Ima l’ svjetla za naša tamna polja
Piše: Senada Tahirović
Možemo li zaustaviti našu šutnju pred infrastrukturom straha u zemlji u kojoj korumpirani službenici fotografišu povjerljive akte, u kojoj kamenolomi rade dvadeset godina iznad sela, a vlasti to ignorišu, u kojoj domovi za starije gore jer institucije nisu radile svoj posao – šutnja postaje najopasniji oblik nasilja.
(...) U takvom ambijentu nije nimalo jednostavno ohrabriti ljude da prijave nasilje, korupciju, sumnju.
Hladna administrativna jezička preciznost zakona ne može obuhvatiti ono što se dogodilo u Tuzli jer između riječi “trgovina ljudima” i “seksualno iskorištavanje maloljetne osobe” gubi se jedna istina: dvije maloljetne djevojčice su bile sistematski silovane. Njihova stvarnost bila je brutalnija od svake sintagme u krivičnom zakoniku: muškarci u uniformama, profesori, oni koji bi pred institucijama trebali stajati kao štit, koristili su svoj položaj za gnusni zločin koji je djevojčice pretvorio u plijen, izvor zarade – koristili su svoj položaj da ih na to primoraju, prodaju, ucjene, ušutkaju i pred očima institucija, grada pa i same mahale učine nevidljivima. Maloljetne djevojčice nisu bile “navođene na prostituciju”, nego silovane i prodavane muškarcima koje je sistem dugo štitio.
Nijedno društvo ne bi smjelo ostati nijemo pred činjenicom da su dvije djevojčice, štićenice Doma za djecu bez roditeljskog staranja, mjesecima bile prodavane muškarcima. Samo jedna rečenica iz iskaza koje su djevojčice dale dovoljna je da pojasni njihov položaj: policijski inspektor im je govorio da će ih “poslati u maloljetnički zatvor” ako ga ne slušaju. Bile su žrtve one vrste kriminala koji se hrani infrastrukturom straha, hijerarhije i moći.
Zločin je otkriven zahvaljujući drugim policajcima. U društvu gdje se nerijetko štiti “svoj kadar”, oni su se usudili prekinuti logiku šutnje. U Tuzli je upravo policija razbila lanac prostitucije i silovanja nad djevojčicama iz Doma. Iza naslova o uhapšenim inspektorima, profesorima i lokalnim moćnicima stoji činjenica koja se rijetko naglašava: policajci su istraživali svoje kolege i pokazali da ipak ima smisla prokazivati kriminal i zločine.
Samo dva dana poslije, u Sarajevu su, nakon prijave službenice ustanove za socijalno zbrinjavanje, dva policijska službenika uhapšena – jedan je pušten, drugi osumnjičen za spolnu zloupotrebu djeteta. Slučaj je otkriven jer se jedna osoba usudila prijaviti. Policajci koji su istraživali kolege u Tuzli i službenica iz Sarajeva su primjer onoga što filozofi otpora zovu “prvim moralnim impulsom” – trenutak u kojem pojedinac odbije biti nijemi svjedok. To je rijetka, gotovo revolucionarna, gesta u društvu u kojem su institucije navikle govoriti “nisam nadležan”, “nije u našem mandatu”, “istraga traje”, dok najranjiviji prolaze kroz pakao.
Zločini ovih razmjera imaju oslonce i u društvu – sistemsko okretanje glave, dvoličnost, institucionalni nemar, zločinci zaštićeni pozicijom i strankom, historijom “znanja” pogodnih za ucjene. Ne treba u tom lancu zla zanemariti ni javnost koja se nakon hapšenja bavi socijalnom slikom žrtava i po društvenim mrežama – tobože racionalizirajući – objašnjava kako su ove djevojčice, ipak, nekako krive za zločine počinjene nad njima.
Da bismo sagledali razmjere zločina i nad drugim ranjivim kategorijama, dovoljno je pogledati “tamna polja” naše zemlje. Naprimjer, istraživanje o nasilju nad starijim osobama u Tuzlanskom kantonu iz 2016. godine, autora Hariza Šarića i Nusrete Salić, objavljeno u Novom Muallimu u tekstu “Počinioci nasilja nad starijim osobama”, dovelo je do šokantnih otkrića za društvo koje o sebi voli misliti da se brine o svojim starijima jer je još uvijek tradicionalno. Otkriven je strašan nesrazmjer doživljenog i prijavljenog nasilja, podatak da se samo 50% slučajeva prijavi, da se tek za mali broj izriču mjere zaštite te da ljude od prijavljivanja najviše sprečavaju stid i strah. A taj stid i strah su naše ogledalo.
