„Džaba ti fakultet“ svjetski je standard – 2. dio

Piše: Faris Suljić

Uvid u dinamiku odnosa institucije fakulteta i studenata, naveo me je da obratim pažnju na to da li se slično dešava i u drugim segmentima norveškog društva.

Dubljim poniranjem u društvenu zbilju,uočio sam strašne stvari. Najednom, uočavam kako sve postaje potencijalno izopačeno i ova priča o „zapadnom blagostanju“ počinje da zvuči kao maliciozno isprepletena bajka koja treba da nasamari naivne ljude.

Ne, ljudi na Zapadu nisu nešto pretjerano politički osviješteni, niti bogati, niti obdareni, niti iznad sujevjerja, niti zdraviji, niti uspješniji, niti sretniji – ovdje je, ustvari, sve samo floskula. Sve je dobro upakovano, a na snazi je sistem sretnih i nesretnih, u pogledu životnih prilika, kao i u ostalim dijelovima svijeta.

To što si potencijalno nadareni umjetnik, rječiti govornik, vrsni psiholog, predani profesor – ne pije nikakve vode. Onog trenutka kada skineš šešir s proslave diplomiranja, upadaš u distopiju u kojoj si, po pitanju prosječnog radnog iskustva, samo za tri godine siromašniji.

To da je javni fakultet u Skandinaviji „džaba“, ima pretjerano tačno značenje. Ovdje (u Norveškoj) uopće nema ni blizu proporcijalan broj otvorenih pozicija za zanimanja za koja postoji obuka koju finansira država.

Nevjerovatno je koliko je sirovi kapitalizam utkan u državi koju obično povezujemo sa socijalizmom, ali je vrijeme, izgleda, pokazalo da pohlepa nema presedana ako se ne liječi i ne tretira.

Sve je u Norveškoj privatizirano, i najosnovnije zadatke obavljaju privatne firme unajmljene od strane države: od elektrodistribucije i pošte do „javnog“prijevoza koji, u slučaju željeznica, država ima djelomično u vlasništvu i to u samo jednom dijelu države (da, djelomično i u tom dijelu države, znači nije potpuni vlasnik ni u tom dijelu: jugo – istok).

Vraćajući se za trenutak u dane studiranja, ali i pohađanja srednje škole u Norveškoj, prisjećam se brojnih apsurdnih tvrdnji kojima se, nekada iz straha, a većinom iz bezvoljnosti, u to vrijeme nisam javno opirao.

Obično je kružila priča o inkluzivnosti, gdje se Norveška nametala kao pozitivac u priči te njena kultura kao bezgranično tlo za različitosti; a nerijetko se upravo to koristilo kao vodeći argument naprednosti same države – u vrlo prostom smislu: mi ovo radimo, mi imamo puno resursa, mi imamo puno resursa jer ovo radimo. To je, nažalost, mnogima zadovoljavajući slijed zaključaka te samo na osnovu toga razoružavaju svoju skepsu prema sistemu. Ja – ne.

Tokom školovanja nisam bio sposoban odgovoriti na te pokušaje da se neka ideologija servira kao prirodni tok stvari, nekada nije bila ni ideologija, možda je bila i smislena tvrdnja o svijetu. Međutim, bio sam pretjerano svjestan da niko od nas prethodno nije naoružan kritičkom mišlju ili opremljen alatima razuma i argumentacije, da bismo to uopće znali. To da razlikujemo tvrdnje koje su istinite, od onih koje su krnjave ili lažne.

Tako nam se, s istim ukusom, servirala i istina i potencijalna neistina, što je mene uvijek iznova činilo skeptičnim prema svakoj tvrdnji i proklamaciji. Tako sam jednom, na prepad, uhvatio nastavnicu religije i psihologije, koja je bila svjesna da postoji vrlo kredibilno mišljenje među psiholozima da novorođenče treba biti uz majku svoje prve dvije godine na planeti.

Pitao sam je kako, s jedne strane, imamo tu naučno potkrepljenju tvrdnju, a, s druge, sekularnu državu koja nije napravila sistem koji se naslanja na nju. Ona mi je samo rekla da je nekad ideologija, u ovom slučaju apsolutne ravnopravnosti spolova, iznad (ili bitnija od) nauke.

Dobronamjerna i otvorena nastavnica je bila moj prvi uvid u tok stvari. Međutim, sličan nivo otvorenosti, iskrenosti, a pogotovo dubine, nisam dalje susretao kod ljudi koji su slične stvari tvrdili potkrepljujući ih sličnom linijom logike.

U samom kampusu fakulteta počele su se pojavljivati parole, studentske organizacije, studentske kompanije i kolektivi koji su kroz svoja usta i ustave mljeli riječi: inkluzivnost, prihvatanje, otvorenost. Naravno, u neke od tih kolektiva su se slijevale državne pare, no, nećemo nužno zaključiti da tamo gdje su pare nema iskrene namjere.

Ali se može dati mašti na volju da novac, kao i društvena prihvatljivost prisnosti prema takvim pokretima, može biti dodatni motiv za one malo manje uvjerene u same ideale koji se tu propagiraju. Malo manje uvjerene je moj pokušaj ljepšeg etiketiranja prodanih i jeftinih duša. Helem.

U ime inkluzivnosti, otvorenosti i ostalih plemenitih dostignuća jednog društva i duha, počele su se raditi stvari koje su potpuno suprotne od gore navedenih. Naime, na i najblaže neslaganje s liberalnim političkim narativom, postojao je realan strah od izolacije, odbačenosti i, u krajnjoj konsekvenci, ostraciziranje iz društva.

Bez ikakvih penala, nuđenje bilo kakve kritičke misli prema etabliranim ideološkim shvatanjem riječi inkluzivnost, značilo je etiketiranje u ekstremno desničarske grupe, u fašiste, naciste, aristokrate.

Ljudi bi gubili interes u razgovor s tobom i u susret s osmijehom i vedrinom; mada je upitan njihov osmijeh i njihova vedrina i među istomišljenicima.

(IIN Preporod)