Zlatan nakit u zaključanoj kutiji

Piše: Esad Bajić

Zadatak svakog ozbiljnog vjernika i učenjaka nije da impresionira, već da prosvijetli. No, sve češće smo svjedoci da pojedini tumači religije prelaze na narative slične teorijama zavjere kako bi zadržali pažnju i kontrolu nad nemalim brojem pratilaca u virtualnim mektebima društvenih mreža.

Ovakav se pristup često koristi nesvjesnim psihološkim mehanizmima slušalaca – posebno strahom, osjećajem ugroženosti, potrebom za smislom i sigurnošću. Umjesto da vjeru osnaže razumom i duhovnim rastom, oni iskorištavaju slabosti ljudske psihe – sklonost prema dualizmu (mi protiv njih), potrebu za vanjskim neprijateljem i iluziju posebnog znanja koje posjeduju samo „upućeni“, kerametima u novom ruhu, poigravanje logikama (kad mi napunimo salu, to je znak istine i snage; kad drugi, onda istina nikad nije uz većinu i sl.).

Mehanizam „mi protiv njih“: Ovo je jedan od najčešće korištenih modela kontrole. Svijet se dijeli na ispravne i zalutale, prave i lažne, naše i njihove. U tom modelu nema prostora za nijanse, dileme, samokritiku. Svi izvan „našeg“ tumačenja su ili zavedeni ili neprijatelji. Ovaj dualizam, ne samo da isključuje druge već zacementira sljedbenike u osjećaju opsade i izoliranosti.

„Jeste li znali da ne morate vrat oprati kad uzimate abdest, da nije obavezno proučiti suru nakon Fatihe, da kad žena...“ Ovakva pitanja djeluju kao udice – ne vode ka suštinskom razumijevanju vjere, već ka fascinaciji neobičnim, rijetkim, opskurnim detaljima koji daju osjećaj da je slušalac, pratilac, sljedbenik, među „posebno upućenima“. Ova pitanja i opaske služe da prikažu nadmoć kroz „ekskluzivno znanje“. Radi se o psihološkom efektu elitarizacije – potrebi da se bude dio grupe koja „zna nešto što drugi ne znaju“. Time se gradi zavisnost, jer sljedbenik osjeća da bez učitelja ne može doći do tih “skrivenih” istina.

Tu je i stalna potreba za isticanjem pogrešnosti vjere drugih: Umjesto da vjera bude ogledalo u kojem svaki vjernik ispituje sebe, ona postaje reflektor kojim se osvjetljavaju tuđi grijesi, slabosti i razlike. Time se učvršćuje identitet „pravog vjernika“ – kroz stalno isticanje toga ko nije pravi. Vjera gubi introspektivnu funkciju i postaje društveni mehanizam za moralnu nadmoć.

Religijski senzacionalizam: Kao što tabloidi preživljavaju od skandala, tako i ovi tumači preživljavaju na „vau informacijama“. Senzacionalizam koristi elemente teorija zavjere kako bi slušaoce držao u stanju stalne sumnje prema svijetu i slijepog povjerenja prema učitelju.

Zamjena duhovnog i umnog rasta kontroverzama: Tamo gdje bi trebali rasti sabur, skrušenost, empatija, samospoznaja – nude se kontroverze, fetve, retoričke zamke. Umjesto da se vjera doživljava kao proces unutarnje promjene, ona se pretvara u kviz znanja i formi.

Tu je i nezaobilazni argument istine – floksula: “Većina uleme se složila” bez objašnjenja da se pod ulemom smatra samo onaj ko se slaže s njegovim stavovima, pa makar to bila i dva čovjeka, i da ta „većina“ ne znači nikakvu većinu niti argument.

Međutim, problem nije samo u onima koji manipulišu. Postoji i druga strana medalje koja zahtijeva našu pažnju. U želji da se ograde od podjela, ekstremizama i ovih teoloških egzibicija – pojedini učenjaci, imami i uposlenici vjerskih institucija povukli su se u zonu tišine koja, iako možda prvobitno zamišljena kao dostojanstveni odmak, nerijetko postaje pasivnost koja može da graniči s nebrigom.

I dok jedni, uz sve svoje greške, neumorno komuniciraju s omladinom, snimaju, pišu, odgovaraju na pitanja, ovi drugi im odgovore – tek kada su lično ugroženi. Tišina je ponekad opravdana, ponekad je potrebna da uskrati hranu ovih prvih, ali, ako traje predugo, može prerasti u prezir. Prezir prema narodu koji ne zna, prema masama koje se daju zavesti, prema pitanjima koja nisu dovoljno “akademska” da bi bila dostojna pažnje. A upravo u toj zoni populizam buja. Jer, prostor koji ne ispunimo smislom, ispunit će besmisao.

Ne možemo mladima zamjeriti što ne prave razliku između učenjaka i tumača, ako im je prvi nedostupan, a drugi prisutan. Krivica nije samo u onima koji proizvode besmislice već i u onima koji na njih ne nude lijek. Mišljenja sam da je pogrešno misliti da istina sama po sebi pobjeđuje. Ako je ne branimo, ako ne štitimo ljude od njene zloupotrebe, ona ostaje zlatan nakit u zaključanoj kutiji, dok drugi prodaju staklene kuglice kao dijamante.

(IIN Preporod)