Danas iste obrasce vidimo kod djevojčica i žena, ali i kod mještana Jablanice te porodica starijih ljudi u Tuzli. U zemlji u kojoj korumpirani službenici fotografišu povjerljive akte, u kojoj kamenolomi rade dvadeset godina iznad sela, a vlasti to ignorišu, u kojoj domovi za starije gore jer institucije nisu radile svoj posao – šutnja postaje najopasniji oblik nasilja.
Ni okorjelija društva ne mogu ostati nijema kada se djevojčice iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja prodaju muškarcima, kada ih policajci voze u apartmane da budu silovane, kada starci stradaju u požaru Doma penzionera i to na spratovima na koje ih nikada nije smio odvesti ni lift, kada se cijela Jablanica prekrije smrtovnicama, jer je dvadeset godina iznad sela radio kamenolom za koji svi tvrde da “nisu znali” kako radi, dok dokumenti govore suprotno. Godinu nakon što su poplave i klizišta zbrisale Donju Jablanicu i odnijele 19 života, među kojima i nerođenu bebu, još uvijek je istraga u toku. Selo je ostalo zatrpano kamenjem koje nije palo s neba, nego iz korumpiranog sistema.
To je ista politička matrica koja je dovela do sistemskog kriminala zbog kojeg se provodi istraga protiv vrha Federalne uprave policije: direktora, njegovih saradnika, šefice Kabineta premijera Federacije, direktora Policijske akademije – istraga zbog trgovine utjecajem, curenja povjerljivih informacija, dogovaranja zapošljavanja i zloupotrebe položaja. Ako se dokažu, to neće biti samo krivična djela, nego biografija sistema u kojem se sve – od kamenoloma iznad sela, preko policijskih kadrova, do Kabineta premijera – može kupiti, srediti, prešutjeti. U takvom društvu nasilje kakvom svjedočimo logična je posljedica sistema. U svim ovim slučajevima – Tuzla, Sarajevo, Donja Jablanica, Dom penzionera – zločin je omogućen kombinacijom šutnje, političkog utjecaja i institucionalne korupcije.
Postoji i druga linija priče: policajci koji su u Tuzli istraživali vlastite kolege; socijalna radnica koja je u Sarajevu odbila prešutjeti sumnju; ljudi koji svjedoče o kamenolomu u Jablanici uprkos strahu. Upravo zato prijava – bilo da je podnosi komšinica, socijalna radnica ili policajac protiv svog kolege – u Bosni i Hercegovini nije administrativni već politički čin. To je oblik nade koja zna sve o urušenim institucijama, ali ipak odlučuje da djeluje kao da je pravda moguća.
U takvom ambijentu nije nimalo jednostavno ohrabriti ljude da prijave nasilje, korupciju, sumnju. Tražiti od socijalne radnice da noću uđe u policiju i kaže – jedna naša djevojčica je u opasnosti – znači tražiti da rizikuje svoju egzistenciju u mreži u kojoj vrh policije i politike već godinama trguje utjecajem. Tražiti od policajca da istražuje vlastite kolege znači tražiti da dira u ono što se decenijama smatralo nedodirljivim. Tražiti od mještana Donje Jablanice da javno govore o kamenolomu znači tražiti da progovore protiv ljudi s kojima žive u istoj maloj sredini, gdje “vrana vrani oči ne vadi”.
A treba li napomenuti da svaka politika koja ne prepoznaje zloupotrebe položaja i drame ranjivih u porodičnom ili drugom domu – gdje bi trebali biti zaštićeni – jeste promašaj čiji je jedini saldo onaj mrtvih: djevojčica, staraca, žena, stanovnika Jablanice.
Tom i takvom promašaju jedino građani mogu stati ukraj. I naša nada mogu biti upravo građani koji nasilje prijavljuju i izvode ga iz “tamnih polja” na svjetlo dana. I svi moramo biti oni koji prijavljuju. Jer stopa nasilja nad nemoćnim i slabim u društvu smanjuje se jedino konkretnim mjerama. A tome mora prethoditi svijest da problem postoji. Uz hrabri glas onih koji odbiju okretati glavu – budućnost može biti svjetlija.
