikada nikome ne ponovi.

Jednostavno, ne smije se zaboraviti niti ponoviti. I neće, ako Bog da, ukoliko budemo na laži odgovarali istinom, a na nepravdu pravdom uzvraćali.

(Preporod.info)